Borgman's cube
utorak, 27.11.2007.
COUP THE GRACE!
Prigušena atmosfera lokalnog kafića. Oblak dima koji smanjuje ono malo svjetala sa šanka. Konobar umorno povlači krpom preko stola. Jedno bučno društvo koje ubija vrijeme briškulom. Pijano lupanje po stolu. Luka se osvrne, i odmah primjeti ženu koja je sjedila sama za stolom. Tamna kosa sjajila se na ostacima svjetlosti, a odjeća je odudarala ukusom od ovog mjesta. Vlasnik kafića, šanker, ga pozove pokretom ruke.
- To je ta ženska. Poznaješ je?-
- Prvi put vidim. I kažeš tražila je "Žalca"?-
- Je... odbila je piće. Ali stari moj, ja bi za nju radio i besplatno...- nasmije se mužjački. Luki je njegovo ponašanje ponekad smetalo, ali večeras, je bio jednostavno radoznao. Krene prema stolu.
Osjetio je njen procjenjivački pogled, i nekako mu je zasmetalo bolno stezanje u nozi. Jedan dio njega se poželio uspraviti, a onaj drugi... šepati još i više.
- Žalac?- upitala je toplim altom.
- Luka. "Žalac" je moje staro ime iz vojske...-
- Jane. Jane Oswalds. Sjednite pored mene, molim vas.-, ovo "molim vas" je zapravo bilo u potpunoj suprotnosti sa govorom njenog tijela. Ona je zapovijedala.
- Ako tražite "Žalca", moram vas razočarati. On je umirovljen prije nekoliko godina, posljedica ranjavanja... i neposluha,- osjetio je potrebu da se pohvali tom "mrljom" u karijeri vojnika.
- Niste me razočarali čim ste se pojavili. U najgorem slučaju plaćam piće i nikada se više nećemo vidjeti...-
- Što će vama... "Žalac"?- , prešao je na stvar, jer ga je nervirala ova vrsta tajanstvenosti. Žena ovakvog izgleda ne traži zaštitare ni detektive, bar ne u njegovom svijetu. Smetalo mu je što nije otkrivala ni najmanji tračak neugode. Bila je previše sigurna. Ni slična zadnjoj "mušteriji" koja ga je najmila za zastrašivanje nasilnog muža...
- Ne bih prvo pitanje formulirala tako direktno...- opčinjavala ga je igra njene ruke sa visokom čašom u kojoj se presijavao koktel. Nešto sa rumom.
- Znam da ti je Konj premlatio brata. A Zmija i Konj su zapalili garažu. Jakšinu garažu. A Jakša je moj prijatelj... vidiš li poveznicu?- pitala je tiho. On se strese. Znao je. Ova žena je jednostavno previše sigurna. Poznavao je jednu takvu. Prije. Osvetnicu. Neustrašivu i otrovnu. Promijenila se nakon poroda blizanaca, ali svaki put kada ju je sretao osjetio bi pogled na leđima. I osvrtao se.
- Konj i Zmija su poprilično tvrdi zalogaji. Moja preporuka vam je da ne pokušavate...a ja vam ne mogu pomoći. Šepam. I nemam namjeru ostati bez noge...-
- Čudno. Obratila sam se "Žalcu" jer sam čula... u stvari gubim vrijeme. Gospodine Luka, popijte piće, na moj račun... i hvala na vremenu...- uzela je račun, i energičnim korakom otišla do šanka. Tamo je pokazala prema njemu, izvadila novčanicu i krenula prema vratima...
Luka se osjećao... nikako. Ili bolje rečeno posrano. Odbio je razgovor o temi samo zato jer mu je ta žena izgledala presigurno. Sada ju je promatrao kako odlazi, a slika koju je tvorila u polumraku se slagala sa opisom šankera.
Okrenuo je pogled upravo u trenutku kada shvati kako nešto nije normalno. Igrači briškule su nestali. Pogleda prema vratima i ugleda poznato lice. Konj!
