Srpanjska noć 1942. odnosila je ljetnu toplinu i svježinom silila vojnike u rovovima da se zaogrnu u šinjele i deke. Vatre se nisu smjele paliti pod prijetnjom strijeljanja. U Kupreškoj dolini još je bilo mirno ali vijesti koje su pristizale nagovještavale su buru. Partizani su nastupajući dolinom Neretve zauzimale vojarnu za vojarnom. Ustaška vojnica koncentrirala se na obranu Bugojna i Kupresa jer su Titovi partizani upravo željeli zauzeti ta dva mjesta koja su im priječila spajanje sa Središnjom Bosnom i prodorom prema Mrkonjić gradu.
Vanjsku obranu Kupresa činili su utvrđeni položaji u obližnjim selima: Zloselima, Osmanlijama, Olovu, Čardačici, Alajbegovom Odžaku, Begovom Selu, Goravcima, Otinovcima, Botunu, Kukavicama, Vrilu i Brdima, kao i na uzvišenjima. Naročito su bili utvrđeni položaji na sjevernoj i sjeverozapadnoj strani: na visovima Malim i Velikim Vratima, Malom Stožeru, Maloj Plazenici i Čardačici. Sa zapadne je strane čitav niz naselja i brežuljaka, utvrđenih rovovima, bio uključen u sustav obrane, dok je s južne i istočne strane golo polje predstavljalo, samo po sebi, prepreku napadačima jer je bilo kontrolirano vatrom iz utvrđenja na ivici grada. U polju na oko 200 metara od prvih kuća pored puta za Vukovsko nalazio se betonski silos sa kojeg su ustaše mitraljezima kontrolirale prilaze mjestu.
- Šćućureni u rovovima Marin i Jokan su osluškivali iz smjera Bugojna potmulu grmljavinu topova.
- Krenuli su na Bugojno, moj Jokane- A onda smo mi na redu – šaptao je Marin kao da se plaši da bi ga partizani mogli čuti.
- Nisam siguran. Ima ondje puno ustaša i domobrana, a i ovi „crnci“ iz Kupresa im stalno jure u pomoć.
- Nije dobro, Jokane. Nije.
- Čujete ti vi, stražo seljačka, kako Bobanovci praše Crnogorce. Zavit će ih Bugojno u crno, jebem im majku četničku – prodera se ustaša čije se rošavo lice ispod njemačke kacige sablasno naziralo na mjesečini dok se crna uniforma stapala s mrakom.
Jokan i Marin su šutjeli osluškujući sve jače topovske udare. Negdje pred zoru eho borbe je utihnuo.
-Prestalo je Jokane.
- Jest valaj. Tko zna čije su gaće krvave – progunđa Jokan.
- Umjesto odgovora iz rovova s legionarima odjeknu radosna vika, a odmah potom nekoliko rafala propara zoru.
- Prekinite! Jeste li vi Bobanovci ili rulja – zagalamio je rošavi. –Čuvajte streljivo za četnike i partizane. Doći ćemo i mi na red kad vide da im je Bugojno pretvrd orah. Već su polomili zube, a majku im i ovdje će – sada je već urlao rošavi uspravno stojeći u rovu mašući strojnicom. U rovovima zavlada muk, a kao odgovor s okolnih visova odgovori mu, kao da su ga čuli, vika radosnih pripadnika ustaške policije te sporadični pucnjevi s pokojim rafalom.
- Jebem im mater, i to je vojska. Đe su vas našli – viknu rošavi gledajući u Marina i Jokana. – I vi ste mi neka vojska, skinuli vas koca i konopca. Sad urlaju i pucaju, a kad partizani krenu na njih bježat će ko zečevi. Jebi ga, ti komunisti i monarhisti nemaju gdje već proboj tražiti između nas i Mrkonjić grada između Tomislav grada i Dinare. Inače su osuđeni na propast. Sve što su imali skupili su i poslali na nas. A jebeni Talijani sad našli vrijeme za reorganizaciju i ostavili im golem prostor gdje mi sad krvave halje nosamo – bijesno je vikao rošavi, čas gledajući prema Marinu i Jokanu, čas se obraćajući svojim legionarima.
Nakon drugog neuspjelog napada na Bugojno, nastupilo je zatišje. Na položajima u Zloselu dobro su znali da je to samo zatišje pred buru. Partizani su najopasniji kada se primire. I bilo je tako. Izvidnice su donosile vijesti kako prekopavaju cestu od Kupresa do Bugojna, prave barikade od srušenih debala, noću je odbljesak vatri govorio kako gore katolička i muslimanska sela.
- Palite, majku vam jebem. Kada izađemo odavde neće u pravoslavnim selima ostati cigla na cigli – prijeti je rošavi gledajući dalekozorom odbljeske vatri.
- - I mi smo njima spalili sve do Drine kad smo prije četiri mjeseca stigli do Višegrada i Srebrenice. A sad i Malovan – oglasi se nečiji promukli glas iz rova.
- - A što, da im sagradimo novi, sunce im četničko. Odgojili su toliko četnika i četničkog vojvodu Danu Maricu. Poklali su Hrvata katoličke i islamske vjeroispovijesti – da im se ni broja ne zna. To znaju samo jame u koje su ih pobacali – siktao je rošavi.
Kupres je postao tvrđava u koju se naguralo deset puta više ljudi nego što je brojao prije dolaska partizana, a prometnica prema Bugojnu bila je blokirana balvanima i prekopana. Kupres je bio praktično odsječen od Bugojna. Ovo malo mjesto, koje je prije rata brojalo tisuću duša što pravoslavnih, što katoličkih i muslimanskih, odjednom je postao najisturenija točka, tvrđava NDH-a prema Hercegovini, odnosno prema Bosni. S obje strane gomilale su se silne vojske. Strateška važnost kupreškog platoa, nazvana "vrata Zagreba", jer otvara put prema sve četiri strane svijeta, a posebno prema sjeveru i jugu odjednom je postala presudna za partizane koji su, nakon stalnog povlačenja i defanzivnog ratovanja, pokušali prijeći u ofenzivu te se spojiti sa partizanima iz Dalmacije i Bosne. Tko vlada Kupresom, nalazi se u strateško-vojnom smislu u prednosti ako želi osvojiti ili obraniti Dalmaciju ili srednju Bosnu.
- Kupres, a bogami i mi, trebamo platiti za sve partizanske i četničke poraze tijekom 1942. – šapnu Kokan Marinu.
- I zločine Jokane moj koje su ustaše i Talijani počinili – šaptom odvrati Marin.
- Jebiga, Marine, znaš li ti koliko su četnici i partizani spalili hrvatskih sela i nevinih ljudi pobili? Pa, u Istočnoj Hercegovini i Romaniji skoro da i nema više Hrvata. A ništa bolje nije ni u Lici ni Bosanskoj Krajini. Vidiš da je ludilo zahvatilo sve. Tuk na luk – reče Marin i pomoli se. – Bože, daj da sačuvam razum i ostanem čovjek. Ne dopusti da se uvalim u grijeh i od čovjeka postanem zvijer. Zvijer je zvijer bez obzira koje obilježje nosila. Tako je i sa čojekom.
Marin je u sebi ponavljao Jokanove riječi.
(NASTAVLJA SE)
Hrvatska, ljubavi moja
Evo, danas me zateče, iako sam najgore očekivao, vijest da je „ u Zagrebu nakon duge i teške bolesti umro pjesnik i esejist Zlatko Tomičić (1930.-2008.), priopćeno je danas iz Društva hrvatskih književnika…“
Iako sam takvu vijest tjednima očekivao ipak me iznenadi, a neki kovitlac tuge, uspomena i sjećanja obgrli. Prigodom rijetkih susreta nazivao me je rođakom, a za mog djeda Stjepana Tomičića (alias Alfonsa Dalmu) znao je reći „ on je najveći živući Ličanin…“. Eto, otišao je prvo Stipica (tako smo ga zvali i koji je život od 1945. do 1999. proveo u inozemstvu gdje je bio glavni urednik austrijskog „Salzburger Nachrichten“, njemačkog „Munchener Merkur“, glavni urednik Austrijske televizije i radija, komentator i dopisnik iz Rima bečkog „Der Standarda“…. ), a sada i Zlatko. Zajedničko su im bili lički korijeni, spisateljstvo, ljubav prema Hrvatskoj i reperkusije koje su zbog toga trpjeli: Stipica se nikada nije vratio u Hrvatsku, a Zlatko je zbog Hrvatske robijao, bivao prešućivan i zabranjivan.
