Ili: Čuvajte mi geveru, gospodo žandari
Anica je prala čaše kada je u krčmu ušao visok, tanak, crnomanjast čovjek s tanko podrezanim brčićima. Ispod kišne kabanice naziralo se odijelo čiji je materijal i kvaliteta odavala imućna vlasnika. S njim je bio mršavi momak, priprosto odjeven, pomalo štakorskog lika . Njih dvojica i nisu bili nekakav pristao par. Anica sumnjičavo zaškilji jer se pričalo kako Podvinjem u zadnje vrijeme skiću razni sumnjivi tipovi. A njena krčma bila je pomalo na osami, između Podvinja i Brodskog Vinogorja gdje su vinograde i kuće imali svi imućniji Brođani. Njenu pozornosti okupira mršavi momak s malo prevelikim šeširom koji mu je skoro padao na oči.
Njih dvojica sjedoše za stol. Onaj crnokosi naruči malinovac, dok mršavi zatraži rakiju. Kada se udaljavala, crnomanjasti muškarac se pomaknu, kabanica mu skliznu i Anica ispod kaputa ugleda pištolj. Sva protrnu, drhtavim rukama nekako natoči piće, odnese im i, onako krajičkom oka, ponovo provjeri: Jest, iza pojasa je virila je drška pištolja. Za Anicu više nije bilo dileme. Ode u prostoriju iza šanka, dozva slugu Miku i naredi mu da odmah potraži prvu žandarsku patrolu jer su u njenoj krčmi naoružani ljudi. Vrati se za i drhtavim nastavi rukama prati čaše iščekujući žandare. Vrijeme je sporo prolazilo, a od žandara ni traga ni glasa. Za to vrijeme ona dvojica su, glava skoro priljubljenih nešto tiho pričala. Anica, ma koliko napinjala sluh ništa nije mogla čuti, samo je tu i tamo do nje dopirao nerazgovjetni žamor. Odjednom, vrata se otvoriše i u krčmu odlučno stupiše žandarski podnarednici Beraković i Đukić te agent Rukavina. Agent pogleda u Anicu, a ona šutke, glavom pokaza u smjeru one dvojice.
- Gospodo, vaše isprave - zatraži odlučno Rukavina stupivši pred stol.. Pri tome nije skidao oči s crnomanjastoga baš kao ni dvojica podnarednika koji su pripravno u rukama držali puške.
Onaj, crnomanjasti, što je bio gospodski odjeven, okrenu se Rukavini, odmjeri ga od glave do pete i mirno izvadi dokumente i uvjerenje od divizijske komande u Valjevu da je on Nikola Drezgić vojni liferant mesa u Vinkovcima. Nakon što je pozorno proučio dokumente, ne našavši ništa sumnjivo, Rukavina upita:
Imate li vi kod sebe oružje?
-Naravno-reče Drezgić i iza pojasa izvadi pištolj.
-A oružni list?
.-Kako da ne, odgovori Drezgić, stavu punu torbu na stol i počne preturati po njoj. Nakon kraćeg vremena, podiže glavu i reče Rukavini;
- Nije tu, ostao mi je u Vinkovcima.
-. Ništa, moramo vam oduzeti revolver-
- Pa, što je vama? Ja sam vojni liferant. Pa što ako nema kod sebe oružni list? Putujem stalno, zar hoćete da me Čaruga orobi ili ubije?
- Zakon je zakon. Vratit ćemo vam ga čim nam dostavite dokument- pomirljivo će Rukavina.
-E, jebiga. Pa to nema nikakvog smisla. Mi smo i neke kolege. Vi radite za policiju, ja za vojsku i sada zbog jebenog papira moram nositi glavu u torbi. – protestirao je Drezgić.
- Ma bit će brzo riješeno gos'n Drezgić i onda ćemo vam vratiti oružje. A, među nama, oružja ionako ima za koje mi ne moramo znati – u povjerenju reče Rukavina.
Čaruga se umiri, predade revolver, iskapi svoj malinovac, te naruči drugu rundu u kojoj je bilo i piće za Rukavinu i za dvojicu podnarednika.
- Nego, gos'n Drezgić i ja sam iz Like i poznam dosta Drezgića. Ali, za vas nisam čuo. Čiji ste vi?
- E, ja sam od Štikade. Od Gračca. No, još kao dijete otišao sam u Beograd gdje sam izučio zanat za mehaničara. Od tada se nisam vraćao niti javljao svojima u Liku. Vjerojatno misle, ako su još živi, da sam mrtav-odgovori Drazgić, tj Čaruga.
I, tako su Rukavina i Drezgić još neko vrijeme pričali dok je Prpić Mali šutke pratio njihov razgovor baš kao i žandarmerijski podnarednici Beraković i Đukić za susjednim stolom. Prpiću su kroz glavu prolazile svakakve misli jer je prošlo samo dva dana kako su se vratili iz Like gdje su u Brlogu kod Otočca opljačkali i pretukli Tomu Slavkovića povratnika iz Amerike. U Podvinju su se zaustavili jer su dio opljačkanog nakita namjeravali prodati brodskim zlatarima. A sad, ovi žandari. Da ih netko nije izdao?-vrzmalo se Prpiću kroz glavu. Za to vrijeme Drezgić (Čaruga) je mirno s žandarima pio, a nakon što su ispili piće, agent i žandari se pozdraviše s Čarugom i Prpićem te krenuše ka izlaznim vratima.
-Gospodo žandari!-povika za njima Drezgić, tj. Čaruga.
- Rukavina, koji je već otvarao vrata, okrenu se baš kao i dvojica žandara.
-Čuvajte mi moju geveru, doći ću ja brzo po nju!
- Bez brige, gos'n Drezgiću - odgovori Rukavina, dok su dvojica podnarednika rukama dodirnuli svoje šapke u znak pozdrava pažljivo zatvarajući vrata iza sebe.
(Narodni list br. 51 od 1. ožujka 1924: Istražitelj, sudbeni vijećnik g. Ignjić zbog neovlaštenog nošenja oružja osudio je Drezgića (Čarugu) na dva mjeseca zatvora i K 400 globe. Čaruga je uložio žalbu jer „zašto da ga osude kada je imao oružni list“…)
Post je objavljen 07.09.2007. u 22:05 sati.