Borgman's cube
subota, 29.12.2007.
Let's party
- Nejasno mi je zašto vam trebam ja?- odgovori Luka premećući po rukama noćne naočale.
- Recimo kako se ne smijemo eksponirati, ali nam nije zabranjeno djelovati preko drugih...- pažljivo odgovori Borgman.
- Niste me uvjerili. U početku je Jane rekla kako je to sve radi Jakše, ali ispada kako ste sve svoje neprijatelje označili istoga trenutka. One slike su samo par sati iza uništenja garaže... Kid ih je pratio, pa on je mogao obojici polomiti noge, i natjerati Zmiju da izbaci želudac... uh... ali dobro, ostaje mi pitanje zašto bi ja riskirao svoju glavu za druge... koje boli ona stvar za mene...-
- Ako očekuješ zahvalnost... zaboravi. Možeš dobiti samo probleme. S druge strane ostaje ti osjećaj da polako čistiš ovaj grad. U stvari, probaj nas. Večeras. Zmija sprema napad na tvoj stan. Otiđi tamo i ti napadni prvi...-
- Jeba te stvarno me želite «potrošit»... pa onaj idot je naoružan do zuba...-
- Čini mi se kako Žalca to nije nikada smetalo. Što ti je ono bila specijalnost? «Crna strela»?-
- Je 12,7 protutenkovski snajper, srbijanske proizvodnje.... koga ste podmitili za tu informaciju?-
- Zapravo, to si ispričao svom bratu, a on je to pričao svom prijatelju,- s nevinim izrazom u očima Kid opiše taj redoslijed.
- I kako mislite da bi snajperom riješio stvar? Jednog po jednog? Tako bi mogao umlatiti pola grada... dok me ne bi našli...-
- Vidi ovo...- Kid ode po kutiju. Streljivo. Veliki kalibar. Neobičnih zelenih glava.
- Plin za paraliziranje. Američka proizvodnja. Uvode ga u naoružanje antiterorističkih postrojbi. Probija zid, i eksplodira odmah nakon toga....-
- Misliš, sve ih onesposobim, ali kako biti dovoljno blizu...-
- Hitac je moj. Tvoj je upad. U ovome...-
Luka je gledao kako Kid otvara košulju. Ispod je bilo nešto neodređeno sivo. Priljubljeno uz tijelo....-
- Ova je tkanina izumljena prije pola godine. Izvana je meka, ali kada pokušaš sa udarcem, postaje tvrda kao ugljična vlakna. Mi smo je kombinirali sa kevlarom. Dobar oklop.-
- Za ne povirovat...- Luka se izgubio u mislima...- a mi smo ratovali u košuljama...-
- Kada se radi o maloj grupi kao što smo mi, cijena nije bitna. Mi nemamo nikakav Sabor za odlučivanje tko vrijedi više, ili manje. Ti vrijediš jer si čovjek... jednako vrijedan sa svakim čije je djelovanje i život u skladu sa drugima....-
Luka «Žalac» ustane, kao da su ga ove zadnje riječi uključile.
- Molim te donesi tu opremu... a o ovome svemu ćemo kada dovedem «Zmiju»... nego, što ćemo s njim?-
- Sutra ideš sa Jane na Tetovišnjak, u Kornatima... tamo ćeš već vidjeti što smo smislili... a prije toga ideš kod našeg prijatelja kirurga da ti sredi nogu...-
- Čekaj... rekli su mi kako postoji mogućnost još većeg oštećenja.... u KBC-u su bili protiv bilo kakvog diranja...-
- Pogledaj ovo...- Prvi se oglasi i na jednom veliko ekranu pojavi se slika nečijih kostiju...
- Ovo su tvoji zadnji nalazi. Tu su oštećenja o kojima pričaš, i vide se ti geleri koji su ti još u nozi... naš kirurg ti daje iznimno kratak rok oporavka, koji se mjeri danima...zapravo mi se čini kako su ti mogli napraviti operaciju ali... im se nije zajebavalo sa nekim invalidom koji nema novaca..-
- Odakle ti slika?- preskoči svoj komentar Luka ali se i prisjetio koliko je problema imao za nošenje slike na drugo mišljenje.
- Umrežili su se...- odgovori Prvi i znatiželjno ga pogleda.
- Još mi samo fali da dobijem na lotu...-
- A i to bi se dalo srediti...- doda Borgman i svi osim Prvoga se nasmiju .
ponedjeljak, 24.12.2007.
Od absinta.... do vode!
Borgman je vozio bez puno pričanja. Napustili su grad, prošli dijelom kroz Kaštela, a onda se izgubili u sporednom prolazu, skoro do Malačke. Kuća sa strane, nezamjetljiva, naizgled potpuno napuštena.
Luki je alkohol već odavno potpuno izvjetrio iz glave, a oni instikti koji su mu čuvali glavu, nisu se oglašavali. Ovaj tip nije bio neprijatelj. Motor se zaustavi i Borgman ga pogleda:
- Ulaz je označen sa dvije plave svjetiljke!-
Luki zapravo nije bilo jasno zašto mu je to rekao, ali vrata se otvore sa njegove strane. Izašao je na pomalo leden zrak. Udahne duboko, osvrne se oko sebe, i tek tada mu nešto privuče pažnju. Da, vrata su bila tu, ali dvije plave točke su bile na zidu, skoro dva metra od njih!
Nije želio pokazati zbunjenost, iako je to bio glavni osjećaj. Odmakne se od vrata i rukom dotakne prostor na zidu iznad kojega su bile oznake. Ruka utone u zid!
- Hologram. Vrata nisu prava!- doda Borgman koji mu je potpuno bešumno prišao s leđa. Zid nestane i Luka ugleda teška metalna vrata.
Hodnik je bio uzak. Osvijetljen sablasno zelenim svjetlima ukopanima u neravni beton. Do sada neugoda od vanjske hladnoće, postala je neugodom podzemnog prostora. Druga vrata, iza skretanja pod pravim kutem. Jane ih otvori, pozdravi Luku i vrati se za svoju konzolu.
Neobičan starčić je sjedio za svojim računalom divovskog ekrana.
- Luka, ovo je Prvi! Ostale si već upoznao!- Janein alt je bio prijateljski. Luka pozdravi starčića čvrstim stiskom, i dobije odgovor koji ga skoro baci na koljena. Ovaj čovjek je imao čeličnu ruku.
- Jebo te. Imaš stisak! – zastenje Luka i počne masirati bolnu desnicu koja je već prije stradala. Prvi zbunjeno pogleda prema Jane.
- Dobrodošao među nas. Smjesti se i pitaj... sve što želiš!-
Luka odšepa do trosjeda, potone u meku površinu, i sa iznenađenjem utvrdi kako mu iza leđa započne tiho brujanje. Nešto mu je masiralo leđa, bez ikakvog pritiska, samo blagi mjehurasti tok.
- Na ovo bi se mogao naviknuti...- progunđa za sebe, a onda mu se fokus opet vrati na malo društvo.
- Tko ste vi? –
- Prijatelji koji mrze nasilje. - odgovori Kid.
- Moš' mislit',- Luka se naljuti ,- možda ona, ali ti... Nemojte me zajebavat.-
- Bi li nam vjerovao da ti kažemo da smo vanzemaljci?- upita ga Borgman sjedajući pored njega. Donio je nekakvo zelenkasto piće u prekrasno uređenoj čaši koja se iskričavo presijavala.
- Je baš. Dobro, da malo promijenim pitanje prije nego bacim na živce. Šta hoćete od mene?-
- Pa naprimjer da budeš anđeo čuvar ovoga grada...- odgovori mu Jane i Borgman klimne,- ni ja to ne bi bolje rekao...-
- Ludilo. Šepavi PTSP-ovac, koji i za vozačku mora na pregled svake godine je Split Supermen. Imate li možda i onaj plašt za letenje?Pa da skočim sa Svetog Duje....- zarumenio se Luka jer mu ova igra nije bila po volji. Jedino što ga je zadržavalo da ne plane je radoznalost. Bolesna znatiželja koja mu je vezivala ruke.
- Oštećenje bi se moglo popraviti. Možemo te opskrbiti podacima, novcem i tehnikom. Ono što nam treba od tebe je volja. Iskrena volja da ćeš upotrijebiti sve što možeš kako bi postigao cilj...-
- Vi ste ludi! Pa nisam ja svetac. Serete mi o nekakvoj pravdi, a kako ću ja znati šta je ispravno? Ono šta je za mene dobro, za nekoga drugog je zlo...,- do tada mirni Prvi podigne ruku.