Jane je stajala ispred njega, djelić sekunde predugo. Šaka razbijača ju je pogodila u rame, zavrtila oko osi i bacila na pod. Konj se nasmije, pokaže zube koji bljesnu u tami i polako krene prema ženi na podu. Ona je puzala tražeći zaklon, ali bilo je više nego očito kako protiv ove grdosije nema nikakve šanse. Konobar i šanker su usavršili trik nestajanja. Jedini u lokalu su bili njih troje!
- Znam da je došla tražiti tebe. Nadam se kako nisi prihvatio njenu ponudu, Zmija bi to jako cijenio...- nacerio se još jednom, dajući još koji trenutak Jane da otpuže prema zaklonu Jukeboxa.
- Kad završim s njom nas dvojica ćemo porazgovarati. Poslovno, naravno.- doda Konj i okrene se prema svojoj žrtvi koja je gledala Luku otvorenih očiju. U kojima nije bilo straha.
Luka se uspravi. U istom trenutku i Konj zastane i okrene se prema muškarcu kojega je odmah ocijenio većom prijetnjom.
- Znači ipak si se odlučio za ...nju,- pljune prema Jane i zauzme stav uličnog tučara. Samo je još trebalo da zavrne rukave na jakni.
Luka na trenutak baci pogled prema Jane, i ona mu pokaže nešto sjajno, što je držala u ruci! Konj zarokče i iz džepa izvadi bokser. Smijao se dok ga je stavljao. Zamahne jednom u prazno, i krene zadivljujuće brzo u napad. Luka izvrne stol, i baci čašu sa nepopijenim koktelom prema grdosiji koji se primicao. Ovaj tu opasnost samo ukloni slobodnom rukom, a noga prokrči put pored stola. U Lukinim rukama je stolica. Zamahnuo je svom snagom, ali udarac ne pogodi glavu nego ispruženu dilerovu ruku. Luki se učinilo kako je udarac zabolio više njega nego Konja. U ruci mu ostane samo šipka. Slomljena noga stolice. Konj zareži i baci se prema njemu. Luka fingira šipkom, a drugom rukom baci tešku staklenu pepeljaru prema protivniku. Stakleni projektil pogodi dilera u glavu i ovaj zastane. Zbunjeno je gledao u krv na ruci kojom je opipao čelo. Trenutak nepažnje u kojemu je olabavio stisak na bokseru.
"Žalac" Luka. Šipka udari po nezaštićenoj ruci, i dok je još pokušavao kriknuti, Konja pogodi još jedan udarac u vrat. Podigao je obje ruke pokušavajući zaustaviti šipku, a ona promijeni smijer i zabije mu se u prepone. Grdosija zatetura, urlikne, a onda mu se noga od stolice spusti na zatiljak. Konj zastenje i klekne. Luka nije ni primijetio kako je Jane ustala i čekala.
- Luka... stani.- rekla je tiho. "Žalac" stane i Konj se počne okretati, savladavajući šok. Vjerojatno je pomislio kako ovi slabići nemaju snage za ubijanje... on će im pokazati. Zmija će se složiti. Samo da dohvati pištolj iza leđa....
- "Coup the grace" je moj!,- Luka je bio svjedokom metamorfoze ženinog lica u bijesnu zvijer. Zujanje iz šipke u njenoj ruci pretvorilo se u iskru koja je dotakla tijelo mafijaša. Konj se izvio, u seriji grčeva, pištolj mu ispadne u luku, a krv prsne iz usta kada je zagrizao jezik.
Jane ga iznenađujućom snagom izvrne na bok. Onesviješćeno tijelo joj očito nije predstavljalo problem. Vezala mu je ruke remenom torbice i pridigla se pred Lukom.
- Mislim kako imamo dosta zajedničkoga "Žalče"! - pružila mu je ruku, a on je prihvati osjećajući snažan stisak kroz utrnule zglobove.
Adrenalin ga je napuštao, ali je kroz tijelo strujala ona čudna energija. Nešto kao ponovni život. Za Žalca!
utorak, 20.11.2007.
