DivanSkitnje

četvrtak, 27.09.2007.

E, MOJ DRUŽE HAŠKI

ILI: Umjesto komentara na presudu ratnim zločincima Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću

Pismo iz jednog grada čiji su žitelji osam mjeseci živjeli u katakombama kao rimski kršćani. Za to i skoro tisući pobijenih osoba do sada nitko nije odgovarao, niti je protiv ikoga zbog toga podignuta optužnica.

DOMOVINSKI RAT -SLAVONSKI BROD


Ubijeno : 32 djeteta
695 pripadnika HV-a i MUP-a
173 civila
ranjeno više tisuća

Nakon što je 1990. u Hrvatskoj došlo do promjene vlasti , a u ljetoi do pobune hrvatskih Srba, balvan revolucija je uzimala maha i bilo je jasno da se mir neće moći sačuvati. Tako su u listopadu 1990.u organizaciji HDZ-a podijeljeni prvi “kalašnjikovi”, a prve borbene postrojbe činili su pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova. U travnju mjesecu 1991. dio brodskih policijskih djelatnika i hrvatskih dragovoljaca bio je razvrstan u 3. bojnu 3. brigade Zbora narodne garde, sastavljenu pretežito od Brođana, koja će tijekom petogodišnjeg Domovinskog rata diljem hrvatskih ratišta voditi najteže borbe s velikosrpskim okupatorom.
Prvo masovno dizanje naoružanih hrvatskih dragovoljaca zbilo se u noći 21/22. siječnja 1991. kada se očekivalo da bi Milošević mogao pomoću JNA izvršiti prevrat u Hrvatskoj i Sloveniji. Odmah su podignute sve postrojbe koje su blokirale slavonskobrodsku vojarnu i preuzele nadzor nad mostom Slavonski Brod-Bosanski Brod. Do prevrata nije došlo ali su velikosrpske težnje bile sve izraženije. JNA je provocirala u više navrata i u Slavonskom Brodu. Tako su 12. 2. 1991. vojnici izašli na ulice i naoružani počeli regulirati promet; a 3. travnja na željezničku stanicu Strizivojna-Vrpolje stigli su oklopnjaci pod izlikom da štitite vlakove s vojnom opremom. Sukob između vojnika i 300-ak ogorčenih mještana već je bio izvjestan ali su ga pravodobno spriječili predsjednik općine dr. Jozo Meter i predsjednik tadašnjeg Izvršnog vijeća Frano Piplović. Slično je bilo i 5. svibnja kada je u brodsku vojarnu stiglo 14 tenkova što je izazvalo spontanu reakciju više tisuća Brođana, no sve je završilo mirno nakon dogovora tadašnjeg čelništva brodske općine sa zapovjednikom brodske vojarne. Posebno je značajan događaj od 6. svibnja 1991. kada je iz Beograda stigao general Marinković sa zapovijedi da iz "Đure Đakovića" izveze tenkove M-84. Tijekom noći održana je sjednica Izvršnog vijeća na kojoj je dogovoreno da se s tenkova skinu najvitalniji dijelovi što su radnici i ostvarili. Tako su general i vojnici naišli na praktično neupotrebljive tenkove i više stotina radnika ih je, doslovce "pajserima" istjeralo iz tvorničkog kruga.



slavonskobrodski tenkovi

U međuvremenu ratni sukobi u Hrvatskoj su se intenzivirali. Započele su se stvarati brigade. Tako je na brodskom području 28. lipnja 1991.osnovana 108. brigada koja je imala 4 bojne. Nešto kasnije novogradiška bojna prerast će u 121. brigadu, a požeška bojna u 123. brigadu. No, na području Slav. Broda započinju oružani napadi. Tako su u noći 12/13 srpnja na Poloj, s bosanske strane Save ispaljene tri kumulativne mine, a dio žitelja srpske nacionalnosti Ulice Dositeja Obradovića se naoružao. Brzom i mudrom akcijom policije i odlukama tadašnjeg čelništva općine oružje je bez incidenta predano hrvatskim vlastima. U kolovozu 1991. ustrojen je Krizni štab za obranu Slavonije i Baranje, a već 4. kolovoza ustrojen je i Krizni štab za ondašnju slavonskobrodsku općinu.
U slijedećih 6 mjeseci, krajem 1991., u Slavonskom Brodu osnovana je 139. brigada, a početkom siječnja 1992. i 157 brigada Hrvatske vojske. 2. Topničko-raketni divizion Protuzračne obrane, 301. LOB. a nakon oslobođenja slavonskobrodske vojarne (15/16. rujna 1991.) 37. inženjerijska bojna kao i 3. bojna 3. gardijske brigade. Nakon demobilizacije te osnivanja i jačanja profesionalnih gardijskih postrojba veliki broj Brođana nalazi se i u 5. gardijskoj brigadi. Koliki je značaj 108. brigade bio tijekom rata najbolje ilustriraju podaci da je kroz brigadu prošlo 7500 boraca, od kojih je, prema podacima iz knjige "108. ide dalje" poginuo 161 borac, četiri se vode kao nestali dok za 11 podaci nisu u cijelosti utvrđeni. Nakon pobune okučanskih Srba 108. brigada je 14. rujna 1991. upućena na novogradiško ratište gdje je sa ostalim postrojbama odigrala odlučujuću ulogu. Brigada je, nakon što su brodske postrojbe osvojile brodsku vojarnu i vojna skladišta u Gromačniku i Bukovlju i Prislušni centar Degman na Dilju, te akcije "Vlak" ( samo s jedne vojne kompozicije skinuto je 50 brdskih topova) -raspolagala i sa 15 tenkova tako da je imala respektabilnu vatrenu moć kao malo koja druga brigada u Hrvatskoj. S oružjem i municijom opskrbljena su i mnoga druga mjesta ( Vukovar, Našice, Osijek…). To se ubrzo odrazilo na novogradiškom ratištu gdje su srpski okupatori zaustavljeni, a bojišnica je na nekim dijelovima pomaknuta sve do 3. siječnja kada je nastupilo primirje. Bojišnica se uglavnom nije mijenjala sve do akcije "Bljesak" 1. 5. 1995. kada je oslobođena cijela zapadna Slavonija. Kako se rat sve više približavao Slavonskom Brodu, koji je sedam mjeseci tijekom 1991/92. danonoćno napadan s područja bosanske Posavine, Brigada je djelovala i na tom području u dogovoru s legitimnim vlastima BIH.