1.In memoriam Zlatku Tomičiću
2.Zlatko Tomičić
3.Stjepan Tomičić
HRVATSKA, LJUBAVI MOJA
prof. Zlatko Tomičić
Hrvatska, ljubavi moja,
i ovdje sam tvoj sin,
i ovdje sam tvoje ime
i tvoj sjaj.
Hrvatska, djevojko moja,
svuda mislim na tebe,
u svakoj zemlji te sanjam,
u svaki te nosim kraj,
Hrvatska, gujo pod kamenom
s golim trokutima i ilirskim mjesecom
- tko na te s mržnjom stane
past će mrtav od otrova tvoga.
Hrvatska, zvijezdo na nebu,
tvojom pomoću stekoh sile svijeta,
svjetlost jesi što pada na ruke
iz tijela i krvi raspetoga Boga.
Ohrid, 1966.
Pjesma Zlatka Tomičića "Hrvatska, ljubavi moja" - najpopularnija hrvatska rodoljubna pjesma svih vremena - nastala je 1966. u mjestu Ohridu na obali Ohridskog jezera. Od 1966. pa na dalje, osobito prva dva desetljeća nakon nastanka pjesme, ta je pjesma postala kultna pjesma Hrvata po cijelom svijetu - stalno se je recitirala u europskim zemljama, Americi, Australiji i Africi, na svim priredbama i pretiskavala se ne samo u novinama, knjigama i časopisima nego i na poleđini raznih klupskih iskaznica, majicama, rezervnim kotačima automobila. Recitirala se i na hrvatskom i na engleskom. Od iseljenih Hrvata nazvana je drugom hrvatskom himnom.
Prevedena je na veći broj europskih jezika, ali i na vaneuropske jezike, među ostalim i na turski, azerbejdžanski i hindi jezik. Prevedena je i na sve hrvatske govore kao i na hrvatske mikro-jezike, tako i na vejski s otoka Krka i bednjounski iz Hrvatskog Zagorja. I jedan i drugi taj jezik su ustvari naši pragovori, stari tisuće ljeta, otud njihov čudni arhajski lik.
Na hindski jezik prevedena je godine 1990. Preveo ju je dr. Sheoraj Singh Jain.
Euro nogometaška groznica trese brodskim Posavljem. Feštalo se, slavilo, veselilo poslije pobjede nad Nijemcima, a posebno je raspoloženje bilo u Davoru ( rodnom mjestu Ivice Olića) i Sikirevcima (odakle je otac Ivana Rakitića). Pa,evo, ovo je možda prigoda za objavljivanje nekoliko rečenica o mladom Ivanu Rakitiću prigodom njegovog boravka u očevim Sikirevcima uoči Božića 2007.
Ivan Rakitić: Svatove ću imati u Sikirevcima
Ivan Rakitić u Sikirevcima
SLAVONSKI BROD/SIKIREVCI/DAVOR – Ivan Rakitić (19), treći „brodskoposavski“ član hrvatske nogometne reprezentacije ( Olić, Mandžukić, Rakitić) , koji korijene vuče iz brodskih krajeva, posjetio je Sikirevce, rodno mjesto svog oca Luke koji je branio boje NK Sikirevci, a potom zeničkog „Čelika“ prije nego što je otišao u Švicarsku gdje je Ivan rođen.
Hladno vrijeme nije omelo najupornije kako bi cijelo poslijepodne proveli uz Ivana Rakitića. Tek po dolasku na zaleđeni travnjak vratar Sikirevaca Ivan Rakitić poželio je da mu njegov daleko poznatiji imenjak i prezimenjak izvede kazneni udarac. U dvoboju između dva Ivana Rakitića pobijedio je domaći vratar koji je obranio udarac mladom nogometašu Schalkea i hrvatske reprezentacije. Iako je Ivan Rakitić rođen u Švicarskom gradu Rheinfeldenu, itekako je privržen Sikirevcima te je na prijemu kod načelnika Stjepana Lešića rekao da kada dođe vrijeme za ženidbu da će ju vrlo vjerojatno obaviti u mjestu iz kojega je njegov otac, bivši nogometaš koji je imao veliku ulogu u njegovoj karijeri.
- Uvijek mi je drago doći u Sikirevce, te sam obećao da kada god budem slobodan da ću doći posjetiti rodbini i kročiti po terenu na kojem je nekada igrao moj otac i mislim da je njemu ipak najdraže što sam opet u Sikirevcima. – rekao je Ivan Rakitić.
