Pojedinci i ostali

16.08.2006.

Kad je moj junior bija prvašić, doša mi je jednoga dana iz škole s pitanjem: „Tata, šta je to pojedinac?“ Osta sam u čudu. Čoviče, kako ćeš ditetu od sedam godina objasnit šta je to pojedinac? Tipično teško pitanje za roditelja. Ne znam točno šta sam mu tada odgovorija, ali pamtim da niti sam ja bija zadovoljan objašnjenjem, niti on odgovorom.

Nedugo nakon toga, učiteljica je sazvala roditeljski sastanak. Poznat vam je onaj nelagodan osjećaj, vrpoljite se u neudobnim stoličicama, virkate ostale roditelje, malo slušate učiteljicu i jedva čekate kad će zazvonit kraj sata. To nam je ostalo valjda svima usađeno od školskih dana.

Slušam šta priča učiteljica, uglavnom ih hvali, sve u svemu dobri su, ali neki pojedinci ne pišu domaće radove! Također, ima pojedinaca koji brbljaju na satu, i tako dalje i tako bliže. A meni sinulo – a tooooot smo! To je oni pojedinac šta me mali pita! Učiteljica očito voli tom riči djelovat na svjest dice. Zato je moj mali shvatija da je pojedinac nešto strašno, neko ko samo pravi spačke i gluposti. Pojedinac, ufff, čuvaj se pojedinca, s njime su uvik neki problemi.

A onda se posli mislim, pa stvarno, ne samo u školi, nego u cilom našem društvu je ta rič „pojedinac“ negativno konotirana. Šta ti imaš bit pojedinac! Imaš bit dio mase a ne se tamo nešto izdvajat, jel' tako?! Prije smo svi bili dio radničke klase, pionira, omladinaca, šta ti ga ja znam, a danas smo isključivo Hrvati. Lipi, pametni, pošteni, bezgrešni Hrvati! Svi odreda ka jedan!

Gledam baš sinoć na televiziji nekakvu glupu emisiju di se po ne znam koji put spominje famozna izjava:“Zločine nije radila naša vojska nego pojedinci!“ Opet ti pojedinci! Je, tako je, i onaj lik šta se falija da je sritan šta mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja nije ništa takvom izjavom sugerira tim pojedincima. Mo'š mislit... Ali to je već neka druga priča...

I šta sad? Ko je meni kriv šta ja ne želim bit dio stada, krda, jata, plove, naroda, klase...
Ja oću bit ja, glavom i bradom, imenom i prezimenom, eto baš oću bit pojedinac! Sa svojim stavovima, razmišljanjima, vrlinama i manama.

A na žalost, u nas je najbolje bit mediokritet. U sredinu, u centar, nemoj se izdvajat... Dobro je poznata okrutnost te mediokritetske mase prema onima koji se ne uklapaju u te standarde.

„Svaki grad uz naše more ima svoga Lera“ – čuli ste za tu pismu, jeli tako? To su vam oni redikuli, obično su malo munjeni, skloni alkoholu ili nekim drugim opijatima, a služe samo zato da bi se mnogi pametnjakovići mogli sprdati s njima. Nije malo onih koji su tragično završili upravo zbog takvog odnosa okoline prema njima.

A često nije lako biti ni iznad prosjeka, pogotovo u malim mistima. Znate dobro onu priču u stilu, ma ne'š ti njega, ma šta on misli da je pametniji od nas sviju, završija je ništo škole pa misli da je popija svu pamet ovega svita.... I onda je normalno da mnogi koji imaju više od dva zrna soli u glavi samo gledaju kako će uteć šta dalje od „mjesta zločina“.

Da se razumimo, ne želim sad odlazit u ekstreme, čovik je društveno biće, nitko ne bi triba bit usamljeni otok. Ljudi su potribni jedni drugima. Samo ne želim da nas se stalno gura u nekakve grupe, kolektive, skupine u kojima gubimo dio svoga identiteta. I onda vrlo lako dolazi do raznih generaliziranja, uopćavanja i stereotipa u stilu „svi su oni isti“. I dokle god onaj famozni „pojedinac“ sa početka ove priče bude smatran kao izvor nečega negativnog, nećemo se baš daleko pomaknit.

Jedna je lokomotiva, a može povuć puno vagona iza sebe ...

<< Arhiva >>