Srpanjska noć 1942. odnosila je ljetnu toplinu i svježinom silila vojnike u rovovima da se zaogrnu u šinjele i deke. Vatre se nisu smjele paliti pod prijetnjom strijeljanja. U Kupreškoj dolini još je bilo mirno ali vijesti koje su pristizale nagovještavale su buru. Partizani su nastupajući dolinom Neretve zauzimale vojarnu za vojarnom. Ustaška vojnica koncentrirala se na obranu Bugojna i Kupresa jer su Titovi partizani upravo željeli zauzeti ta dva mjesta koja su im priječila spajanje sa Središnjom Bosnom i prodorom prema Mrkonjić gradu.
Vanjsku obranu Kupresa činili su utvrđeni položaji u obližnjim selima: Zloselima, Osmanlijama, Olovu, Čardačici, Alajbegovom Odžaku, Begovom Selu, Goravcima, Otinovcima, Botunu, Kukavicama, Vrilu i Brdima, kao i na uzvišenjima. Naročito su bili utvrđeni položaji na sjevernoj i sjeverozapadnoj strani: na visovima Malim i Velikim Vratima, Malom Stožeru, Maloj Plazenici i Čardačici. Sa zapadne je strane čitav niz naselja i brežuljaka, utvrđenih rovovima, bio uključen u sustav obrane, dok je s južne i istočne strane golo polje predstavljalo, samo po sebi, prepreku napadačima jer je bilo kontrolirano vatrom iz utvrđenja na ivici grada. U polju na oko 200 metara od prvih kuća pored puta za Vukovsko nalazio se betonski silos sa kojeg su ustaše mitraljezima kontrolirale prilaze mjestu.
- Šćućureni u rovovima Marin i Jokan su osluškivali iz smjera Bugojna potmulu grmljavinu topova.
- Krenuli su na Bugojno, moj Jokane- A onda smo mi na redu – šaptao je Marin kao da se plaši da bi ga partizani mogli čuti.
- Nisam siguran. Ima ondje puno ustaša i domobrana, a i ovi „crnci“ iz Kupresa im stalno jure u pomoć.
- Nije dobro, Jokane. Nije.
- Čujete ti vi, stražo seljačka, kako Bobanovci praše Crnogorce. Zavit će ih Bugojno u crno, jebem im majku četničku – prodera se ustaša čije se rošavo lice ispod njemačke kacige sablasno naziralo na mjesečini dok se crna uniforma stapala s mrakom.
Jokan i Marin su šutjeli osluškujući sve jače topovske udare. Negdje pred zoru eho borbe je utihnuo.
-Prestalo je Jokane.
- Jest valaj. Tko zna čije su gaće krvave – progunđa Jokan.
- Umjesto odgovora iz rovova s legionarima odjeknu radosna vika, a odmah potom nekoliko rafala propara zoru.
- Prekinite! Jeste li vi Bobanovci ili rulja – zagalamio je rošavi. –Čuvajte streljivo za četnike i partizane. Doći ćemo i mi na red kad vide da im je Bugojno pretvrd orah. Već su polomili zube, a majku im i ovdje će – sada je već urlao rošavi uspravno stojeći u rovu mašući strojnicom. U rovovima zavlada muk, a kao odgovor s okolnih visova odgovori mu, kao da su ga čuli, vika radosnih pripadnika ustaške policije te sporadični pucnjevi s pokojim rafalom.
- Jebem im mater, i to je vojska. Đe su vas našli – viknu rošavi gledajući u Marina i Jokana. – I vi ste mi neka vojska, skinuli vas koca i konopca. Sad urlaju i pucaju, a kad partizani krenu na njih bježat će ko zečevi. Jebi ga, ti komunisti i monarhisti nemaju gdje već proboj tražiti između nas i Mrkonjić grada između Tomislav grada i Dinare. Inače su osuđeni na propast. Sve što su imali skupili su i poslali na nas. A jebeni Talijani sad našli vrijeme za reorganizaciju i ostavili im golem prostor gdje mi sad krvave halje nosamo – bijesno je vikao rošavi, čas gledajući prema Marinu i Jokanu, čas se obraćajući svojim legionarima.
Nakon drugog neuspjelog napada na Bugojno, nastupilo je zatišje. Na položajima u Zloselu dobro su znali da je to samo zatišje pred buru. Partizani su najopasniji kada se primire. I bilo je tako. Izvidnice su donosile vijesti kako prekopavaju cestu od Kupresa do Bugojna, prave barikade od srušenih debala, noću je odbljesak vatri govorio kako gore katolička i muslimanska sela.
- Palite, majku vam jebem. Kada izađemo odavde neće u pravoslavnim selima ostati cigla na cigli – prijeti je rošavi gledajući dalekozorom odbljeske vatri.
- - I mi smo njima spalili sve do Drine kad smo prije četiri mjeseca stigli do Višegrada i Srebrenice. A sad i Malovan – oglasi se nečiji promukli glas iz rova.
- - A što, da im sagradimo novi, sunce im četničko. Odgojili su toliko četnika i četničkog vojvodu Danu Maricu. Poklali su Hrvata katoličke i islamske vjeroispovijesti – da im se ni broja ne zna. To znaju samo jame u koje su ih pobacali – siktao je rošavi.
Kupres je postao tvrđava u koju se naguralo deset puta više ljudi nego što je brojao prije dolaska partizana, a prometnica prema Bugojnu bila je blokirana balvanima i prekopana. Kupres je bio praktično odsječen od Bugojna. Ovo malo mjesto, koje je prije rata brojalo tisuću duša što pravoslavnih, što katoličkih i muslimanskih, odjednom je postao najisturenija točka, tvrđava NDH-a prema Hercegovini, odnosno prema Bosni. S obje strane gomilale su se silne vojske. Strateška važnost kupreškog platoa, nazvana "vrata Zagreba", jer otvara put prema sve četiri strane svijeta, a posebno prema sjeveru i jugu odjednom je postala presudna za partizane koji su, nakon stalnog povlačenja i defanzivnog ratovanja, pokušali prijeći u ofenzivu te se spojiti sa partizanima iz Dalmacije i Bosne. Tko vlada Kupresom, nalazi se u strateško-vojnom smislu u prednosti ako želi osvojiti ili obraniti Dalmaciju ili srednju Bosnu.
- Kupres, a bogami i mi, trebamo platiti za sve partizanske i četničke poraze tijekom 1942. – šapnu Kokan Marinu.
- I zločine Jokane moj koje su ustaše i Talijani počinili – šaptom odvrati Marin.
- Jebiga, Marine, znaš li ti koliko su četnici i partizani spalili hrvatskih sela i nevinih ljudi pobili? Pa, u Istočnoj Hercegovini i Romaniji skoro da i nema više Hrvata. A ništa bolje nije ni u Lici ni Bosanskoj Krajini. Vidiš da je ludilo zahvatilo sve. Tuk na luk – reče Marin i pomoli se. – Bože, daj da sačuvam razum i ostanem čovjek. Ne dopusti da se uvalim u grijeh i od čovjeka postanem zvijer. Zvijer je zvijer bez obzira koje obilježje nosila. Tako je i sa čojekom.
Marin je u sebi ponavljao Jokanove riječi.
(NASTAVLJA SE)
Post je objavljen 29.06.2008. u 23:40 sati.