Ivan Rakitić sa sestrom, majkom, ocem i načelnikom Općine Sikirevci
Prvi Rakitićev klub bio je švicarski Mohlin – Riburg (1992.) iz kojega 3 godine kasnije prelazi u Basel. Točno 10 godina kasnije, Ivan Rakitić je po prvi puta zaigrao za prvi sastav Basela (1995.) i to u utakmici Kupa UEFA u Širokom Brijegu. Vrlo brzo, Rakitić je postao uz Petrića glavna uzdanica Basela te je u slijedećoj sezoni u 33 utakmice postigao 11 golova za naslov najboljeg mladog igrača Prve Švicarske lige.
Nakon odlične sezone u Baselu, Rakitić za 5 milijuna eura odštete prelazi u njemački Schalke. U svom prvom nastupu za momčad iz Gelsenkirchena i to u dvoboju protiv aktualnog prvaka Stuttgarta, Rakitić je postigao i prvi Bundesligaški pogodak. Na kraju jesenske polusezone u Bundesligi Schalke je završio na 5.-om mjestu sa 7 bodova manje iza vodećeg dvojica Bayerna i Werdera, ali je zato ekipa trenera Slomke po prvi puta prošla u drugi krug Lige prvaka. Rakitić je igrač budućnosti i s 19 godina igra u Bundesligi i Ligi prvaka i to u jednom od najpopularnijih klubova Schalkeu, te nastupa i za reprezentaciju Hrvatske. Pred njim je očito velika nogometna karijera te je predodređen za najveće Europske nogometne klubove.
- Uvijek želim napredovati. Za sada mi je dobro u Schalkeu, mlad sam i strpljiv, te svakako u budućnosti želim otići u još veći klub – sramežljivo će Rakitić. U lipnju 2008. godine očekuje ga i nastup na EP koje se održava u Austriji i Švicarskoj. - Sa ždrijebom možemo biti zadovoljni, a moj cilj i svakako meni najdraže bio bio plasman u polufinale iz razloga što se ta utakmica igra u Baselu na mom stadionu i tu bih zaista bio presretan. – rekao je. Na kraju je Rakitiću priređen doček u Caffe baru „Ana“ gdje mu nije bilo teško davati bezbrojne autograme i fotografirati se s obožavateljima. Tako to rade profesionalci, a njemu je tek 19 godina i pred njim su velike nogometne stvari kako na klupskom, tako i na reprezentativnom planu. Rakitiću odmor traje do 4.-og siječnja, a to vrijeme provest će kod očeve rodbine u Sikirevcima, mamine rodbine u Ponijevu (BiH) i kod brata u Švicarskoj. Miran, tih, samozatajan, takav dojam je Ivan Rakitić ostavio u Sikirevcima, ali je zato na nogometnom terenu prava vatra i napast za sve protivničke igrače i naravno vratare.
link o Ivici Oliću: Ivica Olić
-
- Kamo će ovaj narod, moj Jokane?
- - Boga mu, vidiš li ti što i ja? Kaka ih to nevolja potjera? Pa koloni se kraja ne vidi- čudio se Jokan dok je iz rova na visu pored Zlosela promatrao dugu kolonu žena djece i staraca što je hitala ka Kupresu.
- -Jebote, đe će toliko narod stat, nema se đe smjestit u Kupresu –pitao se Marin uznemireno gledajući ispod dlana šake na nepreglednu zmijoliku tanku crtu koja je vijugala Kupreškim poljem.
- - Opet zlo, moj Marine – zloguko je proricao Jokan.
- - Ma znao sam da neće na dobro izić čim se Boban pojavio u Kupresu sa svojom 3. bojnom Crne legije – gunđao je Marin.
- - Evo nama opet partizana.
- -I četnika. I četnika Jokane moj.
- - A baš sam mislio da su ih primirili kada je prije četiri mjeseca Francetić sa „crncima“ izbio na Drinu u Višegradu. Kažu da tamo đe su oni prošli trava više ne raste. Dobro je da smo ostali u voj seoskoj miliciji da ne moramo zlo činit.
- - Jebiga Marine, 'vo je rat. A rat nikome nije brat. Vidiš da se braća tuku između sebe. Eno, oni Đerekovi. Tri sina, tri vojske. Marko je u partizanima, Mile u domobranima, a Jure u ustašama.
