Još smo uvik na Mljetu. Nije to otok od jednoga dana, a bome ni jednoga posta. Nedjeljno jutro smo dočekali friški i odmorni. Bura nije više toliko jaka i očekuje nas još jedan dan da ga iskoristimo na najbolji mogući način. Napuštamo naš bazni logor broj jedan, ali to je potrajalo dok su se svi izguzali, spakirali, a neki su očito zamantani ljubavnim strastima izgubili pojam o vrimenu. Napokon krećemo malom cestom pored famoznih Goveđara, pa kroz Polaču i nakon pola sata vožnje dolazimo do Babinog polja, najvećeg naselja na otoku.

Baš nešto razmišljam, koliko je samo toponima vezano za babe? Imaju babe svoja polja, grede i kukove, a ne sićam se da sam ikad čuja da je nešto didino. Dide su valjda uvik bili na moru, ratovima, ili tek običnim skitnjama...
Na cesti ispod Babinog polja se razdvajamo. Veći dio grupe odlazi odmah prema Odisejevoj špilji, a nas petnaestak se odlučujemo najprije za malo penjanja.
Pomalo razočarani doznajemo da se zbog vremenske stiske plan izleta ponešto mjenja, pa tako nećemo ići sve do najvišeg vrha otoka, Velikog grada koji se nalazi 514 metara nad morem, već samo do jednog platoa koji se nalazi na nekih 400 metara visine. Navodno bi nam tribalo četiri sata za uspon do vrha i povratak. Dobro, šta je tu je, idemo naprid. Sa svakim novim metrom visine, raste naše nadahnuće i elan. Pogledi prema otoku i pučini su fascinantni. Staza je prilično dobro označena, pa nemamo većih problema. Omamljuju nas mirisi aromatičnog bilja. Primjećujem na tisuće samoniklih grmova planike sa plodovima maginjama koji ipak još nisu potpuno zreli. Do onog platoa smo došli za nekih uru vrimena.





Sad bi se mi morali kao vratit, ali pogled prema samome vrhu nam je u nekoliko trenutaka spontano donija novi cilj. Kvragu i plan i program, idemo na vrh i gotovo! Uspon do njega je već malo zahtjevniji. Moramo pazit da nam koja beštija ne iskoči iz grma. Napunili su nam glavu sa tim pustim veprovima... Kad smo bili na samo tridesetak metara ispod samog vrha, zove nas šefica puta da di smo to išli, da se moramo odmah vratit, nemamo vrimena bla, bla, bla...
Mi se pravimo ka malo blentavi, da ništa ne razumimo i te šeme i uskoro se penjemo na sami vrh. A na vrhu, ka da smo u trafostanici! Pusti kabeli, žice, kontejneri, antene, repetitori...
Ne zadržavamo se puno, tek toliko da predahnemo.



Spuštanje natrag ide brzo, u stilu Janice Kostelić. Je, da smo na jednom mistu zabucali put, ali i to smo uspješno riješili. U samom selu obnavljamo zalihe vode i žurimo dalje prema moru, prema Odisejevoj....

Nakon pola sata pješačenja eto nas i do obale. Odisejeva špilja... Ovde moram stat, jer jednostavno ne nalazim riči kojima bi je opisa, a da ne pobignem u patetiku. Sa gornje strane doima se poput grotla vulkana. Mi dolazimo do same obale, bacamo se sa hridi u more i plivajući ulazimo u špilju. Plivam kroz prolaz koje je tek jedan metar viši od površine. Osvrnem se natrag prema pučini, a oko mene sve tirkizno. Ajme lipote! Ma da ovu boju vidite negdi na ekranu ili na kojoj slici, rekli biste sigurno da je to kič-boja, da ona ne postoji u prirodi. Mislija sam i ja tako, sve do ovog trenutka. Opijeni svim ovim lipotama, ostajemo još sat, dva, kupajući se i skačući sa ovih litica. Na pučini isprid nas je greben Ogiran, na koji se navodno razbija Odisej privučen zovom sirena.





Nešto kasnije se opet penjemo stazom do ceste, dolazimo do našeg omiljenog autobusa i pičimo dalje. Kroz Sobru, Prožuru, preko Maranovića i Korita dolazimo do Saplunare, najistočnijeg mista na otoku. Nas desetak nadobudnih se uputilo do uvale Limuna, iza punte Blaca. Pješčana laguna, zatvorena sa dva stjenovita rta, miruje na ranojesenskom suncu. Naravno da ćemo se i ovde okupat. Društvo je odlično, iako smo se upoznali tek jučer, već je u điru fina zafrkancija. Ipak sunce se brzo sakrije iza ovih borova, a već nam vrime ističe i moramo natrag.

Na kraju svega, šta još pametnoga reć? Iako je bilo šlamperaja u samoj organizaciji izleta, to nam nije pokvarilo ukupnu sliku..

Ne mogu se nikako oteti dojmu da je Mljet u stvari tropski otok koji je nekakvim svemirskim čudom istrgnut iz srca Pacifika i bačen u Mediteran.

Ovdje se stvarno ulazi u nove dimenzije i vremena i prostora, tako da dobiješ osjećaj kao da ulaziš u nekakav film. I zato me uopće ne bi začudilo na sam na ovim putešestvijama po otoku, naletija na nekog Kentaura, jednookog Kiklopa Polifema ili strašnu Meduzu Gorgonu. U ovakvom okružju, sve te priče i legende dobijaju novi smisao. Ilijada i Odiseja, povijest kršćanstva...

Moram se opet vratit ovom otoku...