- Mogu ti dati jako dobru projekciju za ono što radiš....-
- Misliš, možeš mi napraviti film na tom tvom ekranu?- prekine ga Luka i Prvi zbunjeno potvrdi.
- Stvarno ste ludi. Možda i gori od onog dilera Zmije. Sebi uzimate za pravo krojenja drugima. I naravno, ja bi trebao, onako, s vremena na vrijeme koga i ubit?-
- Ako je nužno...da! – odgovori Kid potpuno ozbiljan. Luka se isceri.
- U pičku materinu, ja uvijek sa nekim luđacima! – što od ljutnje, i pomalo suhog klimatiziranog zraka mu se osušilo grlo. Nesvjesno prinese čašu ustima i otpije samo gutljaj. Zagledao se u čašu koja se presijavala u njegovoj ruci, a niz nepce mu poteče slatka vatra. Trenutak iza toga svijet se zamuti, svaki osjet dodira na leđima postane jasan. On zatrese glavom, ali tada izgubi svako uporište u svijesnom stanju.
Slike su se nizale. On u dječačkom dobu. Igra na male branke na parkiralištu, Udarac baluna u glavu i suze. Tuča u kojoj je zbunjeno gledao u svoju šaku kada je drugom klincu razbio nos. Škola u kojoj je bio zaljubljen u Ines, koja je poslije hodala sa Goranom. Susret sa starim narkomanom koji se ubadao u venu u šupi, u prizemlju. Prvi poljubac. Pa slike rata. Granata koja ga je teško ranila. Šipke iz noge koje je mrzio. Prijatelji koji su dovoženi na groblje, Pijane noći.... i onda nešto što nije doživio. Vidio je svoga brata gledano kroz oči Konja. Osjetio sadizam snagatora. Snagu njegovih ruku kako se zabijaju u slabo ali žilavo tijelo dječaka. Vidio je suze nemoći i bola svoga brata. Osjetio je Marinino tijelo koje se privija uz njegovo. Svoju grubost. Grizla je usnicu, to je znao, ali je osoba koja mu je dala ove osjećaje znala kako Marina glumi. I radi toga je želio još jače povrijediti. On ju je mrzio. Osjetio je vlažne kožne hlače kako se dodiruju sa skupom kožom motorističkog sjedala. Ponosan na svoju registraciju 666!
Bilo je tu raznih misli, većinu njih nije mogao povezati sa svojim iskustvima. Nepoznati ljudi. Nepoznate žene. U stvari jedna od njih je bila glumica. Kazališna. Zgodna crnka, već načeta drogom, užarenih očiju... i onda navala nasilja. Premlaćivanje klinca. Udarac u trbuh djevojčice koja nije platila. Cipelarenje starca koji se opirao. Lice Zmije. U pratnji neke «koke», iz čijeg je mozga već odavno nestao svaki trag kočenja. Prašak. Gomilica koju je Zmija stavljao u vrećice.....
Otvorio je oči naglo, potpuno bistre glave. Vidio je svoju čašu na stolu. Borgman ga je promatrao upitnim pogledom.
- Šta je ovo bilo?- upita Luka slabim glasom. Još mu je svaki živac na leđima osjećao dodir masažera.
- Simulacija. Prvi ti je dao slike iz života one dvojice. I jednom i drugome smo stavili kamere na revere jakni i na naočale. Vidio si kako izgleda njihov svijet...-
- Drogirali ste me. Bile su prvo slike iz mog...života! Pa onda onih drugih!-
- Nismo. Samo smo te naveli u stanje sanjanja... Pogledaj....- pored Borgmana je bila VR kaciga gdje se u unutrašnjim zaslonima i dalje projicirao Jahačev «život». Nešto kao Big Brother jednog dilera.
Luka se zagleda u zaslone, kroz misli mu se vrate slike napada na brata...
- Vi ovo sve znate i ... ništa?-
- To nisu dokazi koje sud priznaje. Sve bi se moglo prikazati kao narušavanje privatnosti... Uostalom i ti nešto od ovoga znaš, pa to nisi prijavio... čini li to i tebe i nas saučesnicima?- upita Kid pomjerivši se na svojoj stolici.
- Pravda... je jeben pojam- , slomljeno promrmlja Luka,- imate li obične vode?-
subota, 22.12.2007.
We don't need your education.......
Luka se zagleda u svoju okrvavljenu šaku. Nije udario nikoga godinama. Zglobovi su otekli, modri i bolni. Uzeo je kesu, napuni je ledom i omota oko ruke. Vrati se za stol i izvadi bocu medice koja je bila tu kao poklon prijatelja pčelara, koji nije ni znao za njegov problem sa pićem. Drhtavo natoči u čašicu i polako je ispije. Toplina mu se razlije stomakom, ali je tjeskoba još uvijek bila jača.
Naglo zastane. Glavom mu prođe val straha. Ode do starog ormara, otvori ga, zavuče ruku do zadnje stranice i izvadi MP5. Prisjetio se kako je izgubio prigušivač za to oružje, negdje u Lici, u blatu, za vrijeme izviđanja neprijatelja. Sama pomisao na rat mu natjera ruke na drhtanje.
Skine okvir, pogleda visinu metaka, i ponovno sjedne za stol. Njegova dva prijatelja. Dvije različite vrste smrti. Neozlijeđena ruka mu sama potraži daljinski upravljač. Pink Floyd. Zvuk helikoptera i ženski zbor. «We don't need your education...»
Pola sata poslije, i sa pola boce medice na stolu, munjevito je reagirao na zvono. Jedan dio mozga mu je govorio kako Zmijini neće zvoniti, ali... Policija će vidjeti oružje... a drugi. Automat zakloni iza leđa i bešumno se približi vratima. Kroz špijunku ugleda nevisokog čovjeka, sijede kose. Mirno je stajao i strpljivo palio svjetlo u hodniku.
- Tko je?- upita Luka spreman da u trenutku raznese vrata rafalom.
- Borgman! – tiho, ali istovremeno vrlo jasno.
Nije imao nikakav odgovor na ovo. Jedan dio njega je želio objašnjenja ove noćne more, a drugi dio je jedino želio zaborav i onu anonimnost koju je zamalo dosegnuo u dvije protekle godine. Luka osjeti mučninu, i na mah donese odgovor. Ipak otvori vrata.
Odeblji gost prođe pored njega, škrto ga pozdravi, bez ikakvog straha odmjeri Heckler & Koch.
- Stigao sam prije nego što time probudiš cijelu zgradu...- mirno mu doda i smjesti se za stolom. Dok je Luka zatvorio zasun na vratima, Borgman je već onjušio piće i okrene se Luki koji je već pokazivao znakove nervoze.
- Tko ste vi? Ne samo ti, nego ona Jane... i Kid? Neki osvetnici? Luđaci?- pokušao je u toj provokaciji prenijeti dio svoje nelagode.
- Ostavi tu željezariju dok razgovaraš sa mnom! -, Luka otkrije kako je skoro poslušao zapovjedni glas, a onda sune preko stola i zgrabi Borgmana za ovratnik.
- Dosta mi je ovoga sranja. Bole me ruke i leđa. Jebem mu mater neće mi niko više zapovidat!- stezao je Borgmanovu košulju, ali ovaj i ne trepne.
- Luka... prvo mi pusti košulju, onda se vrati na stolicu, i tek nakon toga ću govoriti!- neočekivani gost nije pokazivao nikakav strah. Luka je bio na granici. Udariti ovog sjedokosog debeljka... ili barem malo unijeti svijetla u ovu noćnu moru. Povuče se na svoje mjesto i nalije piće. Opet su mu se tresle ruke.
- Mi smo grupa prijatelja koji se trudimo biti što nevidljiviji. I tako bi bilo da nije napadnut jedan od nas. Jakša. Čuo si za njega?- Luka klimne glavom. Prijala mu je tekućina koja klizi niz grlo.
- Zmija je uništio njegovu garažu, a tvoj brat je pretučen jer je to vidio....- Luka je gledao kroz gosta, slike su mu prolazile ispred očiju – a znamo kako si ti prije pola godine promijenio osobni opis jednog od Zmijinih dilera...- Luka ga pogleda ponovno fokusiran.
