Marketing
BARUN FRANJO TRENK (3)
PJESMA I PLES
Čujem da lijepo pjevaš i još bolje plešeš? - nakon poduljeg odmjeravanja prozbori Trenk.
-- Tako kažu.
- Hajde, pjevaj Đula.
Mlada Ciganka pogleda svirače, a oni kao po komandi zasviraše. Tužni nostalgični zvuci violina izvijali su se do visokog plafona, a zvonki Đulin glas povijao je plam svijeća čija je svjetlost titrala u nekom čudnom, lelujavom plesu i tjerala sjene da igraju po zidovima prostrane sobe. Zamuknu žamor, Trenkovi časnici prekinuše razgovor, a panduri-stražari uspraviše se, postadoše još viši. Iako nisu razumjeli niti riječi, glazba i Đulin glas bili su im prevoditelj. Dobro razumješe da je to žal za nekim, davno napuštenim domom, skitarenju i čerganjenju po svijetu tražeći odgovor tko su i odakle su. Barun se umirio u poluležećem položaju na minderluku obloženom jastucima. Oči su mu bile poluzatvorene, a povremeno sukanje tankih brčića ukazivalo je da Trenk i te kako razumije što mu Đula pjesmom poručuje.
Odjednom pjesma umuknu, a tišina posta glasnija. Đula se osvrnu i vidjevši ukipljene, prekaljene vojnike kako svaki sa svojim mislim luta ka svojim domovima i obiteljima – prasnu u glasan, zvonak smijeh. Kao čarolijom razbi se sjeta i čemer što su ispunili sobu. Vojnici se trgoše kao iz nekog sna, a Trenk se uspravi i pljesnu rukama:
Igra! Igraj Đula, razgali ratnike!
Vrisnu violina, zvuci čardaša ispuniše sobu, panduri u ritmu zapljeskaše rukama, a Đulin lepršavi ples zavrti dvoranu. Njišući bokovi u sve bržem ritmu tanka haljina dizala se sve više i više otkrivajući tamnopute članke, koljena, a s vremena na vrijeme bljesnuli bi bokovi . S vremena na vrijeme neposlušnu halju Đula je smirivala rukama, ali u sve žešćem plesu odustala je od toga. Podiže obje ruke u zrak, pljesnu, a u tom trenu izdajnička haljina se podiže iznad pojasa pokazujući kako ispod nema nikakvog odjevnog predmeta. Ispred Trenka na trenutak se zanjihala čvrsta, pohotna stražnjica, a već u drugom trenu zabljesnu ga Đulino međunožje otkriveno izdajničkom haljinom koja se već vrtjela visoko iznad pojasa. Znoj je curio Đulinim licem slijevajući se niz prsa natapajući bluzu odajući male, čvrste grudi i napućene duge bradavice...
Trenk iskapi još jedan pehar vina, pljesnu rukama i promuklo viknu:
Igraj Đula, igraj!
Igraj, igraj Đula-u glas povikaše i časnici.
Odjednom raspojasani zvuci čardaša umukoše, a zamijeniše ih lelujava , otegnuta orijentalna glazba. Đulino tijelo spremno dočeka ovu promjenu, umiri se, sklupča na podu gdje ostade nekoliko trenutaka. Ležala je poput nježne, ranjene ptice koja uplašeno drhti pred nadolazećim lovcima i njihovim psima čije je kevtanje odavalo nezajažljivu želju da je se što prije dočepaju. Bio je to samo privid. S hrastova poda umazanog blatom s vojničkih čizama, započe se vretenasto uzdizati Đula. Činila je to polako, njišući bokovima praveći pritom široke krugove, a ruke su po zraku ispisivale odu ženstvenosti i zavodljivosti. Vladala je svakim djelićem svoga tijela. U jednom trenutku zadigla je bluzu uvezavši ju u čvor ispod samih grudiju. Sinula je čokoladna boja kože, sjajna, mlada, podatna…
Barunu su oči postale staklaste, pouzdan znak da gubi kontrolu nad sobom. Glavom su zabubnjali bubnjevi, zasvirale zurle i najavile još jedan boj. Poljem se širio miris baruta i zadah smrti. Odjekivali su pucnji topova, jauk ranjenih i urlik jurišnika. Bljeskale su sablje, a panduri su se penjali gradskim zidovima Diesensteina, grada na češko-bavarskoj granici.
Prije napada, Trenk je opkolio grad zajedno s Hrvatima iz Forgačeve pukovnije. Pozvao je pukovnika baruna Drechslera da se zajedno sa svojim bavarskim strijelcima preda. Umjesto Drechslera odgovorili su topovi. Panduri su ne časeći niti sekunde spremno uzvratili i cijelu su noć bombardirali gradske zidine koje su do jutra bile u ruševinama.
-Vidi budala- govorio je Forgaču barun Trenk, promatrajući bavarske strijelce koji su prelazili srušene zidine i postavljali se u vojnu formaciju.
- Zalud će izgubiti glave- s nevjericom je gledao Forgač u bavarske strijelce koji su pokušavali zauzeti borbeni položaj izvan zidina. Uskoro je pravilni stroj Bavaraca odmjerenim korakom krenuo prema hrvatskim položajima. Trenkovi panduri zakrvavljenih očiju, isukanih sablji nestrpljivo su iščekivali zapovijed za napad.
-Miruj, miruj – smirivao je Trenk pandure.
-Kad prvi red klekne, nakon par časaka legni –glasno je ponavljao već dobro znane upute.
Kao da ga je čuo prvi red bavarskih strijelaca kleknu, nacilja u smjeru pandura koji kao po komandi zalegoše, a tanad prohuja visoko iznad njih. I dok su se Bavarci zamjenjivali, iznenađeni potezom pandura koji nije bio po tadašnjim vojnim pravilima - prema njima je uz zastrašujuće krike jurilo nekoliko stotina živopisno odjevenih pandura mašući sabljama, handžarima, u trku prazneći kubure. Oglasila se i Vojna glazba čiji su bubnjari bubnjali kao da daju ritam jurećim pandurima što je još više pojačalo kataklizmički dojam. Bavarski redovi se poviše i prije sudara s pandurima. Pokušaše se vratiti među porušene zidove - ali bilo je već kasno. Među njih nahrupiše panduri i preplaviše ih. Bitka je trajala samo nekoliko minuta, a na bojnom polju ostali su samo panduri koji su na brzinu provjeravali da koji od Bavaraca nije ostao na životu. Ako se neki još i micao-po kratkom postupku su mu presudili.
- Lijep grad – reče Trenk svom posilnom Janošu dok je koračao razrušenim ulicama.
- Bio je, pukovniče. Bio.
- E, a lijepo sam ih pozvao na predaju. Nego, vidi koliko je u ovim skladištima hrane, streljiva i pušaka
U tom odjeknu snažna eksplozija, a udarni val odbaci Trenka i njegova posilnog na zid susjedne zgrade. Strča se Trenkova pratnja oko svoga vođe koji bez svijesti ležao pored zida, a niz čelo mu se slijevao tanak mlaz krvi. Dok su ga micali, plavi mundir na prsima pocrveni otkrivajući još jednu ranu.
(nastavlja se za dva,tri ili četiri dana)
Post je objavljen 26.09.2007. u 19:51 sati.