Dodir "Žalca"
Luka prisloni uho uz vrata. Slušao je bratove korake, i kada su nestali vrati se za stol. Suprotno svom sigurnom ponašanju do tada, zagnjuri lice u šake. – O Bože, kad će sve ovo prestat!- progovori za sebe. Zagleda se u samo njemu poznato mjesto na zidu, dok su suze polako klizile niz neobrijano lice.
Nimalo gospodskom gestom obriše suze, i nos, uzme topericu za narančastom postavom, povuče rukom kroz kosu i opipa novčanik u unutarnjem džepu. Jednostavno je morao iz ovog mraka na svjetlo. U prsima ga je stezalo. Posegne za tabletama, a onda... odustane. Obećao je sebi. Oblizne suhe usne i zatvori vrata stana. Desna noga mu je bila ukočena, uspomena iz rata. Svakodnevni pozdrav gelera koji su još uvijek bili u njoj.
Već tih nekoliko koraka mu je prijalo, a onda začuje ratgovor sa dna stepenica. Ženski uzbuđeni glas. Marina sa prvog kata...
- Daj mi. Platila sam...- čulo se naguravanje iz podruma.
- Nisi dovoljno... za tebe postoji posebna cijena...- bio je to dublji, muški glas. Ženski jauk.
- Nabavila sam novce. Imam momka... on će platit, samo mi daj...- opet šuškanje.
- Glupačo, ogrebala si me!- , zvonka pljuska odjekne zgradom. Još nevidljiva cura, vrisne.
- Evo ti! Tuko. Večeras ću doći po ostatak!- izdere se muški glas i krene prema izlazu. Čulo se zveckanje potpetica njegovih kaubojskih čizama sa mamuzama, po kojima je bio poznat. Volio je da ga zovu «jahač», iako je u kafiću često dodavan pridjev «brzi».
Luka je od onog prvog udarca žurio niz stepenice, ali je njegova žurba proizvodila izdajničku buku. Nije se mogao naviknuti na nogu koja je često bivala ukočena, kao drvena. Doktor je govorio kako će ta ukočenost biti sve rijeđa, ali, pojavljivala se upravo kada je bila najopasnija. Došepao je do prizemlja upravo na vrijeme da vidi priliku u crnoj kožnoj jakni, kako odmiče iz dvorišta. Crni BMW. Registracijski broj, 666. Pored njega, skoro ga odgurne, protrči Marina, razmazane maskare.
- Marina!- uzvikne u prosvjedu, a ova se u trenutku okrene. Oči su joj sjajile nekim čudnim sjajem, a lijevi obraz je bio puno crveniji od desnog.
- Makni mi se s puta... šepavi. Smrdiš!- prosikće. Prije nego je i odgovorio, zalupila je vrata stana.
Ukočio se. Pogled mu zapleše po išaranim zidovima. Po «Hajduk živi vječno». Po srcima, napisanima ružno kafenom pastelnom bojom, Marina + Teo... po ostatku vremena od prije samo dvije godine kada je ta Marina imala četrnaest. Sada, šesnaest.
Ukočenost noge mu je popustila i polaganim korakom, nalik slomljenom čovjeku, krene prema kafiću. Morao je razmisliti. O svemu.
- Joško je na sigurnom. Istrpila sam onog seronju i njegovo pipanje, iako ne znam što bi promijenilo da sam mu pokazala...- Jane se okrene Borgmanu.
- Tvoj je kada sve ovo završi...- ovaj odgovori, i Jane se smiri. Odvojila je svoje misli od Nexusa, pa ostali nisu mogli podijeliti razmišljanje koje joj je izvilo usne u zloban cerek.
- Naš prijatelj Zmija je za sada u ofenzivi. Garaža spaljena. Jakša u zatvoru, na sigurnom, bar zasad. Čuli smo i kako je Konj, Zmijin tjelohranitelj, premlatio jednog od Jakšinih štićenika, dječaka od malo preko deset godina....-
- Tuče djecu? Zašto?- Borgman se trgne iz svog «budnog sanjanja».
- On je glavni diler za tu školu. «Pokazao» je tko je gazda...- završi Kid koji je najbolje od svih razumio kako rade mozgovi uličnih preprodavača droge.
- Je li još tko ozbiljno ozlijeđen?- upita Jane zamišljajući razliku između neugode slinavog dodira i udaraca po nejakom tijelu. Tu je misao podijelila sa ostalima!
- Nema. Za sada. Dječak je otišao do brata, i u ambulantu. E da, njegov brat. Za njega se spominje kako je tip koji mrzi drogu i nasilje. Bivši diverzant. Umirovljen nakon ranjavanja. Nadimak «Žalac»....-
Borgman se opet izgubi u svojim mislima. Nije bio siguran koliko je dobro dopustiti svakome od svog malog tima slobodno razmišljanje, ali misli koje su dijelili, bile su... potpuno različite od onih koje je prije dobivao iz Nexusa. «U svijetu ljudi, moram biti kao čovjek!», pa se ponovno prebaci na rijeku podataka koje je Kid skupio.
- On mi izgleda kao idealan za akciju. Borg... opet sanjaš!- prijekorno ga pogleda Jane.
- Razmišljam....-, ona se zlobno nasmije,- što imaš u planu?.- nije se obazirao na to.
- Upoznala bi ga. Ponudila mu pomoć. Angažirala ga kao zaštitara, Kid kaže kako je to već jednom uradio...-
- Koliko Jakša još ima dana?-
- Tri. Bez punjenja. Onda postaje kritično...- odgovori Nexus beskrvnim glasom koji odjekne u svim glavama. Čak je i on postao tih.
Luka je bezvoljno prebacivao programe na televizoru. Sport. Big Brother. Vijesti. CMC. Ostavi daljinac i zagrabi u posudu čipsa. Limenka Karlovačkog. Gutljaj dva, i ponovno ista rutina. Programi, čips... i mobitel! Podrigne ustajući, svjestan kako je to već treća limenka. Ukočena noga... dohvatio je mobitel.
- Luka!- čuo je glas konobara iz kafića.
- Šta je? Jeba te, deset je uvečer... znaš da sam iša leć'!-
- Luka čekaj.. ovdje je jedna ženska. Traži tebe. Traži «Žalca». Šta ću joj reć? Ona govori kako joj nije problem pričekat...- tek tada se zaustavi. S druge strane. Luka, pogleda prema mobitelu kao prema nečemu stranom. «Žalac»! Zavrti mu se u glavi od slika iz rata, krvi... skoro izbaci iz sebe sve što je ubacio u želudac. Onda pogleda prljavu majicu, na kojoj se vidjela fleka od falše juhe... i odgovori:
- - Neka pričeka petnaestak minuta. Dolazim!-
srijeda, 14.11.2007.
Privid slabosti
Prvi je osjetio nešto nalik zbunjenosti. Ovo postojanje, u dva svijeta. Prikriveni stranac, i drhtavi starčić. Izvadi vrećicu sa suhim kruhom i nedovršenim pokretom baci sadržaj po podu. Prvi golub se dogega, a za njim cijelo jato. Uskoro je bio okružen sivim, gugutavim pticama, postajući tek nevidljivo središte njihovog okupljanja. Uma zaposlenog otkrivanjem pojedinosti zatvora u neposrednoj blizini, nije obraćao pažnju na nužan «pozdrav» ptice s lošom probavom koji mu se cijedio sa ruba ogrtača.
Proučavao je osobine derutne građevine, čiju je svrhu jedva poimao. Na njegovom planetu, nije bilo zločina. Ni kazne. Samo društvo koje daje sve svoje potencijale tjerajući pojedince na razvoj. U stvari, tjeralo je. Prije Asimilacije. Odagna neugodne misli i ispruži ruku sa najkrupnijim mrvicama, a onaj prvi golub prhne od gomile i sleti na novo hranilište. Osjećao je bockanje kljuna dok se ptica hitro hranila, i na licu mu zatreperi osmjeh. Gotovo ljudski.
- Ma Petre,- Jane se koketno približi starijem muškarcu. –Znam da kupujete vikendicu. Iz povjerljivih izvora…-, nasmijala se kada sugovornik promijeni stav. Ispod neugledne odjeće, bio je to još uvijek jedan od najboljih krim-istražitelja, iako «malo» zastranio. Na trenutak se plave oči zasive, nesvjesno je licu dao lisičji izraz, i glasom po kojemu se ne bi nikada prepoznalo zanimanje, upita,- Mirage Nekretnine? Antonia?- zaklima glavom nijemo tražeći potvrdu. Puno puta je to bio manevar kojim je navodio svoje «pacijente» na početak suradnje.
- Ne, nije Antonia… njene su usne zaključane… bar za mene- Jane je glumila zbunjenost, sisala donju usnu, i kao zamišljena, promijenila položaj nogu. Nanovo je «čitala» knjigu o govoru tijela, asimiliranu «nekada davno» , u nekom drugom vremenu.
- I kakva je vaša ponuda?- prividno je odustao od ispitivanja. – 112 tisuća. Vikendica i zemlja. Prvi red do mora. Vlasnica je starija gospođa i ima specijalni zahtjev, da proda svoju imovinu nekome tko je iz javnih službi… Rekla je doslovno…»prodat ću jedino policajcu ili vojniku, kao što je bio moj muž!»…, i ima specijalni zahtjev, traži vaš potpis na dokument kojim izjavljujete kako do njene smrti nećete mijenjati kuću i okoliš…-
- Gluposti! Zašto bi pristao na to? Imam svoje novce i kupujem nešto za sebe... Jane..?-, glas sa izrečenim upitnikom – nisam baš malo dijete. Zašto ste ovdje? -, zadnje riječi su bile izrečene prijeteći. Možda je i njegovo pridizanje preko ruba stola dodalo atmosferi. Jane se kao uplašeno trgne, i povuče, u trenu gubeći svu ženstvenost, i odašiljući strah. Ruka joj vidljivo zadrhti, i kao da se nešto provalilo u njoj zaplače. Par trenutaka tu su bili samo jecaji, sve dok se Petar, zadovoljan učinkom nije vratio na svoju polovicu stola, u mračnom kutku kafića , daleko od radoznalih pogleda.
- Radi se o Jakši…- promucala je. Petru postane jasno. Ova žena je «prijateljica» tog idiota koji se odlučio bez zaštite suprotstaviti «Zmiji». I imao je već poveliku sreću što je preživio prvi sukob. S druge strane, on, Petar je radio sa Serđom, bivšim Zmijinim kompanjonom, koji se grohotom smijao dok su mu pričali kako je Zmija bježao sa slomljenom rukom, a onda nazvao Petra i rekao kako bi volio upoznati tog budalaša. I sada, ova atraktivna prodavateljica nekretnina koja slomljeno krši ruke ispred njega, nesvjesna svoga tijela…
- Mislim kako tu ne mogu ništa. Udario je policajca. Opirao se uhićenju. Pokušao napad smrtonosnim oružjem,… po meni barem tri godine, sa dobrim odvjetnikom..- ,»ili već večeras sa metkom u potiljku, ako Serđo ne kaže drugačije»pomisli. Pridigne tijelo i smjesti na klupicu do Jane. Njegov stav je bio opet prijateljski. Lagano, kao što to može uraditi suosjećajan čovjek, spusti grubi dlan na Janeino koljeno…
- U stvari… možda mogu nešto učiniti…-, njeno tijelo se zgrči i opet je imao njenu punu pažnju.
- Želila bih ga vidjeti. Vi ste jedini za kojega znam… do kojega sam mogla doći. Najbolji…- nije uopće obraćala pažnju na njegovu ruku koja je lutala po glatkoj koži koljena. Gledala ga je …s nadom.
- Za početak mogao bih ga premjestiti na mjesto koje barem ima telefon. I osigurati nekakvu liječničku pomoć… čuo sam kako je ozlijeđen jer se opirao uhićenju…- približio se uplašenoj ženi, kada se opet stresla.
- Bože… ozlijeđen…, mogu vam platiti. Ona kuća, stvarno je na prodaju, mogla bi se odreći provizije…-
- Dušo, upravo potkupljuješ policajca…- uhvatio joj je lice sa dva prsta i podigao ga na svoju visinu,- a mene, u ovom slučaju ne zanima novac…- «ne još», završi rečenicu u mislima, i rukom na glatkom, zategnutom, ženskom bedru. Serđo će se opet smijati večeras, a to vrijedi puno više od par tisuća…
- Ponovi mi polako, riječ po riječ…- ponovio je brat Malome, skupljenih ruku, kao u molitvi. Mračna kuhinja. Iza njega, pored kalendara, Spomenica, veliki plakat «Paukova», i zid na čijim su se rubovima pojavile tamnije naslage od vlage koja je prodirala kroz lošu fasadu. Na hladnjaku slike njemu poznatih, u istim okvirima, i jedna svijeća, davno dogorjela. Sve je u tom prostoru bilo mračno, ustajalo, možda neoprano posuđe, miris samca i vlage…grobljanska tama, osim u očima ovog mladog muškarca koji je ponovio..- Mali, reci mi sve. Demba, i ti!-
Dva prijatelja polako progovore, i za idućih desetak minuta istovare strah velikom Bratu. Zaštitniku. I sa svakom riječi koja je tekla, kao da se Sunce polako uvlačilo u prostor. Prostorija je bila nekako vedrija, primjerenija dvojici ispovjednika, ali su zato bratove oči postajale tamnije.
- Kažeš kako te udarao vrećom? Kao ona u mojoj sobi?- Mali potvrdi. Veliki Brat ustane , nesvjesno uhvati šaku drugom rukom. Zakrckaju zglobovi… onda se sagne.
- Možda si naučio da ne bacaš kamenje na dilere…- obriše suzu sa bratovog lica, koja je ostavila sjajni trag,- ali to nije bio razlog da te prebije… uzmi knjižicu i idi kod moje doktorice. Kod Ines. Neka te pregleda, a o ovome nemoj puno pričati… sve će biti OK.- izvadi iz džepa zgužvanu novčanicu i kada su prijatelji izlazili uvali je mlađem bratu u ruku…- otiđite ti i Demba u kino. Spiderman je dobar…- mlađi brat se nasmije, na trenutak skoro sretan, a onda se baci starijem u zagrljaj… i jer je poznavao taj izraz u očima, starmalo doda – i ti se pazi!-
nedjelja, 04.11.2007.
Jaki protiv... nemoćnih
Mali i Demba su sjedili na zidiću pored škole. Stanlio i Olio. Dembina krafna je naočigled nestajala, grižena snažnim zubima, a Mali je prevrtao nekakvu metalnu kuglicu među prstima. Krupni dječak poliže šećer preostao na usnama, zadovoljno mljacne, pokuša podrignuti, pa se posveti svom prijatelju. Mali je u svojoj crnoj trenerci izgledao još mršaviji, potpuna Dembina suprotnost . Prijatelj koji je igrao na male branke tako dobro da nije bilo ekipe u ulici koja bi ga odbila, a njega, obriše masni prst kradom… nisu baš voljeli.
- Demba, 'oćemo otić do Jakšine garaže. Možda se vrati…-
- Oćemo čuvat' garažu?- probudi se u Dembi viteštvo.
- Idemo tamo…- Mali požuri ostavljajući prijatelja zapuhanog već nakon nekoliko koraka. Iza polusrušenog zida pronađe nekoliko komada daske, i u tren oka ispred garaže je bila mala klupica. Iz džepova izvade sličice, i započnu staru igru zamjene «blaga».
Crni Cherokee stane nedaleko njih i sa vozačevog mjesta iziđe tip u crnome. U ruci je držao kantu.
- Mali… crta!- vikne prema Dembi.
- Nije to mali, to je slon…- čulo se iz auta.
- Nisam ja slo…- pobunio se Demba, a njegov je prijatelj već grabio kamen. Projektil bačen dječjom rukom poleti prema snagatoru s kantom. Okretan za svoju težinu, razbijač potrči za dječakom. Poznavao je svaku rupu, u trku izbjegao nekoliko «zamki», i na kraju stjerao klinca pred zid. Nacerio se. Volio je ovakav lov. Uglavnom su to bili veći «primjerci», ali i ovaj, upravo mu je razbudio adrenalin. Dječak u crnoj trenerci je ispuštao strah. Pogled mu bježi ukrug, a onda mu primicanje snažnog razbijača presječe dah.
Zmijin razbijač, kojega su radi veličine i snage, a možda i radi inteligencije, zvali Konj, osvrne se preko ramena, i zadovoljan jer nije bilo svjedoka, iz džepa izvadi kesu sa olovnim kuglicama. Udario je brzo. Stomak, prsa, ruke dječaka bile su meta. Mali se samo izvije, i izbaci doručak, prije nego se sruši, teško dišući. Sličice se prospu po zemlji.
- Kažeš li ikome za ovo… ubit ću te- rekao je ovo gotovo blago, pomilovao dječaka po crnoj kosi, povukao jedan pramen, i kao da se nije ništa dogodilo napusti uski prolaz.
Demba je skriven iza zida promatrao kako Konj zaliva vrata garaže benzinom, gura neko crijevo kroz rupu za odvod vode, nalije gorivo i tamo… Skupio je kantu, i prije nego ponovno uđe u Cherooki-a baci šibicu na mokri trag. Plamen lizne tragom, skoro Dembi spali obrve, a onda, prije nego se nešto iza zapaljenih vrata pridružilo vatri, dječak potrči prema školi. Jeep, se skoro bešumno udalji.
Možda desetak minuta poslije, sirena vatrogasnog vozila. Vatrogasci prođu kroz gomilu djece koja je na sigurnoj udaljenosti promatrala paljevinu, provuku crijeva, i počnu prskati pjenom.
- Čija je ovo garaža?- upita jedan od njih djecu.
- Jakšina!- uzvikne jedan od dječaka kojemu su nokti puno puta bili crni jer je pomagao krupnom mehaničaru. Vatra je osušila njegove suze, ali vatrogasac to nije primijetio.
- Je li tko zvao Jakšu?- upita on, pozivajući centralu.
- Jakša se ne javlja na mobitel!- odgovori mu dječak iz gomile. Vatrogasac udari šakom u rukavici po radio uređaju, opsuje, i požuri prema vozilu. Napor njegove dvojice kolega je već urodio plodom, plameni jezici više nisu lizali vrata koja su čudom izdržala. Vatra se povukla u unutrašnjost garaže.
Jedan sitni lik se pojavi iz slijepog prolaza. Zaprašen. Pridržavajući se za zid. Domahne nekome u gomili, i iz tog dječjeg društva istrči djevojčica.
- Mario, Mario… Malome je loše!- zvala je svog starijeg brata, koji je sa skoro četrnaest bio najstariji u gomili. Brat dođe do Malog (kojega i nije puno volio, sportski razlog, a i mali mu je kvario uspjeh kod Rine u koju je bio zaljubljen), pomogne mu, podmjesti rame…
- Šta ti je? Jesi li bolestan?- zvučao je uplašeno i preozbiljno jer su oči cijele gomile sada pronašle novu metu.
- Vodi ..me doma. Bratu!- jedva je izgovorio Mali, a već je tu bilo još nekoliko onih od četrnaest godina, skoro cijela ekipa sa baluna.
Brat Maloga. Bivši vojnik. Povučeni vuk samotnjak, obolio od PTSP-a, koji je od države za koju se borio dobio jedno veliko ništa. I obavezni recept za «lijek» koji ga je trebao držati mirnim. Do slijedećeg mjeseca. Među klincima je bio poznat kao tip koji je često gledao svog sitnog brata, zdušno navijajući sa improviziranih tribina školskog igrališta. Tu i tamo, tek poneko od djece je znalo kako je taj šutljivi momak (kojega cure koje su «padale» na njega, nisu zanimale, a one druge…eto jednostavno nisu «išle»), bio iza «slučaja» od prije par mjeseci kada je lokalni diler «dobio svoje». Zmija je nudio nagradu, ali uzalud. Tajna je bila sačuvana.