- Tko vam je to rekao?. – ,nije negirao.
- Ptičica. Kao i da se ponekad vidiš sa svojim društvom na Bačvicama...-, ovo je za Luku bio šok. Krio je to od svih. A i ostali su to radili. Njihov ritual. Svaka druga nedjelja... a OVAJ to zna!
- Naša ponuda je jednostavna. Novac i oprema nisu problem. Ljudi jesu. Zmiju ćemo uništiti, ako treba i sami, ali ne bi povjerovao koliko je ovom gradu potreban «Žalac»...-
Nešto je bilo u glasu čovječuljka. Neka mirnoća koju je ponekad osjetio u trenucima pijanstva. Osjećaj koji je bio užasno varljiv, tako klizak... nikada nije trajao dovoljno dugo. Borgman ustane i priđe liniji i lagano pojača «.... we don't need your self control!!!».
- Izgleda kako ti treba topovsko meso!- zareži Žalac.
- To si već bio, i nije ti se svidilo. Ovaj put ti nudim da budeš top!-
- Misliš glup ili gluh kao top. Vidim samo način da brže zaginem... – bivši diverzant je gubio bitku sa alkoholom. Ili su mu se oči mutile od suza...
- Imamo dobru opremu, a Kid , recimo, ima dosta iskustva. On je bivši marinac....U stvari, pozivam te da dođeš do nas... sada. Vidi i odluči. Uostalom večeras si sigurniji van grada....-
Luka ga nije slušao. Izdajnička suza klizne niz neobrijani obraz, ostavljajući trag na prašini. Misli su mu bile u nekom drugom vremenu, sa nekim drugim ljudima, koji su ga uvjeravali kako je baš on onaj pravi. Oružje i obuka... Nepobjediv...
Želudac mu se zgrči...... Tada je popušio. Obogaljen i napušten. Izgubljen u ovom novom vremenu koje ne poznaje ideale.... Još jedna suza. Osušila se prije crte usana.
- Jebeš mu mater, ionako više neman šta izgubit. Vodi me da upoznan tu tvoju bandu
četvrtak, 20.12.2007.
Sto kila Aspirina
- Leđa! – vrisne Marina i «Jahač» začuđujuće spretno promijeni smjer oružja. Tražio je razlog upozorenja. Muškarac u trku. Crna kožna jakna. Uspio je okrenuti cijev prema napadaču , ali je podcijenio Luku. Komad stijene mu se zabio u međunožje, a grč boli je poslao ispaljeni metak visoko u zrak. Drugoga nije uspio ispaliti. Glava mu se susrela sa nabildanom Kidovom šakom. Srušio se bez riječi.
- Skoro si zakasnio! – rekla je Jane mladom bilderu, ali u tonu nije bilo prijekora.
- Mogao sam ga «smiriti», ali nam je trebao živ!- odgovori bivši marinac, naglo se okrene i zaustavi Marinu koja mu je htjela glavu ukrasiti komadom cigle. Možda mu je nedostajalo pristojnosti u ophođenju jer se narkomanka bez riječi «složila» na prašnjavi asfalt.
- Koji si ti? – upita Luka, i Kid ga začuđeno pogleda.
- Večeras glumim Aspirin! Protiv glavobolje!- nasmije se zbunjenom Lukinom licu i pomogne mu ustati.
- Imamo desetak minuta. Jane?-
- Ti sredi Konja, a Luka će Jahača. «Krstarica» je na parkiralištu. Utovariti ćemo obojicu i idemo najprije do Borgmana, a onda, na Tetovišnjak. Prvi i Nexus su završili zatvor za ove... majmune!-
- Čekajte malo... oboje? Gdje idemo? Gdje Ja... idem? Borgman, Nexus... tko su oni?- Luka je podigao ruke u gesti pitanja i tvrdoglavog čekanja odgovora.
- «Žalac» ne bodi!,- Luka se namršti,- kreni s nama, upoznati ćeš Borgmana, i ostatak ekipe... i ako ti se ne bude svidio plan... imamo način da svima napravimo dobru rupu u sjećanju. A ako odlučiš malo promijeniti svoj život... e pa puni smo iznenađenja...- završi Kid, a Jane ga je mirno gledala.
- Ma vi niste normalni! Idem doma! ... Borgman... kakvo je to ime?- govorio je sebi u bradu šepajući prema zgradi. Dobio je dovoljno udaraca ove večeri da mu jednostavno do ničega nije bilo stalo.
- Bar smo pokušali...- komentirao je marinac i podigne onesviještenog «Jahača». Nosio ga je naizgled bez napora prema karavanu parkiranom dvadesetak metara dalje. Jane je nestala u kafiću, i kada se pojavila na vratima, u ruci joj je bila gumena loptica.
- Kid, ubaci i malu, ide na prisino odvikavanje!- dodala je marincu koji se već vraćao po novi teret. Sagela se samo na trenutak i posprejala Marinino lice. Njen posao je bio za sada gotov.
- Borgy, red je na tebe. Luka još nije spreman....-
petak, 07.12.2007.
Trenutak odluke....
Luka i Jane izađu na otvoreno. Burin donese miris iz obližnje pečenjarnice, a miris kao da razbije blokadu u «Žalčevom» mozgu.
- Jebo' te, kakvo sam sranje napravio…- uhvatio se za glavu, - Zmija će mi natovariti na leđa sve svoje narkomane… i one svoje dilere.-, pogled mu se zaustavi na Jane koja ga je promatrala mirnim pogledom. Nije se ni pomakla kada je klinac projurio pored njih na bicikli bez svjetla.
- Očekuješ odmazdu?- stav joj je bio nekako pretjerano miran.
- Nije me briga za mene, ali neće se zaustaviti na meni. Stradati će svi koji su mi dragi… bilo bi puno bolje da mi se niste javili…- kao da se dio njegove frustracije mogao izlučiti u tim riječima.
- Zmija može to napraviti… ukoliko-, Jane prestane govoriti jer je pored njih prošla Marina. Pogledala je Luku otrovnim pogledom i ušla u kafić.
Jane i Žalac se brzo odmaknu u sjenu. Marinin krik se čuo kroz vrata. Nakon nekoliko sekundi je izletjela na ulicu, i uspaničeno počela nazivati često korišteni broj:
- Ja sam. Dođi brzo. Neko je sjebao Konja. Je. Stvarno. Cili je krvav… Dobro, čekat' ću… znam, neću zvat plavce…- brzo je govorila i klimala glavom kao da je sugovornik vidi. Onda stane pored vrata, u iščekivanju.
- Možeš pustiti da se organiziraju, a možeš… nastaviti…- Jane je govorila tiho i polako.
- Misliš da sredim «jahača»? Ti si bolesna ženo. Konj je glup, ali «jahač» je bivši vojni policajac…-, ali to nije zanimalo Jane.
- Ako se pokreneš, nećeš biti sam…a ovaj već dolazi…- prvo u daljini, a onda sve bliže se čula rika moćnog BMW-a. Marina krene u susret tipu u crnome, ali on samo prođe pored nje, nezainteresirano je odgurne i prođe kroz vrata.
- U p…m…! – drekne kada ugleda Konja. Izletio je vani i odmah zgrabi Marinu za ramena.
- Jesi li vidila 'ko je? Je li to neko Serđov?- tresao je mladu narkomanku koja od straha proplače. Nešto je nerazumljivo promucala, a ovaj je samo odgurne.
- Ako oćeš ovo, nađi ko je bio! Inače nema ovoga! – pokazao je malu vrećicu tabletica. Marina je imala užareni pogled, nesvjesno se obliznula, a onda primijeti poznati lik u sjeni. Luka je polako šepao prema njima.
- Njega sam vidila! On je bio tamo kada sam našla Konja!. -glas joj je bio kričav, promukao. Istovremeno uzbuđen i zloban. «Jahač» se okrene munjevito i izvadi skriveni pištolj. Siguran u sebe u nekoliko koraka je prevalio daljinu do Luke. Na licu mu je bio zloban osmijeh kada zamahne drškom pištolja prema invalidu. Luka blokira udarac, ali to ga je koštalo udarca u ruku. Bivši vojni policajac bez oklijevanja zamahne nogom i čizma udari u invalidnu nogu…. Luka zastenje i klekne.
- Ispričat ćeš mi sve. Šepavi!- vikne Jahač zamahujući pištoljem opet prema Lukinim leđima.