Velebit srpanj 1993.
Tijekom Domovinskog rata u slavonskobrodskoj općini bilo je angažirano oko 11 posto ukupnog ljudstva ( 12 tisuća ljudi pod oružjem) kao i 70 posto strojnog i drugog voznog parka. Iako je vremenska distanca od tih događaja mala, mnogi arhivi još uvijek nedostupni, prema dostupnim podacima na području Brodsko-posavske županije poginulo je 695 hrvatskih vojnika te 173 civila od kojih je 30 djece



E, moj sine... (Jelas, 1992.)


Žrtve bi zasigurno bile još veće da nije bilo i izvanredne organizacije i požrtvovnog rada djelatnika Opće bolnice "dr. Josip Benčević" gdje je tijekom ratnih godina (pogotovo prve dvije) liječeno više od 7 tisuća osoba te obavljeno oko 10 tisuća operativnih zahvata. Bila je to bolnica između dvije, a kasnije i tri fronte ( istočna i zapadna Slavonija, a kasnije i bosanska Posavina), a ranjenici su pristizali iz Vukovara, Nove Gradiške, Odžaka, Bosanskog Broda….



Slavonski Brod je, nakon Vukovara, bio drugi hrvatski grad koji je stalni cilj srpskog topništva i zrakoplovstva. Od 25. ožujka 1992., kada je u Slavonskom Brodu prvi puta oglašena opća opasnost, pa do 7. listopada 1992. na Brod je palo 130 teških bombi “krmača”, 13 raketa “luna” i desetine tisuća topničkih i raketnih zrna svih promjera. U prvih deset dana mjeseca svibnja 1992. srpski zrakoplovi izveli su 65 napada sa 100 zrakoplova (MIG-21, MIG- 29, Orao…) koji su izbacili 70 bombi od 250 kg, 60 raketnih zrna “Munja”, 24 navođene aviobombe “Mawerick”… Ubijeno je 30 osoba dok je 226 ranjeno.



U takvom neselektivnom gađanju, nakon što su uvidjeli da nikako ne mogu pomoću zrakoplova ( i gubitaka) srušiti savski most i odsjeći bosansku Posavinu od Slavonije i Hrvatske, Srbi su promijenili taktiku te su, pojačali topničke napade na sam grad. Posljedice takvih razaranja bile su teške. Kako se navodi u knjizi "Živjeti u Brodu" pogođeno je 56 spomenika kulture, a velika razaranja doživjela je Tvrđava Brod, spomenik nulte kategorije, Franjevačka crkva, Magistrat, gradske palače u središtu grada…, a razaranja nisu bili pošteđeni ni spomenici kulture u brodskim selima kao ni brojne crkve. U Brodu je od osam dječjih vrtića sedam pogođeno, 21 osnovna škola. te Gimnazija “Matija Mesić” i Tehnička škola, Strojarski fakultet kao i mnoge druge ustanove i poduzeća. Od 27. travnja 1992. više nije bilo ni minimuma sigurnosnih uvjeta za nastavu te su školske zgrade pretvorene u prihvatilišta za prognanike i izbjeglice. Tijekom 1992. skoro 20 tisuća učenika je iz sigurnosnih razloga bilo izmješteno u druge dijelove Hrvatske. Računa se da je kroz Slavonski Brod prošlo oko 300 tisuća prognanika i izbjeglica, a u Brodu će se za stalno zadržati oko 10-ak tisuća ljudi .



Dubočac, 1991.

Slavonskobrodsko gospodarstvo, pogotovo velika poduzeća, tijekom rata pretrpjelo je velika razaranja. Ratna šteta na području Brodsko-posavske županije procijenjena je na milijardu i 726 milijuna njemačkih maraka (1.726.205,105,86 DM). Ovoj brojci valja pridodati i štete na velikim gospodarskim sustavima ( INA, HEP, MUP, HC, HRT, Hrvatske vode…), koje je radila republička komisija, u iznosu od 164 milijuna i 891 tisuće DEM.

srijeda, 26.09.2007.

BARUN FRANJO TRENK (3)

