DivanSkitnje

utorak, 18.09.2007.

BARUN FRANJO TRENK (1)

Otmica Đule Ređepove


Planula je puška, bljesak je proparao tminu i nadjačao odsjaj čergarskih vatri u Ciganskom sokaku, a tiha pjesma zamukla pred vikom i halabukom koju su stvarali visoki, jaki ljudi mrka i odlučna pogleda. I dok su muškarci mirno stajali znajući da se ne mogu oduprijeti, ženske su vriskale držeći skutove svojih šarenih suknji želeći u čergama pronaći sklonište.
Odjednom sve utihnu, a pred postrojene pandure istupi visok, naočit momak, odjeven u plave hlače, modru bluzu, a široka pleća pokrivala mu je crvena kabanica. Na glavi je imao visoku crnu kapu, a od ostalih momaka, koji su na nogama nosili opanke s remenima, izdvajale su ga visoke, blatom poprskane čizme. Za pojasom je imao dvije kubure, krivu sablju i handžar, a oko vrata crveni rubac vezan u čvor koji ga je štitio od uroka. Duga brazgotina preko lijevog obraza i vojničko držanje kazivala je da se radi o ratniku koji je prošao kroz mnoge bitke.
- Ja sam Mijat Lugarov iz Sikirevaca, harambaša Trenkovih pandura. Tražim vašeg kneza – reče jasnim i odlučnim glasom koji nije trpio prigovaranja..
Iz gomile Cigana izdvoji se čovjek srednjih godina, sijedih brkova, u žarko crvenoj bluzi i crnim hlačama.
-Poslao me pukovnik. Želi Đulu i tvoje svirače. Jesil razumio?
Knez klimnu glavom, pogleda ka prvoj čerge odakle se iz sjene izdvoji djevojka duge crne kose. Dok je prilazila njena šarena suknja lagano se njihala na noćnom povjetarcu, otkrivajući članke i bose noge. Prilazila je kao da lebdi. Kao da ne dodiruje zemlju još blatnjavu od ranoproljetne kiše.Samo su crne oči blještale. Da li od strasti ili od bijesa.
-Bit će da je oboje. Pukovnik je uvijek znao odabrati, znao je što želi i to je uvijek dobivao - pomisli Mijat dok mu je Đula prilazila.
Ciganski knez pljesnu rukama i iz gomile se izdvoji pet svirača s violinama i tamburama.
-Ajde, što je? Nije sprovod. Pjesma!-viknu Mijat, a Cigani kao po komandi zasviraše i zvuci mađarskog čardaša ispuniše noć i povorka krenu ka nedalekoj kući visoka krova i uskih prozora.



- Ich bin Schlavoner !- objašnjavao je gorostasni čovjek, zavaljen na divanu u kući zidanoj od tvrdog materijala usred Srpskog sokaka, dvjestotinjak metara udaljenoj od ciganskih čergi. Na njemu su još vidljive posljedice nedavnog ranjavanja u bitci s bavarskim strijelcima za grad Deiesensten na češko-bavarskoj granici. Iako je bio teže ranjen, na njegovom držanju se to nije puno primjećivalo iako su dva ranarnika bila stalno uz njega i opominjali ga da manje pije.
- Vidite koliki sam. Toliko tijelo treba napuniti. A boljeg lijeka, gospodo, od vina nema. A jedna rana više ili manje- govorio je brišući rukavom kapljice vina koje su mu pokušavale kliznuti niz bradu.
- Ne brinu mene rane, već što je s mojim pandurima u Šleskoj. Hoće li ih oni austrijski nesposobni generali odvesti Prusima na klaonicu?
-Ne brinite barune. S njima je satnik Erlach- umirivao ga je natporučnik Imra Filošev.
- Da, dobar je Erlach. Pamtit će se kako je 1741. kod Weissensteina i Aua sa 146 pandura udario na 3200 Francuza i Bavaraca. Bilo je to 20 na jednoga. Razbili su ih i potukli do nogu! Potvrdili su ono što sam rekao carici: Nema vojnika do Trenkova pandura! Pokazali su da jedan pandur vrijedi više od 20 neprijatelja. I zato sam ja Slavonac! – na trenutak Trenkovim licem preleti osmijeh.
- S dužnim poštovanjem barune, ali vi ste podrijetlom Prus-reče Imra.
- Prus? Možda moj blagopočivajući otac Ivan Henrik. Ali i on se toga odrekao još 1683. kada je pod Bečom, nakon bitke s Turcima, prešao u austrijsku vojsku. Ja sam rođen 1711. u Italiji u Reggiu. S ocem sam prošao od Italije, Austrije, Ugarske pa sve do Hrvatske gdje je imenovan zapovjednikom brodske Tvrđave. Tu, eto kojih 500 metara dalje,podučavali su me franjevci, baš kao i u Požegi gdje imamo brojna imanja, a u požeškoj Mitrovici (današnje Trenkovo nap. a) je naš dvorac. A sada, nakon očeve smrti, naslijedio sam imanja u Nuštru i Pakracu što me čini najmoćnijim slavonskim vlastelinom. K'o bi rekao: vojnik, a najveći vlastelin. Što ću ja s tim svim silnim imanjima? – upita se Trenk, i dade znak momku što je nosio mješinu vina.
- Znaš što Imra. Volim ovu zemlju, kao da sam rođen tu. A dašta sam. Tu sam odrastao iako sam najveći dio života proveo u vojsci. Znaš li ti da sam sa 16 godina postao zastavnikom, a sa 17 barjaktarem kod grofa Nikole Pallfyja? Iako su me u Mađarskoj odgajali isusovci, ovdje fratri, a kasnije vojska - žena se nikada nisam mogao odreći. Već tada, kao golobradi momčić nisam mogao odoljeti njihovom mirisu, izgledu. Za mene je, Imra moj, ženski hod nešto najčarobnije. Kad vidim krinolinu kako se njiše naprosto popizdim dok ne utvrdim što je ispod nje. Što ju to tako graciozno nosi. Noge, bedra... Kada gurnem ruku, a ona topla, vlažna. To je prava. A tek izrezi na haljinama. Moram svojeručno provjeriti svaku dojku kako bi znao dal' je poduprta ili sama od sebe stoji ispod halje. O, bože moj, a kad vidim tek bradavice kako iskoče ispod one svile - Imra moj, tu više ne odgovaram za sebe. Ne vidim nit' muževe, nit' zaručnike, nit kavalire. A najviše volim fine, dvorske dame. Znaš, one nedostupne. Izvana k'o led, a unutra vulkan -uzdahnu Barun i naiskap niz grlo strusi još jedan pehar vina.
- (nastavlja se za dan-dva)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv