A šta će mi naslov?

16.10.2006.

Da, da, sad bi kao ono moga reć da nisam ništa ni vidija ni čuja i da mi to kao ništa ne znači. Je šipak! Nemojmo se varat, svi mi pišemo iz nekog svog gušta, ali je još veći gušt kad neki ljudi primjete da to nekog vraga i vridi. A kad sam u subotu vidija to šta sam vidija, narasta mi je ego ka Keopsova i Kefrenova piramida zajedno. Dobro da nisam udrija nosom u plafon. Rekla mi je jedna draga osoba da se ne smin sad pokvarit i umislit. Iskreno se nadam da neću. Imam ja ekipu svojih komentatora koji će me odma napast ako popustim. Imenovat ću Nadzorni odbor u sastavu Ćuvitar, Umorno oko i još jedna osoba izvan blogosfere. Čuli ste vas dvojica, vama su od sada zabranjene pohvale na ovaj blog, samo ožežite! Ženskice zasada neću imenovat u Nadzorni odbor, nekako mi je lipo kad me one hvale. A šta ću, takav sam...Teško je ful biti cool...

Nismo ništa posebno planirali, za ovaj vikend, čekali smo da vidimo razvoj meteorološke situacije. Kako se ona razvijala u vrlo pozitvnom smjeru, nije tribalo čekat puno na dobru ideju. Pogledala me moja izvršna producentica sa onim njezinim sjajem u očima i reče:»Ajmo pronać Zlatin štap!» Nije me tribalo dugo nagovarat, odmah sam se bacija u akciju. Dakle, da ne bi bilo zlobnih primisli, ovdje mislimo na Zlatkov štap za ribolov, molit ću lijepo, koji nam je upa u more za vrime one olujne noći prošlog vikenda, kad smo se navrat-nanos morali evakuirat sa našega škojića. Dobija sam ovih dana i neke nemoralne ponude da odam lokaciju izgubljenog štapa, ali zauzeo sam vrlo krut stav po tom pitanju...

Uglavnom, eto nas opet na našem plavom Jadranu, puše lagana burica, sportskim rječnikom kazano, vrijeme i teren idealni za igru. Ovo traženje zlatnog štapa i tako je samo pokretačka ideja, ako ga nađemo bit će super, a ako ne, morat ćemo mu kupit novi za rođendan.
Brzo smo došli do one naše uvalice, bacamo sidro i krećemo u potragu. Nadam se da ga nitko ovih dana nije usvitlija, a isto tako da ga struje i valovi nisu odnili ko zna di. Nije teško, jer je more bistro i sve se vidi. I stvarno, ubrzo vidim ispod jednog kamena nekakav predmet metalnog sjaja. Sjaji doli štap, ali sjaje i naše oči kad smo ga ugledali. Skidam sve sa sebe (doslovno), ne triba mi ni maska i skačem u more. Koji je ono datum? Petnaesti desetoga, ko bi reka! Izlazim sa onim štapom na površinu ka s najvećim trofejem. Misija obavljena!
Osokoljen ovim uspjehom, vrag mi ne da mira pa pokušavam pronać i Jozine škare koje su ostale negdi na škrapama. Ali to je već malo teže, ostavit ćemo to za drugi put, ovako ćemo imat razloga za doć još ponekad.

Ovaj put nismo lovili nikakve nesretne ribice, nego smo otplovili do moje najdraže vale.
Tamo smo se lipo okupali još nekoliko puta u moru, pa smo lipo mumali onu spizu koju smo ponili sa sobom. Čoviče, kad si na moru, sva ti spiza bude ukusnija i slasnija nego inače.
I obična manistra na suvo postane prvoklasna delicija. A još ovaj savršeni mir oko nas. More miriše, pa kako mu uopće odolit.



Ovo mi je ipak rekord. Na ovaj datum se nikad dosada nisam kupa u moru. Izgleda da bi ipak moga osnovat onaj klub long play kupača. Znam da u Puli, u uvali Valsaline ima jedna takva ekipa, i oni se tako lipo brčkaju skoro cile godine.
A šta ćemo, kad mi mislimo da kad počne dici škola, da je gotovo sa kupanjem. Da znate samo koji su pozitivni učinci ovog "ledenog" kupanja. Najbolje je u stvari kasnije, kad izađeš vani, ima osjećaj kako ti se čitavo tijelo grije iznutra. Ka da si popija bićerin one korčulanske travarice od 40 vrsta trava. A da pozitivne učinke za m..m..m i ne spominjem...



Prije par godina su mi bili u posjeti neki Englezi. Bili su oni tu još i godinama ranije, u Divuljama, u bazi UNPROFOR-a pa su zavolili ovaj naš kraj i posli često dolazili. Znam da je bija negdi misec studeni i oni me pitaju da bi li mogli iznajmit daske za jedrenje. Reka sam im da će teško nać išta u ovo doba godine. Zašto – pitaju me. Pa zima je, sad vam niko ne ide na more. A oni meni da koja zima, da oni imaju ovakvu klimu da bi stalno izlazili na more.
Pa vi niste svjesni šta imate! Tako su mi stalno govorili.

Nisam im to tada tija reć, a neću im nikad ni reć. Da mi nismo svjesni šta imamo!? A ne, vi ćete kurbe Englezi nas prosvitlit! Svjesni smo mi i te kako šta imamo, ali kad bi to objavili cilome svitu, ko bi se uspija obranit od vas turista. Dosta nam je i ova dva-tri miseca godišnje šta vas moramo trpit. A neke učene glave govore da bi u nas sezona tribala trajat najmanje šest-sedam miseci, sa tendencijom rasta do devet ili deset miseci godišnje. Ma jeste li vi poludili!

Pa ko bi to moga izdržat toliko sa pustim fureštima! A kad ćemo onda imat vrimena za nas, kad ćemo onda sami sebi dat važnosti? Ajde ljudi moji budimo pametni, ovo mora ostat naša tajna, jer ako ovi "Europljani" ovo otkriju, uništit će nas ka skakavci žitna polja. Pa bi oni malo brali grožđe s nama, pa bi brali masline, pa bi gledali kako se čini maslinovo uje...
Ajte lipo kvraguc, stojte lipo doma i radite svoj posal. Mi ćemo vas i tako samo iskvarit. Naviknit ćete se na lipo vrime, na ribu sa gradela, na teletinu ispod peke i šta će onda bit od vas...Odat ćete se hedonističkim strastima, pa ćete lipo poć u prdec.

Triba u svemu imat miru. Znat di su granice. To vam se stručno kaže «održivi razvoj».
Zdravi i veseli bili, lipi moji

















<< Arhiva >>