PJESMA I PLES




Čujem da lijepo pjevaš i još bolje plešeš? - nakon poduljeg odmjeravanja prozbori Trenk.
-- Tako kažu.
- Hajde, pjevaj Đula.
Mlada Ciganka pogleda svirače, a oni kao po komandi zasviraše. Tužni nostalgični zvuci violina izvijali su se do visokog plafona, a zvonki Đulin glas povijao je plam svijeća čija je svjetlost titrala u nekom čudnom, lelujavom plesu i tjerala sjene da igraju po zidovima prostrane sobe. Zamuknu žamor, Trenkovi časnici prekinuše razgovor, a panduri-stražari uspraviše se, postadoše još viši. Iako nisu razumjeli niti riječi, glazba i Đulin glas bili su im prevoditelj. Dobro razumješe da je to žal za nekim, davno napuštenim domom, skitarenju i čerganjenju po svijetu tražeći odgovor tko su i odakle su. Barun se umirio u poluležećem položaju na minderluku obloženom jastucima. Oči su mu bile poluzatvorene, a povremeno sukanje tankih brčića ukazivalo je da Trenk i te kako razumije što mu Đula pjesmom poručuje.
Odjednom pjesma umuknu, a tišina posta glasnija. Đula se osvrnu i vidjevši ukipljene, prekaljene vojnike kako svaki sa svojim mislim luta ka svojim domovima i obiteljima – prasnu u glasan, zvonak smijeh. Kao čarolijom razbi se sjeta i čemer što su ispunili sobu. Vojnici se trgoše kao iz nekog sna, a Trenk se uspravi i pljesnu rukama:
Igra! Igraj Đula, razgali ratnike!
Vrisnu violina, zvuci čardaša ispuniše sobu, panduri u ritmu zapljeskaše rukama, a Đulin lepršavi ples zavrti dvoranu. Njišući bokovi u sve bržem ritmu tanka haljina dizala se sve više i više otkrivajući tamnopute članke, koljena, a s vremena na vrijeme bljesnuli bi bokovi . S vremena na vrijeme neposlušnu halju Đula je smirivala rukama, ali u sve žešćem plesu odustala je od toga. Podiže obje ruke u zrak, pljesnu, a u tom trenu izdajnička haljina se podiže iznad pojasa pokazujući kako ispod nema nikakvog odjevnog predmeta. Ispred Trenka na trenutak se zanjihala čvrsta, pohotna stražnjica, a već u drugom trenu zabljesnu ga Đulino međunožje otkriveno izdajničkom haljinom koja se već vrtjela visoko iznad pojasa. Znoj je curio Đulinim licem slijevajući se niz prsa natapajući bluzu odajući male, čvrste grudi i napućene duge bradavice...
Trenk iskapi još jedan pehar vina, pljesnu rukama i promuklo viknu:
Igraj Đula, igraj!
Igraj, igraj Đula-u glas povikaše i časnici.
Odjednom raspojasani zvuci čardaša umukoše, a zamijeniše ih lelujava , otegnuta orijentalna glazba. Đulino tijelo spremno dočeka ovu promjenu, umiri se, sklupča na podu gdje ostade nekoliko trenutaka. Ležala je poput nježne, ranjene ptice koja uplašeno drhti pred nadolazećim lovcima i njihovim psima čije je kevtanje odavalo nezajažljivu želju da je se što prije dočepaju. Bio je to samo privid. S hrastova poda umazanog blatom s vojničkih čizama, započe se vretenasto uzdizati Đula. Činila je to polako, njišući bokovima praveći pritom široke krugove, a ruke su po zraku ispisivale odu ženstvenosti i zavodljivosti. Vladala je svakim djelićem svoga tijela. U jednom trenutku zadigla je bluzu uvezavši ju u čvor ispod samih grudiju. Sinula je čokoladna boja kože, sjajna, mlada, podatna…
Barunu su oči postale staklaste, pouzdan znak da gubi kontrolu nad sobom. Glavom su zabubnjali bubnjevi, zasvirale zurle i najavile još jedan boj. Poljem se širio miris baruta i zadah smrti. Odjekivali su pucnji topova, jauk ranjenih i urlik jurišnika. Bljeskale su sablje, a panduri su se penjali gradskim zidovima Diesensteina, grada na češko-bavarskoj granici.
Prije napada, Trenk je opkolio grad zajedno s Hrvatima iz Forgačeve pukovnije. Pozvao je pukovnika baruna Drechslera da se zajedno sa svojim bavarskim strijelcima preda. Umjesto Drechslera odgovorili su topovi. Panduri su ne časeći niti sekunde spremno uzvratili i cijelu su noć bombardirali gradske zidine koje su do jutra bile u ruševinama.





-Vidi budala- govorio je Forgaču barun Trenk, promatrajući bavarske strijelce koji su prelazili srušene zidine i postavljali se u vojnu formaciju.
- Zalud će izgubiti glave- s nevjericom je gledao Forgač u bavarske strijelce koji su pokušavali zauzeti borbeni položaj izvan zidina. Uskoro je pravilni stroj Bavaraca odmjerenim korakom krenuo prema hrvatskim položajima. Trenkovi panduri zakrvavljenih očiju, isukanih sablji nestrpljivo su iščekivali zapovijed za napad.
-Miruj, miruj – smirivao je Trenk pandure.
-Kad prvi red klekne, nakon par časaka legni –glasno je ponavljao već dobro znane upute.
Kao da ga je čuo prvi red bavarskih strijelaca kleknu, nacilja u smjeru pandura koji kao po komandi zalegoše, a tanad prohuja visoko iznad njih. I dok su se Bavarci zamjenjivali, iznenađeni potezom pandura koji nije bio po tadašnjim vojnim pravilima - prema njima je uz zastrašujuće krike jurilo nekoliko stotina živopisno odjevenih pandura mašući sabljama, handžarima, u trku prazneći kubure. Oglasila se i Vojna glazba čiji su bubnjari bubnjali kao da daju ritam jurećim pandurima što je još više pojačalo kataklizmički dojam. Bavarski redovi se poviše i prije sudara s pandurima. Pokušaše se vratiti među porušene zidove - ali bilo je već kasno. Među njih nahrupiše panduri i preplaviše ih. Bitka je trajala samo nekoliko minuta, a na bojnom polju ostali su samo panduri koji su na brzinu provjeravali da koji od Bavaraca nije ostao na životu. Ako se neki još i micao-po kratkom postupku su mu presudili.
- Lijep grad – reče Trenk svom posilnom Janošu dok je koračao razrušenim ulicama.
- Bio je, pukovniče. Bio.
- E, a lijepo sam ih pozvao na predaju. Nego, vidi koliko je u ovim skladištima hrane, streljiva i pušaka
U tom odjeknu snažna eksplozija, a udarni val odbaci Trenka i njegova posilnog na zid susjedne zgrade. Strča se Trenkova pratnja oko svoga vođe koji bez svijesti ležao pored zida, a niz čelo mu se slijevao tanak mlaz krvi. Dok su ga micali, plavi mundir na prsima pocrveni otkrivajući još jednu ranu.



(nastavlja se za dva,tri ili četiri dana)

subota, 22.09.2007.

BARUN FRANJO TRENK (2)

Trenku je dobro došla pobuna Prusa i Bavaraca kako bi se bavio onim što je najviše volio: ženama i ratovanjem.




