Jučer je obilježen Svjetski dan pješačenja. Pješak – ah kako to gordo zvuči! Nisam prije ni zna da postoji takav dan. Stoga tako malo prokopam po netu i saznajem da je 1992. u Rio de Janeiru, nakon samita o očuvanju okoline, predloženo je da se jedan dan u listopadu proglasi Svjetskim danom pješačenja. Cilj je izvesti toga dana što više ljudi u prirodu kako bi se manifestirala pripadnost određenoj sredini i razvila svijest o potrebi ekološkog očuvanja te sredine, ali i svijest o potrebi kretanja (posebno pješačenja) kao najjednostavnijeg i najsvrsishodnijeg oblika očuvanja i unapređenja zdravlja. Eto jeste li vidili?!

I tako se jučer odlučih ja pridružiti svojim skromnim doprinosom obilježavanju toga dana. Ostavim vespicu i auto u garaži, pa krenem pun optimizma pješice na škver. Od kuće do posla imam dobra tri kilometra. Kako je već opće poznato da trogirske ulice nemaju trotoar, tako moram ići po rubu kolnika. Uživam u friškom jutarnjem zraku. Ah, šta je ovo dobro! Blaženo kretanje! Iza jedne okuke, ka neko čudovište, juri po cesti nekakav ogromni kamion, piše mu na kabini ALAS-ZA DOM (šta god to značilo). U isto vrime, i monster i ja nailazimo na lokvu ustajale blatnjave vode i on me naravno ciloga isprska. Mizda ti paterina! Zapamtija sam te, neš ti mene prolivat po cesti! Nije prošlo ni dva minuta posli toga, jedan dripac juri s nekim starim rasklapanim audijem, tako da sam zamalo završija u kanalu pored ceste. Stvarno se divim kulturi naših vozača

Svakih nekoliko stotina metara mi stane netko od radnika škvera. Zatrube mi i pozivaju da idem s njima. Ma fala lipa, ne triba! Odmahujem im rukom neka idu ća. Oli ne ideš radit? Ma idem, idem, sve je u redu, samo vi produžite. Gledaju me blido pa nastavljaju vožnju. A meni već sve lagano kuva. Jebate, ako mi još neko stane i zove me u svoje auto, izderat ću se na njega ni krivog ni dužnog. Nakon malo više od pola ure, sritno i u jednom komadu dolazim na svoje radno mjesto. Osjećam se pun poleta, baš mi je ovo dobro došlo. Posli me pitaju kolege da zašto nisam tija ić s njima. Pa danas vam je svjetski dan pješačenja, oli niste znali ?! Ma ti si skroz popizdija! Ko je to vidija pješačit, a svašta!

Vidite li vi ljudi moji, sa kakvim nesritnim svitom ja imam posla! Sad ja ispadan ka ono malo munjen, a u stvari samo propagiram suvremene ideje, jel’ tako? Bilo bi dobro ovako pješačiti i više puta, a ne samo ovako prigodno. Ali ko će posli svima objašnjavat da ti je sa autom sve u redu, da ti ne fali love za napunit gorivo i tako dalje i tako bliže…

Ovo pješačenje me danas odvelo skroz u drugu temu, a u stvari mi je želja bila samo objaviti nekoliko sličica sa foto-sessiona koji sam izveja prije par dana i koje nemaju baš nikakve veze sa danom pješačenja. U glavnim ulogama su moji omiljeni modeli. More, brodovi i sve ono šta već ide uz njih. Ovi me mali Olympus mju 6.0 totalno zarazija, svakog dana otkrivam neke nove motive, a u stvari mi je najdraže kad mi vi nabacite komentare u stilu "uuu koje dobre slike". Takve mi komentare možete slobodno ostavit i nakon ovoga posta.