- - E, to je politika starog Đurana, Jokane moj. Ko pobidi mora spašavat drugu dvojicu. Nije to iz uvjerenja. To je politika, kako bi reko, seoska politika. Moraš familiju sačuvat ma kako bilo. Ne bi oni ratovali sami od sebe. K'o ni mi. Vidiš da su nas jebali prije, a jebu nas i sad. Sirotinjo, i Bogu si teška – završi Marin svoj iznenadni monolog, te se i sam iznenadivši svojom govorljivošću zašuti, zamišljeno grickajući vlat trave ne dižući pogleda sa kolone koja je postaja sve jasnija, a čelo je već počelo prolaziti pored njihovih položaja.
- - Eheej, ljudi. Kamo ćete, kaka vas nevolja poćera? – viknu Jokan ljudima na čelu kolone.
- - Zlo, veliko zlo. Eno, od Šujice, Livna i Duvna ide iljade crnogorskih i krajiških ustanika i pale sve što mogu popalit. Izmišali se partizani s četnicima i kažu da zbog Drine, Jure i Bobana ubijaju sve što je katoličko i muslimansko. Kažu da je to odmazda, jebem im odmazdu - viknu krupni, brkati predvodnik kolone.
- – Nego, jel ima u Kupresu oružja? Ovdi u koloni ima oko devet iljada duša, al' barem je iljadu spremno za borbu do zadnjega. Mi dalje od Kupresa ne idemo. Ostat ćemo il živi il mrtvi.
- - Tamo je u varošu. Naći će on vas već – odviknu Jokan .
- - Moj, Jokane, najebali smo načistu. Sad mi je jasno što je Boban došao s pukovnikom Šimićem, a nas razvrstali po ovim svim visovima. Bit će belaja – zabrinuto će Marin.
- - E moj Marine, znali smo kakvu ćemo juhu kusat. Dobro, nismo baš znali da će vako zakuvat. Al, bilo kako bilo, iz ove kože ne možemo već ju prodat, ako se već prodaje, što je moguće skuplje. Ja im živ u ruke ne idem – odlučno će Jokan.
- Marin ništa ne odgovori, već počne provjeravat puškomitraljez i redenike s municijom.
- Oćel nam bit dosta? – zabrinuto će.
- U tom trenutku u rovove stupi dvadesetak ustaša u crnim odorama.
- - Što je sesoska stražo? Usrali ste se od straha, a još nije ni zapucalo – podrugljivo podvikne jedan rošava lica.
- Marin i Jokan su ih šutke promatrali. Neka drhtavica prođe im tijelom. Vidjelo se odmah da su to prekaljeni ratnici. Oguglali na smrt i patnje koje su donosili ali i sami trpjeli. Lica im nisu odavala nikakvih emocija dok su vadili lopate i počeli produbljivati rov, a zemlju nabacivati na vrh praveći čvrste grudobrane. Radili su šutke, ne razgovarajući između sebe.
- - Dobro ljudi, što se zapravo dešava – upita Jokan.
- - E, a što bi bilo.Mi smo njih potisnuli s Drine, stisli i nemaju kuda. Evo, sada su sa četiri, kako oni kažu, proleterske divizije krenuli iz istočne Hercegovine na va naša mjesta. Iskoristili su povlačenje Talijana, a ti žabari nisu nama dali da popunimo te prostore. Tako su partizani osvojili Konjic, Prozor, Gornji Vakuf, a spremaju se napasti na Bugojno i Kupres – odgovori rošavi.
- - A kolike su im snage.
- - E, kažu da ih ima oko tri iljade.
- - Uhuu, velika je to sila.
- - Pa što, nije važan broj, važno je srce. A mi ga imamo, jer Crna legija nije izgubila niti jednu bitku – odgovori rošavi nabijaći kacigu na glavu.
- - Nego, i vama bi bilo bolje da učvrstite taj svoj grudobran i spremite se na najgore.
- -Najgore?
- E, na smrt. Što buljiš. Najbolji vojnik je onaj koji smatra da je već mrtav. Taj nema što izgubiti. Evo vidi nas. Nama je svaki dan života Božji poklon. A vidiš vaj narod što biži pred banditima? Svi koji mogu nosit oružje, dobit će ga. I nitko neće pobić jer mu je tud žena, mater, ćaća. I dite. Taj će prije poginit neg dat da ga partizani ufate. Baš ko ni legionari.
- - A koliko nas je? – bojažljivo će Marin.
- - Nas ima 600, a s vama i domobranima bit će da nas ima oko 1800.
