Nakon buke slapova i vreve ljudskog mravinjaka na Skradinskom buku, u samom gradiću Skradinu naišli smo na ugodnu, opuštajuću atmosferu. Iako smo i ovdje vidjeli mnogo gostiju, mirniji tok rijeke Krke očito djeluje "vodoaktivno". Još pri polasku iz Trogira razmišljali smo kako bi bilo dobro posjetiti Bribir, staru utvrdu poznatu još od ilirskih vremena. Taj lokalitet se nekako sramežljivo, tek usputno spominje pa nas je živo zanimalo o čemu se tu zapravo radi. Premda kod sebe nisam imao auto-kartu, odnekud mi je bilo poznato da se Bribir nalazi negdje na cesti od Skradina prema Benkovcu pa smo se hrabro uputili u tom smjeru.



„Plava ptica“ je zadovoljno zabrundala željno očekujući nove skitnje. Prošavši kroz Skradinsko polje stigli smo do skretanja na auto-cestu, no za sada ipak nećemo na tu stranu, stoga smo nastavili dalje. I zaista, nakon desetak kilometara, kad se već počeo uvlačit crv sumnje jesmo li na pravom putu, evo konačno i Bribira. Pogledom tražimo nekakvu oznaku ili ploču s natpisom koja bi nas uputila do stare gradine. Nema ničeg vidljivog, kuće su uglavnom prazne, puno njih je za posljednjeg rata srušeno, popaljeno, opljačkano... Već polako prolazimo zadnje kuće sela, dolazimo do raskršća. "Naša" cesta vodi dalje prema Benkovcu, a druga put mora, prema Vodicama.

Pogledavamo uokolo ne bi li nam u oko upala neka istaknuta građevina. Pretpostavljavamo da bi se takva utvrda trebala nalazit na nekakvome brdu, ali velikog brda baš i ne vidimo. Tek na jednoj uzvisini, iza dviju kućica proviruje zvonik neke crkvice. To bi moglo biti to! Vraćamo se malo natrag prema selu, i na prvom obećavajućem skretanju dajemo lijevi žmigavac. Vozimo puteljkom koji se prilično sužava zbog grmova kupina sa strane. Možda se tek u svakoj dvadesetoj kući vidi da tu netko živi. Ne nalazimo baš nikoga na cesti da ga pitamo. Ipak, već nakon kilometar-dva put se penje u željenom smjeru, prema toj uzvisini. Asfalt prestaje, počinje makadam, ali konačno smo naišli i na nekakvu ploču! Piše na njoj - Arheološka iskapanja financira Europska unija. Početak radova 2005, planirani završetak prosinac 2006. Tako je, to je ta Bribirska glavica!

Još i danas, jasno se vide obrisi starih bedema i kula uokolo čitavog brežuljka. Parkirali smo „plavu pticu“ pred ulazom dvije kuće kamene koje po svemu sudeći, služe arheolozima za smještaj. Budući da je praznik, ne nailazimo na arheologe, čak ni na posjetitelje. Nigdi žive duše. Pored crkve se nalazi i groblje. Nema ni tamo žive duše. Doslovce.







Prva stvar koja fascinira je prekrasan pogled. Zaista je zanimljivo kako ovaj brežuljak koji se iz podnožja ne ističe posebnom visinom, ima pregled na sve četri strane svijeta. Budući da je lagana bura očistila nebo, pogled nam je sezao od planine Dinare na sjeveru, sve do pučinskog otoka Sv. Andrije, koji se nalazi daleko na moru, zapadno od Visa. Očiti su drevni graditelji i te kako dobro znali odabrati pravo mjesto za podizanje utvrde!





Primjećujemo da su arheološki radovi u punom zamahu. Na svakom se koraku može okriti nešto novo i zanimljivo. Bribirska glavica slovi kao jedno od najbogatijih arheoloških nalazišta ilirske, rimske i hrvatske prošlosti. U doba Ilira i Rimljana grad na brežuljku zvao se Berbera. Najveći procvat doživjela je u srednjem vijeku kada su njime gospodarili moćni feudalci Šubići. Grad su porušili i zaposjeli Turci, a nakon njihova odlaska stanovnici se nisu više trajno nastanjivali na platou Glavice, nego u njenom podnožju. Ah, opet ti Turci ...

Naišli smo na nekoliko "bazena" s relativno dobro očuvanim ostacima mozaika. Pravih, pravcatih mozaika iz rimskog doba! Pa di ovo ima, ovako pod vedrim nebom!? Imponira što čitav ovaj prostor zrači nekim magičnim mirom, iako se iz mnogo čega vidi da je tu kroz prošlost bilo bitaka i bitaka...

Zaista je prava šteta što ovaj lokalitet nije i poznatiji i posjećeniji. Hm, kad malo bolje promislim, možda čak i nije. Gomila ljudi uvik sve upropasti. Ipak se nadam, kad konzervatori i arheolozi završe svoj dio posla, da će ovo biti mjesto na koje će se rado dolaziti. Jer kad je i mene koji nisam baš nešto puno lud za poviješću i arheologijom zainteresiralo, onda će zasigurno i mnoge druge. A čini mi se i idealnim mjestom za meditaciju...

Jedino što čitavom krajoliku daje tugaljivi ton, to je onaj, već spomenuti, veliki broj uništenih kuća u podnožju. Koliko godina je već prošlo, a koliko će još proći da se ova područja obnove. Hoće li ikada ovim područjima zavladati mir? Stvarni mir...

Ipak, ne želim ovaj post završiti u depresivnom tonu, Bribirska glavica svakako je moja preporuka putnicima i izletnicima s posebnim afinitetima, a posebno je zadovoljstvo prepoznati kako su su slojevima kamena posložila stoljeća života...