Dok smo mali, pričaju nam bajke. Bajke su super, u njima je sve jasno. Točno se zna koji su likovi dobri, a koji zli. Dobro uvijek pobjeđuje zlo, a naši glavni junaci, koji su zar treba uopće spominjati - oni dobri likovi, uvijek žive dugo i sretno. Ako još i danas ne žive...

Kako odrastamo, tako postepeno saznajemo da nije to baš tako, da je stvaran život daleko od bajke. Pa onda čujemo neke mudre izreke poput "Dobar i lud, ista je stvar" ili poetski rečeno "Budi dobar, izi go*no". I šta ćemo sad? Znači da biti dobar nije dobro. Biti dobar je loše.
Znači li to da onda nije loše biti loš? Biti loš je u stvari dobro. Ma di sam se ja ovo zapetlja!?
Šta je uopće više dobro, a šta loše...

Svi mi volimo za sebe virovat da smo dobri i pametni. A da su neki drugi zločesti i glupi. Uključujemo se u vječnu borbu dobra i zla, s nadom da ćemo mi na kraju biti pobjednici.
Oni koji će odjahati u suton na bijelom konju i usput osvojiti najbolju ženu u svemiru...Koja će mu biti vjerna i smjerna i poslušna, a kako drukčije...

Uglavnom, od svih blaga na ovome svitu, ja bi najviše volija imat malo više pameti i znanja. Pameti nikad dovoljno. Ali šta je uopće pamet? Mnogi kažu da je ona čuvena Sokratova izreka "Znam da ništa ne znam" vrhunac mudrosti. E, ali dug je put do te jedne jedine spoznaje. A po njoj ispada da oni koji misle da sve znaju, da su vrhunske budale. Slažem se potpuno.

Znam da bi volija i da steknem vještinu svađanja. Priznajem, ja se ne znam svađat. Nikad u pravom momentu ne znam izgovorit prave riči. Tek mi posli one dođu na pamet. Onda se posli grizem u sebi. Ma šta mu nisam reka ovo, šta mu nisam reka ono šta je zaslužija. A dok traje ta svađa, ne mogu izreć ništa suvislo, jezik mi se cili zapetlja i onda mi u stvari ostaje samo da zašutim. Nema više tona, gotovo je...Za tu osobu više ne postoji niti jedan glas koji bi bija vrijedan da ga potrošim na nju.

A mi se općenito i kao narod ne znamo svađat. Dobro, ajde, ne mora baš uvik bit i svađa u pitanju, nego samo recimo kako se složit oko nekih stvari o kojima imamo različita mišljenja.
Nema u nas ni "oprosti" ni "molim te". Mi odma idemo u nike bombe, rašpe, livorvere...
Onda opet to naše famozno povezivanje genitalija najbližih srodnika sa životinjskim svitom! Kakve komplekse mora imat neki narod da se u njemu ukorijene takve beštimje? Koja maštovitost!

Nije da nismo mogli nešto naučit od naših predaka. Dubrovačka republika se održala toliko stoljeća, a sve zahvaljujući "diplomaciji". Koja se može svest u jednu jedinu izreku "Sa svakim lijepo – ni s kime iskreno". I onda su je konačno srušili Francuzi koji su se pokazali boljim diplomatima. Možda je baš zato francuski službeni jezik diplomacije.

Zašto sam se ja danas uvatija ovoliko filozofirat? Pa nekako vidim da je proteklih dana bilo nešto "divlje u zraku". U ovom našem pomalo autističnom mikrosvemiru zvanom blogosfera, dešavale su se neke jako čudne stvari. Ljudi su vrlo malo pisali i malo čitali. Barem mene...

Odlaze nam iznenada naši junaci blogosfere, neki bez ijedne riči, a neki su spektakularno zalupili vratima. Tužno je kad odlaze ljudi koji su i nas ostale motivirali da počnemo nešto piskarat, manje ili više uspješno. Danijela i Wanda su otišle u jednom danu, Riječanka nam više ne piše, negdi se izgubija i Muškarac s brkovima... I još mnogo njih...Oni najbolje znaju svoje razloge, tko sam ja da im sudim...
Mnogi su proteklih dana upali u neka duboka razmišljanja o bitku, smislu svega postojećeg, sve je nešto teško i sumorno. I onda gledam ove moje pi*darije o ribama i gradelama, pa mi se sve to moje čini nekako banalno. A možda i nije, vrag će ga znat...

Evo na kraju, za sve one koju su tužni i nesretni, ili samo misle da su tužni i nesretni, jedna lipa slikica snimljena proteklog vikenda. Crno more i bili brod...A u dubini duše puno plavetnila!