Na obalu rijeke Cetine sjeo sam i pjevao…

Kažu da zelena boja najbolje odmara oči. Za nas ovisnike, koji ničim izazvani, buljimo u ekrane monitora najmanje desetak sati dnevno, gledanje u nešto zeleno dođe kao blagotvorna terapija. Mada u našem kraju uglavnom gledamo sivi krš i ne obilujemo nekim bujnim zelenim šumama i livadama, opet i nismo posve hendikepirani u tom pogledu. Srećkovići kakvi već jesmo, nije nam dosta šta imamo ovakvo more i podneblje, nego nam je priroda još kao neki bonus, podarila i prekrasne rijeke, zelene krasotice, sve jedna lipša od druge. Eh, da nam još i malo više pameti, di bi nam bija kraj…

Malom cestom kroz slavnu Poljičku republiku, od Žrnovnice, priko Srinjina i Tugara dolazimo do brda Gradac iznad Gata di se nalazi crkvica sv. Jure. Prije dvi godine, u neposrednoj blizini je podignut spomenik Antunu Mihanoviću, autoru stihova naše himne, koji je porijeklom iz ovih krajeva. Lipi spomenik, izliven iz bronce, s postoljem visok otprilike dva metra. I sad čujem da je spomenik ukraden!? Najprije sam mislija da je to neka neslana šala, ali na žalost nije. Na mistu di je bija spomenik, sada samo vire žice. Ma koji su to likovi koji kradu spomenike? Kažu da policija intenzivno traga za počiniteljima. A-ha moš’ mislit. Kradu spomenik i to ne spomeničić nego kus spomenika, par metara od ceste kojom stalno prolaze auti i niko ništa ne vidi! Pa ne može se ni ta bronca rastopit tek tako u nekom kućnom dvorištu. Kažu da su nekidan ukrali još i Tita i Nadu Dimić.
Svašta!

Ajmo mi na lipše stvari. Kod ove crkvice puca fenomenalan pogled na kanjon i ušće rijeke Cetine. Ipak morate pazit da se ne približavate suviše rubovima litica jer se one obrušavaju okomito i više stotina metara. Ako s visinom niste "na ti", osjećaj baš i nije ugodan.





Uskom zavojitom cestom od Gata prema Omišu nailazimo na Meštrovićev spomenik Mile Gojsalić, heroine koja se 1530. godine uvukla u turski tabor i digla u zrak skladište baruta. Izgubila je život, ali je spasila Poljičku republiku. Današnja dica se dive Lari Croft, a mi imamo svojih pravih junakinja a opet toliko malo znamo o njima. Sad sam se sitija da možda i nisam triba spominjat ovi spomenik jer bi ovi imbečili koji kradu broncu, mogli jednoga dana i Milu ukrast pa rastopit. Nadam se ipak da neće uspit, jer njezina impozantna figura bdije na samoj litici. Ne bi im baš bilo veselo da se stropoštaju doli…



A doli mirno teče Cetina. Lipo je sist na njezine obale, ali za razliku od Coelhove rijeke Piedre, tu nemamo razloga za plakanje. Sad možemo uživat u raznim aktivnostima. Rafting, kanjoning, pa iza toga zna se - konobing…



Nije Cetina uvik ovako mirna, zna ona bit i opasna. Doživija sam na moru svakakvih nevera, ali onu na Cetini nikad neću zaboravit. Prije četiri godine smo nakon završenog brodograđevnog simpozija išli na izlet upravo po rijeci Cetini. Iako je bila sredina miseca studenog, odlučili smo od Omiša krenit brodovima do Kaštel Slanice. Ipak su to brodograditelji, Bože mili, nećemo valjda ić biciklama, jel’ tako? Na moru je puvalo orkansko jugo, ali smo računali da je to ipak rijeka pa da neće bit problema. Je šipak! Kako je vitar samo prašija kroz kanjon, ubrzava je ka da je u ciklotronu, valovi podivljali! A sudionici simpozija svi onako u finim odijelima. Vijorile su kravate na vitru… Zamalo nam se cila brodograđevna elita izvrnila u Cetinu. Ipak nismo ni mi baš bili od cukra, uspješno smo doplovili do Kaštel Slanice a tamo su nas je čekala božanstvena spiza spremljena ispod peke. Specijalno spremljena za brodolomce. Još uvik osjećam one mirise…

Na obalu rijeke Cetine sam sjeo i jeo. I pio. I….