Prošlih dana me izuzetno obradovala jedna vijest. I kad sam je čuja, odmah sam odvrtija film nekoliko godina unazad i reka zadovoljno "Zna sam!". A ta vijest je, da je moj nekadašnji "učenik" Ante Botica posta prvak Hrvatske u jedrenju za klasu "Optimist" na prvenstvu koje je prošlog tjedna održano u Zadru. U mojem nedavnom postu "Optimizam sa pokrićem" sam već priča o tome kako sam nekoliko godina bija i trener jedrenja, da se ne ponavljam.. I još mi je draže da su i ostali moji "pačići", veliki i mali Šime, a posebno mali Ante, postigli izvrsne rezultate. Iako nisam s njima gotovo već dvije godine, pratim ih ovako sa daljine i drag mi je svaki njihov uspjeh. Jedrenje je specifičan sport, izuzetno jača samostalnost i samopouzdanje, jer si u tom brodiću sam odgovoran za svoje uspjehe i neuspjehe.

Vratili su se iz Zadra u subotu navečer, umorni ali sritni. Njihovi roditelji i ljudi iz kluba su im priredili doček i feštu. Naš šampion, kako sam ga oduvik zva, je stvarno rođeni sportski talent. Ne samo za jedrenje, on je i odličan nogometaš. Ma dobar je za sve sportove! Sićam se prvih dana kad je doša u klub, odma se vidilo da mali ima "mota". Na jednom od prvih treninga lupnila ga je lantina po licu, izbila mu dva zuba i vidilo se da plače od muke u sebi, ali nije dopustija da se to vidi "vanka". I kad sam prije nekoliko godina govorija da ćemo imat prvaka Hrvatske, mnogi su bili "nevjerni Tome".



Zašto sam danas daleko od jedrenja? Duga je to priča. Možda je jednog dana izbacim iz sebe, nisam još za to spreman, ali to je i tako samo moj problem. Samo ću reć da mi je bilo izuzetno fizički naporno radit svakodnevno najmanje osam sati kao konstruktor i projektant u škveru, i istovremeno biti trener u tako zahtjevnom sportu.

Skupilo mi se bilo svega toga, previše umora i borbe sa vjetrenjačama, pa i izostanka podrške nekih ljudi od kojh sam je očekiva. Ali sad to više nema veze, hebi ga, bilo pa prošlo.
Možda opet jednog dana, u nekom drugom filmu, sve je moguće.

Naravno, drago mi je zbog postignutih uspjeha, ali sami rezultati nisu u našoj priči najvažniji. Bitno je da se šta više dice nečim aktivno bave, da slobodno vrime ne bacaju uzaludno.
Ne samo u sportu, nego i u kulturnim društvima, planinarima, izviđačima...Nisu svi rođeni za neke vrhunske rezultate. I nije u tome smisao. Ali ti dani koje provedu sa svojim vršnjacima, prijateljima, sva putovanja, donose takva zadovoljstva koja se nikad ne zaboravljaju.



A opet sva ta društva ne bi postojala da ne postoji ljudi, neki bivši klinci i klinceze koji ih vode. U ova moderna vrimena u kojima samo trčimo za šoldima a nigdi ne stižemo, ipak još uvik ima dosta ljudi koji odvajaju svoje slobodno vrime za rad u takvim društvima. Čisto onako volonterski, sa entuzijazmom ili u krajnjem slučaju za neku siću od love.

Ima u Kaštelima jedan pravi čovik. Joško Berket, nekadašnji pomorac i kapetan, danas uspješan poslovni čovik. Nisam ga do sada ima prilike osobno upoznat, ali čuja sam o njemu zaista puno lipih stvari. Nakon dugo godina rada u Austriji, odlučija je zarađeni novac uložit u svoje misto. Napravija je veliku marinu na nekadašnjem devastiranom prostoru bivše tvornice "Jugovinil". Ali to još nije ni "po mise". Osnova je on u Kambelovcu veslački i jedriličarski klub. Za kaštelansku dicu. A moga je sebi kupit i Maybacha i Ferrarija. Ali nije.

Sviđa mi se njegova filozofija. Njemu nije primarno da ti klubovi stvaraju velike šampione i olimpijce. Za sada je cilj okupit šta više dice u klub, da nisu bez veze na ulici i podložni dosadi iz koje se rađa puno toga lošeg. E da nam je više takvih...

Na koncu se opet vraćamo onoj da je ključ svakog uspjeha u ljudima. U ljudima koji oko sebe šire pozitivnu atmosferu. I koji su sposobni s tom pozitivom zarazit i druge. Nema ih puno. Ali na žalost nije rijetkost da će raznorazni licemjeri i ignoranti učinit sve da takve ljude "eliminiraju". Nisu im po guštu jer se ne uklapaju u njihove kriterije.
Jesu li takvi zaista uvijek jači?