- Marin i Jokan se zgledaše. Nije im se baš ginulo, al sve im jasnije bilo da iz ove kože nemaju kud uteć i da će dijelit sudbinu i jednih i drugih. Pa kako bude.
- (nastavlja se)
U Bobanovoj Dragi ljeto je te 1941. izmicalo u susret jeseni. Sjene su postaje sve dulje, a večeri sve svježije. Unatoč toplini zrak je postajao sve oštriji donoseći lagodu nakon još uvijek vrućeg dana, no u prividnom miru osjećao se nespokoj, kao navještaj nedobrog nadolazećeg vremena. Nakon početnog zadovoljstva uspostave Nezavisne države Hrvatske, sve je više bilo onih koji su glavama sumnjičavo vrtjeli glavom gledajući na sve brojnije vojne ophodnje vojnika. Stizale su vijesti o ustanicima, partizanima i četnicima. Sve glasnije se pričalo o četnicima iz Nevesinja i Dinare čije su čete duboko upadale u zapadnu Hercegovinu koristeći vojnu neorganiziranost nove države. Pričalo se da pale hrvatska sela i ubijaju sve živo, a nerijetko su izmiješane kokarde i zvijezde. U pola glasa prepričavane su vijesti kako im ni ustaše ne ostaju dužne organizirajući kaznene pohode po pravoslavnim selima. Najčešće su ih dočekivala samo djeca i stariji živalj dok su se odrasli skrivali po šumama i vrletima. Nakon takvih pohoda sela su često ostajala pusta.
- Uvijek nastradaju najslabiji. Nevini plaćaju za druge – govorio je stari Janko koji je prošao Prvi svjetski rat i Oktobarsku revoluciju čiji je sudionik postao kada je kao pripadnik 5. domobranskog bataljuna zarobljen od Rusa u Galiciji. Ondje je postao konjanik Buđonijeve Crvene konjice.
– Ma Buđoni, on nije Rus. On je čojek iz vi, naši krajeva – govorio je. Slušali su ga pozorno, nitko mu nije htio niti se smio suprotstaviti. Imao je prijeku narav, a pogotovo su to znali žandari koji su ga ostavljali na miru nakon što su '35. godine zagonetno nestala dvojica žandara koja su, zbog šverca, uhitila Janka. Svi su znali da im je Janko, nakon što su ga premlatili pa pustili kao švercera i „komunistu“ , dočekavši pogodan trenutak presudio po kratkom postupku. Tijela im nikada nisu našli, pa Janka nisu smjeli niti mogli optužiti.
I dok je sve odisalo nespokojem, mjestom su se naizmjence smjenjivale žute i sivomodre uniforme, kao i Talijani koji su kočoperno paradirali s perom zataknutim za šeširiće. Tu i tamo selom bi protandrkala tanketa praćena gomilom musave djece i nestajala cestom što vodi ka Grudama.
Šima je s Marom (15) i Anom(13), najstarijim kćerkama - muzla tri koze dok je šest jarića poskakivalo po oboru. Desetogodišnji Stjepan je, kao najstarija muška glava u kući, kosio travu na livadi iza kuće, galameći na razigranu braću Ivana (8) i Jerka (7) koji su se valjali po otkosima uz radosnu ciku sestara Jele (5), Ruže (3) i Jele (2). Najmlađi Blaž, koji još nije napunio godinu dana sjedio je na gunjcu marljivo prikupljajući starim lončićem prašinu, koju je nespretno istresao po sebi.
- Pomoz Bog, ljudi! – idilu zakasnjelog ljetnog predvečerja prekinu muški glas.
Šima se trže, osmotri bradatog čovjeka koji je zakoračio u dvorište.
- Bog ti pomog'o- odgovori sumnjičavo ga motreći. Nije joj ulijevao povjerenje. Kuća je na osami i naučili su da zaziru od svakog nepoznatog. Nikad se ne zna. Instinktivno zagrli Maru i Anu.
- Jel' Marin kod kuće?-upita pridošlica.
- Nije, otiš'o je do Sovića. Svaki čas se treba vrniti kući- odgovori Šima.
. 'Ajde snajka, ne laži. Znam ja da njega već mjesecima nema – odgovori bradati, stavi dva prsta u usta i oštri zvuk propara iznenada nastalu tišinu. U trenu se u dvorištu pojavi desetak ljudi šaroliko odjevenih. Jedni su bili u civilnoj odjeći dok su drugi imali neku čudnu kombinaciju civilne i vojne odjeće. I svi su bili naoružani.