Vrata se širom otvoriše, a kroz njih pognut uđe Mijat pazeći da mu ne padne kapa ispod koje je virio dugi perčin kako su, po uzoru na Turke, bili ošišani svi panduri.
-Tu su, pukovniče-reče Trenkov harambaša uz naklon.
Trenk mahnu rukom, a u prostranu sobu uđoše cigani svirači, a iza njih Đula. Panduri i svirači propustiše je pred Trenka kojem oči izgubiše vinski, mutnjikavi odsjaj te bljesnuše požudom. Šutio je, ali je pogledom prelazio od njenih bosih stopala, članaka, ravnog trbuha,do jedrih grudi. Klizio je preko njenih punih, prkosno stisnutih usana pokušavajući prodrijeti kroz crne, blještave oči - do duše. Zaviriti ondje, odgonetnuti što se krije. Gledao ju je nekoliko trenutaka, svrnuo pogled ponovo na grudi, a tada mu usnama preleti osmjeh vidjevši da su se Đuline, do tada prkosno stisnute usne otvorile, napućile, grudi počele ubrzano dizati i spuštati prateći ritam sve ubrzanijeg disanja. Crne oči postupno su gubile blještavi sjaj i postajale sve zamućenije. Stajala je pred čovjekom koji je pola carskog dvora povalio, a po Slavoniji, Beču, Pešti, Moskvi i drugim europskim prijestolnicama ostavljao pustoš u krevetima. I krv. Uvrijeđeni muževi, povrijeđeni ljubavnici naivno su krvlju željeli vratiti ono što su u krevetu izgubili. I nerijetko ostajali bez časti i života. Sretni su bili oni koji su glavu izvukli ranjavanjem, toga jutra raspoloženog Trenka koji nije gađao suparničko srce već nogu ili ruku. Ili sabljom nije odsijecao glave već se zadovoljavao razoružavanjem suparnika ostavljajući ga da živi s dvostrukom sramotom i ožiljkom kao trajnom uspomenom. Iza njega su ostajale zadovoljne, iskusne žene, uvrijeđene i povrijeđene negdašnje djevice koje su godinama čekale muškarca svojih snova, mržnjom ispunjeni muškarci… I vojnici. Uglavnom časnici.


Trenkov dvorac u Trenkovu (između Požege i Velike)

Njegova prijeka narav nije trpjela stegu, blesave zapovijedi niti vojničku taštinu koja je nerijetko u smrt vodila tisuće vojnika, silom unovačenih seljaka i beskućnika kojima je vojska bila posljednji spas. Unatoč svome skoro dvometarskom stasu, imao je laku ruku čiji je dlan nerijetko završavao na licu nadređenih. Zbog takvog života otac ga je odlučio oženiti kako bi se smirio. I tako se činilo. Skrasio se Franjo na imanju pored Požege, dobio četvero djece... No, bilo je to samo zatišje. Kuga, koja je 1737. samo u požeškom kraju pokosila nekoliko tisuća života odnijela mu je suprugu i djecu. Opet je ostao sam sa vojskom. No, sada ga niti vojska nije htjela. Uvrijeđeni časnici došli su na svoje, a Trenkov loš glas proširili do same carice. Bijesni, razočarani, napušteni Franjo Trenk priključuje se ruskoj vojsci koja je ratovala protiv Turske. Svaka bitka za njega je bila posljednja. Kao da je želio što prije poginuti na bojnom polju, sa čizmama na nogama i sabljom u rukama. No, metak niti sablja ga nisu htjeli. Glas o njegovoj suludoj hrabrosti i vojničkim uspjesima nadaleko se pročuo. Ratujući protiv Tatara u jednoj odlučujućoj bitci ruski maršal zapovjedio je povlačenje. Naprasiti Trenk nije prihvatio zapovijed već je sam poveo vojsku u protunapad. Bitka je završila sjajnom pobjedom Rusa. Bijesni maršal bacio ga je u zatvor i osudio na smrt zbog neposluha, ali ga je carski dvor pomilovao, unaprijedio u čin bojnika. No, kako zadovoljio i svoga maršala – Trenka su prognali iz Rusije.
Ruski knezovi, generali, maršali, časnici, muževi i ljubavnici napokon su mogli odahnuti, ali je zato Beč zanijemio kada je jednoga dana Trenk osvanuo u njemu. Strepnja se uvukla među časnike, a pojava naočitog Trenka ustreptala je srca mnogobrojnih dvorskih dama, sluškinja i kurtizana. Kao ni ratu Trenk nije birao.
– Djelovati u svakom trenutku-govorio je svom posilnom, Mađaru Janošu, dok mu je ovaj s mukom mijenjao odjeću pripremajući ga za novi noćni izlet i šetnju bečkim ulicama.
U vojsku ga nisu željeli primiti pa je Barun svu svoju energiju trošio po ložnicama. Sada su nacifrani i napudrani muškarci ispod svojih perika samo bespomoćno promatrali kako Trenk bezobrazno zavodi njihove supruge- ne usuđujući mu se javno suprotstaviti jer je glas o njemu kao suludo hrabrom čovjeku, neobuzdane naravi koja je iza sebe ostavila mnoge mrtve i obogaljene rogonje-već prije Trenka stigla do Beča i same carice, koja je sve otvorenije počela pokazivati zanimanje za toga svojeglavog pohrvaćenog Prusa, koji sebe zove Slavoncem. I zato je, kada su se Prusija i Bavarska pobunila protiv nje, Marije Terezije i ženskog nasljedstva austrijske krune, spremno prihvatila Trenkovu pomoć. A i Trenku je dobro došla pobuna Prusa i Bavaraca kako bi se bavio onim što je najviše volio: ženama i ratovanjem. Stoga je carici obećao da će o svom trošku opremiti vojsku od tisuću ljudi. Uskoro su Trenkovi panduri u svojim živopisnim nošnjama i glazbom- do tada neviđenom, promarširali bečkim ulicama na veliku radost samih Bečana.

