S riječi na djela! U komentarima na prošli post ste dali puno lipih i pametnih prijedloga za raznorazne aktivnosti i moram se pohvalit da sam ipak učinija određene korake.

Nakon nekoliko tmurnih dana i kišice koja sve nešto oće-neće, doletila je bura i u velikom stilu pročistila i nebo i ariju, tako da sad svi nešto lakše dišemo. A već kad je takvo vrime, onda je posebna uživancija popet se na neko brdo ili planinu pa uživat u pogledima.
Iznad Trogira se nalazi nekoliko brežuljaka koji su kao stvoreni za takva pješačenja. Velika je šteta šta svakih nekoliko godina prohuje požari i ostave iza sebe pustoš. Koliko puta smo pošumljavali ove goleti, ali taman kad bi se borovi uprimili i malo krenuli – eto ti ko za vraga novog požara i onda opet sve ispočetka. Sva srića da ih ove godine nije bilo.

Najviši od tih brežuljaka zove se Vlaška (a jesu mu i dali neko živopisno ime op.p.) visine 444 metra. Kad se ide od mora onda je uspon nešto teži, ali sa sjeverne strane u selu Segetu Gornjem skrene se sa ceste prema Šibeniku i onda se lipo "stazom zdravlja" kako piše na tabli, krene prema vrhu. Uspon nije zahtjevan, put je širok, pa mislim da bi ga čak i pogrebnik monsieur Alfonse sa svojim slabašnim srcem bez većih problema odradija. Ma moga bi sigurno i "it iz aj" Leclerc. A madame Fanny? E, ona bi već malo teže. Možda kad bi prominila gume na kolicima...

Nakon dvadesetak minuta hoda dolazi se na vrh a onda slijedi uživanje u pogledu. Sa sjeverne strane se vidi sve do Kamešnice i bosanskih planina, doli Biokovo sve do Graca i Ploča a tek more i otoci... Milina jedna!



Kaštelanski zaljev i Marjan ka na dlanu. Kad je ovako burno vrime, sve se čini bližim neko šta stvarno jest. Evo imam osjećaj da mogu skočit doli na Čiovo da se zaletim kako triba. A odavde bi Bob Beamon sigurno skočija do Šolte! A tek Jonathan Edwards bi u troskoku moga sve do Visa!
Najprije koncetracija, pa poziv publici da plješće u ritmu i onda zaleeeeet! E vidiš, odavde bi se moglo i onim zmajevima spuštat. Samo me straj da bi me brzo pokupija neki od aviona koji slijeću doli na aerodrom.

Desno od Visa je Biševo sa svojom prepoznatljivom vizurom. Zapadno je Sveti Andrija oliti Svetac a mala mrvica do njega je Brusnik. A još zapadnije, daleka i sama na otvorenom moru vulkanska piramida – Jabuka. Uvik su mi ovi pučinski otoci bili fascinantni. Cili život se tu ništo vrtim po moru a još nikad nisam bija na Svecu i Jabuci. Jesam i ja neki moreplovac...Kad nabavim jedrilicu, to će mi bit jedan od prvih izazova. Kad nabavim...



Svaki put kad se popnem na Vlašku, uvik nađem neku novu antenu, pusta čuda tehnike. Evo sad su postavili solarne kolektore i vjetrenjaču za napajanje jedne od njih. Dere bura ka luda a vjetrenjača se okreće ka još luđa. Sve je manje antena-free vrhova. Nije baš ni pretjerano toplo, a ja glumim junaka u kratkim rukavima. Moram još samo učinit nekoliko slika da ih mogu objavit. Na povratku, prati nas neka ptica grabljivica. Nisam toliko stručan da znam je li jastreb, sokol ili možda škanjac. Nešto od toga je, ali nećemo sad u detalje. Kako samo lebdi u zraku! E da je poletit ovako barem malo! Ma samo pinkicu...