- Čuj ženo – priđe joj jedan oniži, dežmenkast čovjek. Šima uzdrhta ugledavši na šajkači kokardu koju je dežmenkasti izvukao i džepa istavljao na glavu..
- Mi smo ti Leteća Civljanska brigada Dinarske divizije.
- Iz daleka ste.
Zato se zovemo leteća. Nego, tvoj čojek je u ustašama? – upita i, ne sačekavši odgovor, nastavi: - E, vidiš, mi se borimo protiv ustaša i Švaba. Za Kralja i Otadžbinu. A kako tvog čojeka još ne možemo ufatit, red je da za njega račun plati njegova familija. To je pošteno, zar ne – reče dok je prstom lagano prelazio preko oštrice kame. Ostali su šutjeli, držeći oružje upereno u Šimu i djecu koja su se skupila oko nje. Šima je drhtala, nijema od straha.
. Ubijte prvo mene.
-A ne. Ne može to tako. Ubijat ćemo dijete po dijete, a tebe ćemo ostavit za kraj – reče vođa.
- Nemojte ljudi, ako Boga znate. Što su vam djeca skrivila? Evo, uzmite sve što hoćete. U kući ima zlatno raspelo, veliki sat što je svekar donio iz Amerike. Evo, evo imam i zlatni lančić što mi je majka ostavila. Uzmite, uzmite sve samo mi djecu ostavite.
- Čuj, Milorade, nije pametno ubijat ovdi. Blizu smo kuća, a i ne znamo ima li patrola. Nego, mislim da bi tribalo pokupi sve što vridi, a ove kukavce ostavit i zapritit im da šute jer ćemo ih pobit – reče vođi onaj bradati što je prvi stupio u dvorište.
Dežmenkasti ga je šutke gledao, a onda pogled skrenu ka ostalima kao da ih pita što da čini. Nekolicina kimnuše glavama potvrđujući kako se slažu s onim što je bradati izrekao. Vođa pošuti još koji trenutak, a onda reče: - Dobro, kupite iz kuće sve što vrijedi i što se može nosit. - A ti, - obrati se Šimi, ulazi u staju i šuti. Jer ako izađeš, ili počneš vikati moji ljudi, koje ću ovdi ostavit, zapalit će i tebe i djecu i koze i štalu.
Šima je klimala glavom, šutke pokupi djecu i uputi se u malu štalicu. Za njom pođoše dvojica četnika, zatvoriše vrata uvezavši žicom bravu i stavljajući drvo koje je trebalo dodatno osigurati vrata od otvaranja. Za to vrijeme ostali, osim stražara, iz kuće su iznosili sve vrjednije stvari: sat, malo nakita, raspelo, pa čak i vojna sljedovanja hrane koje je Marin slao kući. Pljačkali su u tiši, brzo iznoseći stvari, trpajući ih u bisage. Odjednom, jedan od stražara dovede konja.
-Vidi ga, pas'o je odma' na drugoj livadi.
-Jebote te konj, konju jedan. Za ovo ćeš izgubit glavu jer si napustio stražarsko mjesto – prosikta vođa.
- Ajde, ne seri – progunđa stražar nevoljko se vraćajući na stražu.
- Dobro je Milorade, sad možemo natovarit više stvari, a i brže ćemo uteć-reče bradati tražeći ulare po avliji. Ugledavši ih na zidu štale požuri po njih. Došavši do štalskih vrata, kucne i u pol glasa upita:
- Jestel tu?
Odgovora nije bilo. Bradati opet pokuca i opet mu muk uzvrati. Brzo mahne rukom jednom od četnika i zajedno otvoriše oprezno vrata. U maloj prostorijici, u kutu, na sijenu ležala je sklupčana Šima sa djecom.
- Ženo, jesil živa?
Odgovarale su samo krupne Šimine oči i usne koje su se bezglasno micale.
- Jebote, ova je od stra' zanimila.
- Neka je, bar neće nadat dreku kad budemo otišli – odgovori bradati vežući žicu oko brave.
- Ajde, daj te ulare pa da begamo – viknu Milorad.
Dok je bradati stavljao ulare dvojica ustanika nosila su škrinju u kojoj je Šima držala svečanu odjeću u koju je sebe i djecu odijevala samo kada su išli u crkvu, na velike blagdane. Čim su učvrstili tovar, skupina zamače iza kuće. Nad pustim dvorištem spustila se tišina dok je suton postao sve gušći i gušći.
-
(nastavlja se)
Evo, u subotu je moja dvoipomjesečna Lantana Frida Litltle Pearl (shih-tzu) imala prvo izložbeno krštenje. Na CAC-u u Tuzli pripalo joj je treće mjesto između desetak raznoraznih štenaca. Publika je protestirala na ovu odluku sudaca jer su smatrali da joj pripada prvo mjesto tim više što ih je šarmirala s nekoliko kolutova naprijed nazad- boli ju džon za izložbe i suce.
No, pehar i ozbiljni suci nisu ju se osobito dojmili već joj je zanimljivije bilo jurcanje po travi i upoznavanje s drugim psima.
Više na linku: UNTERWEIN
Lantana pred nastup
Lantana i sudac
Lantana Frida... na pobjedničkom postolju
Baš je ovaj Simba velik i stasit momak ( Lantana kod kuće)
0 0 0
Na marginama izložbe:
Lipi i dragi, želim vam da ugodno provedete vaj vikend. A ne ko ja prskajući vinograd, vodajući ćukce po bosanskim izložbama, družeći se s mladim, lipim i umilnim gospama (e tu su vi gospodski ćukci nevidite provodađije ).
- Joj, kako lip cucek gospa, ge ste ga kupili. U Italiji, 1400 eurića! Ma, prava bagatela . A baš je lip, ko gazdarica...
A vaš gopospon?
Moj? Ma ja svog nosam uzase od kad znam za se. Osto mi od ćaće. Ma ni on tako star, još je živahan i poslušan. Malo je čupav? Taka je to sorta, naša domaća. Kako koja? Pa, slavonska, šokačka. Ne, ne, nema ga u katalozima, al da je dobar, dobar je. Evo, isprobajte ga… E vidite kako je lip i poslušan. Trebalo bi ga registrirat? Ako, fala vam, al on je već registriran. Ne jednom već puno, puno puta. I to u neviditim katalozima. Zbogom gospa, bilo mi je lipo družiti se s vama i vašom čupavom kucom. Je, kako da ne. Vidimo se opet. Broj je ispod otirača. Pozvonite tri puta. Ma zbog cucka, malo je nervozan i odmah skače.
< | lipanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
tenushm@gmail.com
Mail - Divan skitnje
O AUTORU
Željko Mužević (1951.-2015.) bio je poznati brodski novinar i kolumnist. Karijeru je započeo davne 1973.. u informativnoj ustanovi „Brodski list i Radio Brod“. Nakon duljih sukoba s tadašnjim direktorom, politikom i međuljudskim odnosima u kući, 1981. odlazi u tadašnju SOFK-u, a 1989. ponovno se vraća u „Brodski list i Radio Brod“. Kroz sve to vrijeme, od 1973. bavi se novinarstvom: Brodski list, Sportske novosti, Večernji list, Arena, Radio Brod, Vikend…Demokratske promijene zatekle su ga na mjestu novinara „Brodskog lista i Radio Broda“. U lipnju 1991. samoinicijativno odlazi u opkoljeno Kijevo i praktički postaje prvim brodskim ratnim izvjestiteljem. U listopadu 1991. postaje pomoćnikom zapovjednika 108. brodske brigade za IPD. Vrijeme uglavnom provodi na novogradiškom ratištu da bi ga, nedugo potom, Upravi odbor Brodskog lista imenovao odgovornim urednikom radio Broda (studeni 1991.). Za vrijeme najvećih napada na Slavonski Brod, otvara vrata svoje obiteljske kuće u kojoj se seli čitava radio stanica i iz koje se emitira radio program. Od 1995. postaje izvršni urednik. Pet godina kasnije postaje urednik brodskog dopisništva Jutarnjeg liste. Godine 1998. izaje knjigu "Mars u brodskom sazviježđu.
Njegovu priču "Jeka" 2006. je Miljenko Jergović uvrstio u zbirku „Najbolje hrvatske priče 2006"
Copyright©divanskitnje
Svi tekstovi i fotografije zaštićeni su ovim znakom i nije ih uputno objavljivati bez dogovora s autorom
PRIČE
Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje
1.Barun Franjo Trenk
Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas
2. Čaruga
Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače
3. RAT
Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,
4. DIVANI
Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,
5. ZAVIČAJNICI
Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,
6. SKITNJE
Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,