(nastavlja se za dva, tri, a možda i četiri dana)

22.09.2007. u 00:24 • 20 Komentara • Print • #

utorak, 18.09.2007.

BARUN FRANJO TRENK (1)

Otmica Đule Ređepove


Planula je puška, bljesak je proparao tminu i nadjačao odsjaj čergarskih vatri u Ciganskom sokaku, a tiha pjesma zamukla pred vikom i halabukom koju su stvarali visoki, jaki ljudi mrka i odlučna pogleda. I dok su muškarci mirno stajali znajući da se ne mogu oduprijeti, ženske su vriskale držeći skutove svojih šarenih suknji želeći u čergama pronaći sklonište.
Odjednom sve utihnu, a pred postrojene pandure istupi visok, naočit momak, odjeven u plave hlače, modru bluzu, a široka pleća pokrivala mu je crvena kabanica. Na glavi je imao visoku crnu kapu, a od ostalih momaka, koji su na nogama nosili opanke s remenima, izdvajale su ga visoke, blatom poprskane čizme. Za pojasom je imao dvije kubure, krivu sablju i handžar, a oko vrata crveni rubac vezan u čvor koji ga je štitio od uroka. Duga brazgotina preko lijevog obraza i vojničko držanje kazivala je da se radi o ratniku koji je prošao kroz mnoge bitke.
- Ja sam Mijat Lugarov iz Sikirevaca, harambaša Trenkovih pandura. Tražim vašeg kneza – reče jasnim i odlučnim glasom koji nije trpio prigovaranja..
Iz gomile Cigana izdvoji se čovjek srednjih godina, sijedih brkova, u žarko crvenoj bluzi i crnim hlačama.
-Poslao me pukovnik. Želi Đulu i tvoje svirače. Jesil razumio?
Knez klimnu glavom, pogleda ka prvoj čerge odakle se iz sjene izdvoji djevojka duge crne kose. Dok je prilazila njena šarena suknja lagano se njihala na noćnom povjetarcu, otkrivajući članke i bose noge. Prilazila je kao da lebdi. Kao da ne dodiruje zemlju još blatnjavu od ranoproljetne kiše.Samo su crne oči blještale. Da li od strasti ili od bijesa.
-Bit će da je oboje. Pukovnik je uvijek znao odabrati, znao je što želi i to je uvijek dobivao - pomisli Mijat dok mu je Đula prilazila.
Ciganski knez pljesnu rukama i iz gomile se izdvoji pet svirača s violinama i tamburama.
-Ajde, što je? Nije sprovod. Pjesma!-viknu Mijat, a Cigani kao po komandi zasviraše i zvuci mađarskog čardaša ispuniše noć i povorka krenu ka nedalekoj kući visoka krova i uskih prozora.



- Ich bin Schlavoner !- objašnjavao je gorostasni čovjek, zavaljen na divanu u kući zidanoj od tvrdog materijala usred Srpskog sokaka, dvjestotinjak metara udaljenoj od ciganskih čergi. Na njemu su još vidljive posljedice nedavnog ranjavanja u bitci s bavarskim strijelcima za grad Deiesensten na češko-bavarskoj granici. Iako je bio teže ranjen, na njegovom držanju se to nije puno primjećivalo iako su dva ranarnika bila stalno uz njega i opominjali ga da manje pije.
- Vidite koliki sam. Toliko tijelo treba napuniti. A boljeg lijeka, gospodo, od vina nema. A jedna rana više ili manje- govorio je brišući rukavom kapljice vina koje su mu pokušavale kliznuti niz bradu.
- Ne brinu mene rane, već što je s mojim pandurima u Šleskoj. Hoće li ih oni austrijski nesposobni generali odvesti Prusima na klaonicu?
-Ne brinite barune. S njima je satnik Erlach- umirivao ga je natporučnik Imra Filošev.
- Da, dobar je Erlach. Pamtit će se kako je 1741. kod Weissensteina i Aua sa 146 pandura udario na 3200 Francuza i Bavaraca. Bilo je to 20 na jednoga. Razbili su ih i potukli do nogu! Potvrdili su ono što sam rekao carici: Nema vojnika do Trenkova pandura! Pokazali su da jedan pandur vrijedi više od 20 neprijatelja. I zato sam ja Slavonac! – na trenutak Trenkovim licem preleti osmijeh.
- S dužnim poštovanjem barune, ali vi ste podrijetlom Prus-reče Imra.
- Prus? Možda moj blagopočivajući otac Ivan Henrik. Ali i on se toga odrekao još 1683. kada je pod Bečom, nakon bitke s Turcima, prešao u austrijsku vojsku. Ja sam rođen 1711. u Italiji u Reggiu. S ocem sam prošao od Italije, Austrije, Ugarske pa sve do Hrvatske gdje je imenovan zapovjednikom brodske Tvrđave. Tu, eto kojih 500 metara dalje,podučavali su me franjevci, baš kao i u Požegi gdje imamo brojna imanja, a u požeškoj Mitrovici (današnje Trenkovo nap. a) je naš dvorac. A sada, nakon očeve smrti, naslijedio sam imanja u Nuštru i Pakracu što me čini najmoćnijim slavonskim vlastelinom. K'o bi rekao: vojnik, a najveći vlastelin. Što ću ja s tim svim silnim imanjima? – upita se Trenk, i dade znak momku što je nosio mješinu vina.
- Znaš što Imra. Volim ovu zemlju, kao da sam rođen tu. A dašta sam. Tu sam odrastao iako sam najveći dio života proveo u vojsci. Znaš li ti da sam sa 16 godina postao zastavnikom, a sa 17 barjaktarem kod grofa Nikole Pallfyja? Iako su me u Mađarskoj odgajali isusovci, ovdje fratri, a kasnije vojska - žena se nikada nisam mogao odreći. Već tada, kao golobradi momčić nisam mogao odoljeti njihovom mirisu, izgledu. Za mene je, Imra moj, ženski hod nešto najčarobnije. Kad vidim krinolinu kako se njiše naprosto popizdim dok ne utvrdim što je ispod nje. Što ju to tako graciozno nosi. Noge, bedra... Kada gurnem ruku, a ona topla, vlažna. To je prava. A tek izrezi na haljinama. Moram svojeručno provjeriti svaku dojku kako bi znao dal' je poduprta ili sama od sebe stoji ispod halje. O, bože moj, a kad vidim tek bradavice kako iskoče ispod one svile - Imra moj, tu više ne odgovaram za sebe. Ne vidim nit' muževe, nit' zaručnike, nit kavalire. A najviše volim fine, dvorske dame. Znaš, one nedostupne. Izvana k'o led, a unutra vulkan -uzdahnu Barun i naiskap niz grlo strusi još jedan pehar vina.
- (nastavlja se za dan-dva)

18.09.2007. u 12:01 • 30 Komentara • Print • #

subota, 15.09.2007.

TRENK I SKALICA -BRODSKO (POŽEŠKI) PUSTOLOVI EUROPSKOG ZNAČAJA

Ili: slijedeća tema slijedećih postova

Prvi dani mjeseca siječnja u brodskoj povijesti obilježeni su rođenjem dvojice najvećih pustolova. Tako je 1. siječnja 1711. rođen barun Franjo Trenk čiji je otac Johan bio zapovjednik brodske tvrđave. Stoga nije ni čudo što je Franjo zarana ispekao vojnički zanat.
Pustopašni švalerčina i do ludosti smion vojnik, svijetu je pored svoga imena i avantura, ostavio i dio odjeće kojim se Hrvatska danas diči. Rubac njegovih pandura postao je nezaobilaznim modnim detaljem muškaraca ( i žena), a po zemlji, odakle su stizali strašni panduri, nazvan je kravata. Ratujući za caricu Mariju Tereziju, koja ga je valjda jedina znala obuzdati ( priče kažu: u krevetu), donio joj je niz pobjeda protiv pruskog cara Fridriha II. Život mu je bio buran: žena i četvero djece umrli su mu od kuge, dva puta je osuđivan na smrt, 14 puta je ranjavan, imao je 102 dvoboja, a procjenjuje se da je sa svojih tisuću pandura u bojevima pobio oko 10 tisuća Bavaraca, Prusa i Francuza. Umro je u zatvoru u svojoj 38. godini. I dandanas su u Brodu i Požegi ( gdje je imao velika imanja) živa sjećanja na baruna Trenka, a u mjestu Trenkovo postoji dvorac njegove obitelji koji je sada u derutnom stanju.

TOMO MARTIN SKALICA (1823. -1885. ili 1889. ?)

Prvi Hrvat koji je „neslužbeno“ oplovio svijet i nema ga u hrvatskim leksikonima niti enciklopedijama niti kao moreplovca niti kao putopisca

Stotinuidvanaest godina i dva dana kasnije ( 3. siječnja 1823.) u Brodu n/S je rođen Tomo Skalica, pomorac i putopisac, prvi Hrvat koji je jedrenjakom oplovio svijet. No, to mu nikada službeno nije priznato već je slava pripala bokotorskom Hrvatu Ivi Visinu.
Skalica, sin krojača, odrastao na brodskom Korzu u susjedstvu Brlićevih, na put oko svijeta krenuo je 20. listopada 1851. iz bremenske luke. Preplovio je Sjeverno more sve do Petrograda, potom se istim putem vratio do La Mancha, a zatim preko Altantika prelazi ekvator, Magellanov tjesnac, Ognjenu zemlju... Putuje uglavnom na kitolovcima gdje put "plaća" loveći ove velike morske sisavce. Nakon toga stiže u Honolulu, te put nastavlja sve do Kamčatke. Stigavši do Kine trguje i bori se protiv gusara, a već 1853. je Kaliforniji gdje po njenim brdima traži zlato. Iz Kalifornije odlazi u Australiju, a potom u London odakle se vraća u Brod. Iako je već 1854. u zagrebačkom Nevenu objavljivao svoje putopise i dogodovštine, nikada mu nije priznat status prvog Hrvata koji je oplovio svijet već bokokotorskom kapetanu Ivi Visinu. Tomo Skalica je dio svojih putopisa objavio tri godine prije no što se Višin ( 30. kolovoza 1859.) sa svojim jedrenjakom "Splendido" vratio u Boku Kotorsku.

(Više u slijedećim postovima-ako se slažete.)

15.09.2007. u 12:54 • 15 Komentara • Print • #

petak, 07.09.2007.

KAKO JE ČARUGA U PODVINJU GALAMIO NA ŽANDARE (5)

Ili: Čuvajte mi geveru, gospodo žandari

Anica je prala čaše kada je u krčmu ušao visok, tanak, crnomanjast čovjek s tanko podrezanim brčićima. Ispod kišne kabanice naziralo se odijelo čiji je materijal i kvaliteta odavala imućna vlasnika. S njim je bio mršavi momak, priprosto odjeven, pomalo štakorskog lika . Njih dvojica i nisu bili nekakav pristao par. Anica sumnjičavo zaškilji jer se pričalo kako Podvinjem u zadnje vrijeme skiću razni sumnjivi tipovi. A njena krčma bila je pomalo na osami, između Podvinja i Brodskog Vinogorja gdje su vinograde i kuće imali svi imućniji Brođani. Njenu pozornosti okupira mršavi momak s malo prevelikim šeširom koji mu je skoro padao na oči.
Njih dvojica sjedoše za stol. Onaj crnokosi naruči malinovac, dok mršavi zatraži rakiju. Kada se udaljavala, crnomanjasti muškarac se pomaknu, kabanica mu skliznu i Anica ispod kaputa ugleda pištolj. Sva protrnu, drhtavim rukama nekako natoči piće, odnese im i, onako krajičkom oka, ponovo provjeri: Jest, iza pojasa je virila je drška pištolja. Za Anicu više nije bilo dileme. Ode u prostoriju iza šanka, dozva slugu Miku i naredi mu da odmah potraži prvu žandarsku patrolu jer su u njenoj krčmi naoružani ljudi. Vrati se za i drhtavim nastavi rukama prati čaše iščekujući žandare. Vrijeme je sporo prolazilo, a od žandara ni traga ni glasa. Za to vrijeme ona dvojica su, glava skoro priljubljenih nešto tiho pričala. Anica, ma koliko napinjala sluh ništa nije mogla čuti, samo je tu i tamo do nje dopirao nerazgovjetni žamor. Odjednom, vrata se otvoriše i u krčmu odlučno stupiše žandarski podnarednici Beraković i Đukić te agent Rukavina. Agent pogleda u Anicu, a ona šutke, glavom pokaza u smjeru one dvojice.
- Gospodo, vaše isprave - zatraži odlučno Rukavina stupivši pred stol.. Pri tome nije skidao oči s crnomanjastoga baš kao ni dvojica podnarednika koji su pripravno u rukama držali puške.
Onaj, crnomanjasti, što je bio gospodski odjeven, okrenu se Rukavini, odmjeri ga od glave do pete i mirno izvadi dokumente i uvjerenje od divizijske komande u Valjevu da je on Nikola Drezgić vojni liferant mesa u Vinkovcima. Nakon što je pozorno proučio dokumente, ne našavši ništa sumnjivo, Rukavina upita:
Imate li vi kod sebe oružje?
-Naravno-reče Drezgić i iza pojasa izvadi pištolj.
-A oružni list?
.-Kako da ne, odgovori Drezgić, stavu punu torbu na stol i počne preturati po njoj. Nakon kraćeg vremena, podiže glavu i reče Rukavini;
- Nije tu, ostao mi je u Vinkovcima.
-. Ništa, moramo vam oduzeti revolver-
- Pa, što je vama? Ja sam vojni liferant. Pa što ako nema kod sebe oružni list? Putujem stalno, zar hoćete da me Čaruga orobi ili ubije?
- Zakon je zakon. Vratit ćemo vam ga čim nam dostavite dokument- pomirljivo će Rukavina.
-E, jebiga. Pa to nema nikakvog smisla. Mi smo i neke kolege. Vi radite za policiju, ja za vojsku i sada zbog jebenog papira moram nositi glavu u torbi. – protestirao je Drezgić.
- Ma bit će brzo riješeno gos'n Drezgić i onda ćemo vam vratiti oružje. A, među nama, oružja ionako ima za koje mi ne moramo znati – u povjerenju reče Rukavina.
Čaruga se umiri, predade revolver, iskapi svoj malinovac, te naruči drugu rundu u kojoj je bilo i piće za Rukavinu i za dvojicu podnarednika.
- Nego, gos'n Drezgić i ja sam iz Like i poznam dosta Drezgića. Ali, za vas nisam čuo. Čiji ste vi?
- E, ja sam od Štikade. Od Gračca. No, još kao dijete otišao sam u Beograd gdje sam izučio zanat za mehaničara. Od tada se nisam vraćao niti javljao svojima u Liku. Vjerojatno misle, ako su još živi, da sam mrtav-odgovori Drazgić, tj Čaruga.
I, tako su Rukavina i Drezgić još neko vrijeme pričali dok je Prpić Mali šutke pratio njihov razgovor baš kao i žandarmerijski podnarednici Beraković i Đukić za susjednim stolom. Prpiću su kroz glavu prolazile svakakve misli jer je prošlo samo dva dana kako su se vratili iz Like gdje su u Brlogu kod Otočca opljačkali i pretukli Tomu Slavkovića povratnika iz Amerike. U Podvinju su se zaustavili jer su dio opljačkanog nakita namjeravali prodati brodskim zlatarima. A sad, ovi žandari. Da ih netko nije izdao?-vrzmalo se Prpiću kroz glavu. Za to vrijeme Drezgić (Čaruga) je mirno s žandarima pio, a nakon što su ispili piće, agent i žandari se pozdraviše s Čarugom i Prpićem te krenuše ka izlaznim vratima.
-Gospodo žandari!-povika za njima Drezgić, tj. Čaruga.
- Rukavina, koji je već otvarao vrata, okrenu se baš kao i dvojica žandara.
-Čuvajte mi moju geveru, doći ću ja brzo po nju!
- Bez brige, gos'n Drezgiću - odgovori Rukavina, dok su dvojica podnarednika rukama dodirnuli svoje šapke u znak pozdrava pažljivo zatvarajući vrata iza sebe.
(Narodni list br. 51 od 1. ožujka 1924: Istražitelj, sudbeni vijećnik g. Ignjić zbog neovlaštenog nošenja oružja osudio je Drezgića (Čarugu) na dva mjeseca zatvora i K 400 globe. Čaruga je uložio žalbu jer „zašto da ga osude kada je imao oružni list“…)

07.09.2007. u 22:05 • 36 Komentara • Print • #

subota, 01.09.2007.

MICA TROCJEVKA (Čaruga br. 4)

Ili: Mile, Čarugin psihijatar

-Imam tri cijevi i najsretnija sam kada su sve tri pune-tvrdila je birtašica Mica njišući ogromnim sisama što su pratile ritam njenih ruku. Zbog toga su su je zvali Mica Trocijevka. Ona se na to nije obazirala, već bi, vidjevši požudne oči i grabežljive ruke šumskih radnika umazanih blatom s bezbrojnih trupaca koje su tog dana prevalili preko pleća, prislonila prsa na šank od grubo tesanih hrastovih dasaka. Sise, našavši se u procjepu između ostatka tijela i šanka, doslovno bi kipjele iz širokog bijelog oplećka na radost i jad radnika Gutmannove pilane.
Uživala je gledajući slinave šumske i pružne radnike kako bespomoćno zure u izrez koji je dijelio njene podrhtavajuće sise nalik svježe nadignutim hljebovima koji čekaju toplinu krušne peći. Nije Mica bila škrta. Davala je ona šakom i kapom. Najviše za novac. A, znala se ona sažaliti na mlade momke koji su, daleko od kuće mjesece provodili u šumi sijekući gorostasna hrastova debla koja je Salamon Heinrich Gutmann izvozio u Francusku. Ondje su pravili bačve od slavonske hrastovine jer konjak nigdje nije bolje dozrijevao doli u dugama od slavonske hrastovine.
- Mlado je mlado, a dobro djelo je dobro djelo – govorila je. A nekadašnji seoski đilkoši, sada iscijeđeni cjelodnevnim rušenjem debala i njihovim izvlačenjima kroz šumske prosjeke – do neba su bili zahvalni Mici za trenutke njene darežljivosti i mjesecima bi drkali misleći na Micu i njenu raskoš.
Mica Trocjevka nije bila kurva i nitko ju nije smio tako oslovljavati. Bila je na neki poseban način poštovana od tih priprostih ljudi, ubačenih u tisućljetni mrak slavonskih šuma sa kojima je mađarski veleposjednik Gutmann odlučio povećati svoj imetak. Bez obzira što ih je povremeno usrećivala, Micina glavna mušterija bio je Jovan Stanisavljević-Čaruga. Kad kod bi ga put naveo u taj dio Krndije, bilo da se vraćao iz svog rodnog sela, bilo pljačke ili se skrivao od žandara, Čaruga je pohodio Micu s kojom je provodio burne noći. Po odlasku Mica je bila zadovoljna, a u unutrašnjem džepu svojih krilaca imala je dinara dostatnih za novu krčmu. S takvom zaradom nisu se mogle pohvaliti ni najskuplje zagrebačke kurve.
- Mica mi pruža ono što mi ni jedna žena do sada nije-govorio je Čaruga svojim „tićima“.
- Ima u njoj nešto - znalački je klimao glavom Drago Kovačević, čovjek herkuleskog stasa, bikovskog vrata i glavurde tako velike i tvrde da je s njom mogao klade razbijati.
- Al', vrijedi li baš toliko, harambašo? – neoprezno upita Prpić Mali.
- Čaruga se smrknu. Nije volio da mu se proturječi, a kamoli spočitava kamo troši opljačkani novac.
- Novac je da se troši. Ionako ćemo umrijeti u čizmama i nikome ga ne nemamo ostaviti-odgovori Čaruga ciljajući na Prpićevu pohlepu za novcem i njegovo sakupljanje kao da će doživjeti duboku starost.
- A Mica - tu se Čarugi lice pomalo ozari - budi uvjeren zaslužila je svaki novčić. – Znaš li ti vole neuki da nije važno samo jebati. To možeš svagdje. Važnije je da te žena razumije. Da te sluša, pa čak i savjetuje – tiho, kao za sebe, nastavi Čaruga.
- Nastade tišina. „Tići“ su uvidjeli da o Mici ne mogu razgovarati no samo lijepo jer je Čarugi nekako smutila glavu. Znali su da Jovo tuca po cijeloj Slavoniji, uzima milom i silom i rijetko se kojoj vraća dva puta. Ali Mica Trocjevka bila je nešto drugo.
- Sjećate li kada smo bili u Vinkovcima u kupleraju – odjednom veselo prozbori Šimić. Družba zadovoljno zagraja jer je to bio seks gdje je bilo više ženski no „tića“ tako da su mogli birati i izmjenjivati. Doslovce, bio je to grupnjak u kojem se nije znalo tko koga ševi. Bančilo se tu do slijedećeg podneva, a na vratima je visio natpis kako je kupleraj zatvoren „zbog renoviranja“.
- E, bogami smo ih renovirali. Neće im trebati remont barem godinu dana – hvalisavo će Stevo.
- -Nije li ona njiova šefica, Magda, bila dobra. Nako namirisana, ucifrana nimalo nije zaostala za svojim duplo mlađim curama? - upita Čarugu Prpić Mali.
- Je, dobra je bila-muklo će Čaruga.
- Bolja od Mice?
- Marš u materinu, sad ću te ubit-skoči Čaruga, a crne mu oči blješte, ubijaju.
- Društvo zamuknu znajući da s Čarugom nema zajebancije. Bio je u onom stanju u kojem lako poteže pištolj i tad ne gleda tko je. Svi su šutjeli, dok je Čaruga stajao razjareno otpuhujući i čekajući da se netko oglasi kako bi iskalio svoj bijes. Nikome nije bilo jasno što to vidi u Mici Trocjevki da je ne smiju ni spomenuti. Nitko se nije usudio niti pomaknuti, a kamoli išta prozboriti. Čaruga postaja još neko vrijeme, a onda otpuhnu, vrati se do svog ležaja, pokri se gunjem i nakon nekog vremena zaspa. Njegov primjer slijedili su i ostali, tako da šumsku brvnaru uskoro ispuni složno hrkanje „Gorskih tića“.
- Spavaš li?-tiho upita Mile Rupčić Matu Krmpotića.
- Skoro - sanjivo, šaptom odgovori Mato.
- Znaš što ja mislim o Čarugi i Mici?
- Što?
- -Ma, stalno mi je prid očima Čarugino djetinjstvo. Znaš, njegov ćaća Prokopije oženijo se nakon smrti Čarugine mame Ike s drugom ženom. Čaruga je tad imo deset godina i nikada nije prežalio mater. Pa, ja mislim da ga Mica, nako podsvjesno podsjeća na Iku. Zato on snjom nako priča i sluša što ga ona savjetuje.
- More bit-odgovori Mato. A znaš što ja o svem mislim“
- Što?
- Jebe mi se i za Micu i za Čaruginu mladost. Vodi računa kako skupit što više novaca i što dulje ostat živ- frknu Mato, okrenu se na drugu stranu i uskoro zahrka. Jedino je Mile ostao budan gledajući dugo u prašnjavi svod brvnare.

01.09.2007. u 00:42 • 43 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>