Borgman's cube
srijeda, 14.11.2007.
Privid slabosti
Prvi je osjetio nešto nalik zbunjenosti. Ovo postojanje, u dva svijeta. Prikriveni stranac, i drhtavi starčić. Izvadi vrećicu sa suhim kruhom i nedovršenim pokretom baci sadržaj po podu. Prvi golub se dogega, a za njim cijelo jato. Uskoro je bio okružen sivim, gugutavim pticama, postajući tek nevidljivo središte njihovog okupljanja. Uma zaposlenog otkrivanjem pojedinosti zatvora u neposrednoj blizini, nije obraćao pažnju na nužan «pozdrav» ptice s lošom probavom koji mu se cijedio sa ruba ogrtača.
Proučavao je osobine derutne građevine, čiju je svrhu jedva poimao. Na njegovom planetu, nije bilo zločina. Ni kazne. Samo društvo koje daje sve svoje potencijale tjerajući pojedince na razvoj. U stvari, tjeralo je. Prije Asimilacije. Odagna neugodne misli i ispruži ruku sa najkrupnijim mrvicama, a onaj prvi golub prhne od gomile i sleti na novo hranilište. Osjećao je bockanje kljuna dok se ptica hitro hranila, i na licu mu zatreperi osmjeh. Gotovo ljudski.
- Ma Petre,- Jane se koketno približi starijem muškarcu. –Znam da kupujete vikendicu. Iz povjerljivih izvora…-, nasmijala se kada sugovornik promijeni stav. Ispod neugledne odjeće, bio je to još uvijek jedan od najboljih krim-istražitelja, iako «malo» zastranio. Na trenutak se plave oči zasive, nesvjesno je licu dao lisičji izraz, i glasom po kojemu se ne bi nikada prepoznalo zanimanje, upita,- Mirage Nekretnine? Antonia?- zaklima glavom nijemo tražeći potvrdu. Puno puta je to bio manevar kojim je navodio svoje «pacijente» na početak suradnje.
- Ne, nije Antonia… njene su usne zaključane… bar za mene- Jane je glumila zbunjenost, sisala donju usnu, i kao zamišljena, promijenila položaj nogu. Nanovo je «čitala» knjigu o govoru tijela, asimiliranu «nekada davno» , u nekom drugom vremenu.
- I kakva je vaša ponuda?- prividno je odustao od ispitivanja. – 112 tisuća. Vikendica i zemlja. Prvi red do mora. Vlasnica je starija gospođa i ima specijalni zahtjev, da proda svoju imovinu nekome tko je iz javnih službi… Rekla je doslovno…»prodat ću jedino policajcu ili vojniku, kao što je bio moj muž!»…, i ima specijalni zahtjev, traži vaš potpis na dokument kojim izjavljujete kako do njene smrti nećete mijenjati kuću i okoliš…-
- Gluposti! Zašto bi pristao na to? Imam svoje novce i kupujem nešto za sebe... Jane..?-, glas sa izrečenim upitnikom – nisam baš malo dijete. Zašto ste ovdje? -, zadnje riječi su bile izrečene prijeteći. Možda je i njegovo pridizanje preko ruba stola dodalo atmosferi. Jane se kao uplašeno trgne, i povuče, u trenu gubeći svu ženstvenost, i odašiljući strah. Ruka joj vidljivo zadrhti, i kao da se nešto provalilo u njoj zaplače. Par trenutaka tu su bili samo jecaji, sve dok se Petar, zadovoljan učinkom nije vratio na svoju polovicu stola, u mračnom kutku kafića , daleko od radoznalih pogleda.
- Radi se o Jakši…- promucala je. Petru postane jasno. Ova žena je «prijateljica» tog idiota koji se odlučio bez zaštite suprotstaviti «Zmiji». I imao je već poveliku sreću što je preživio prvi sukob. S druge strane, on, Petar je radio sa Serđom, bivšim Zmijinim kompanjonom, koji se grohotom smijao dok su mu pričali kako je Zmija bježao sa slomljenom rukom, a onda nazvao Petra i rekao kako bi volio upoznati tog budalaša. I sada, ova atraktivna prodavateljica nekretnina koja slomljeno krši ruke ispred njega, nesvjesna svoga tijela…
- Mislim kako tu ne mogu ništa. Udario je policajca. Opirao se uhićenju. Pokušao napad smrtonosnim oružjem,… po meni barem tri godine, sa dobrim odvjetnikom..- ,»ili već večeras sa metkom u potiljku, ako Serđo ne kaže drugačije»pomisli. Pridigne tijelo i smjesti na klupicu do Jane. Njegov stav je bio opet prijateljski. Lagano, kao što to može uraditi suosjećajan čovjek, spusti grubi dlan na Janeino koljeno…
- U stvari… možda mogu nešto učiniti…-, njeno tijelo se zgrči i opet je imao njenu punu pažnju.
- Želila bih ga vidjeti. Vi ste jedini za kojega znam… do kojega sam mogla doći. Najbolji…- nije uopće obraćala pažnju na njegovu ruku koja je lutala po glatkoj koži koljena. Gledala ga je …s nadom.
- Za početak mogao bih ga premjestiti na mjesto koje barem ima telefon. I osigurati nekakvu liječničku pomoć… čuo sam kako je ozlijeđen jer se opirao uhićenju…- približio se uplašenoj ženi, kada se opet stresla.
- Bože… ozlijeđen…, mogu vam platiti. Ona kuća, stvarno je na prodaju, mogla bi se odreći provizije…-
- Dušo, upravo potkupljuješ policajca…- uhvatio joj je lice sa dva prsta i podigao ga na svoju visinu,- a mene, u ovom slučaju ne zanima novac…- «ne još», završi rečenicu u mislima, i rukom na glatkom, zategnutom, ženskom bedru. Serđo će se opet smijati večeras, a to vrijedi puno više od par tisuća…
- Ponovi mi polako, riječ po riječ…- ponovio je brat Malome, skupljenih ruku, kao u molitvi. Mračna kuhinja. Iza njega, pored kalendara, Spomenica, veliki plakat «Paukova», i zid na čijim su se rubovima pojavile tamnije naslage od vlage koja je prodirala kroz lošu fasadu. Na hladnjaku slike njemu poznatih, u istim okvirima, i jedna svijeća, davno dogorjela. Sve je u tom prostoru bilo mračno, ustajalo, možda neoprano posuđe, miris samca i vlage…grobljanska tama, osim u očima ovog mladog muškarca koji je ponovio..- Mali, reci mi sve. Demba, i ti!-
Dva prijatelja polako progovore, i za idućih desetak minuta istovare strah velikom Bratu. Zaštitniku. I sa svakom riječi koja je tekla, kao da se Sunce polako uvlačilo u prostor. Prostorija je bila nekako vedrija, primjerenija dvojici ispovjednika, ali su zato bratove oči postajale tamnije.
- Kažeš kako te udarao vrećom? Kao ona u mojoj sobi?- Mali potvrdi. Veliki Brat ustane , nesvjesno uhvati šaku drugom rukom. Zakrckaju zglobovi… onda se sagne.
- Možda si naučio da ne bacaš kamenje na dilere…- obriše suzu sa bratovog lica, koja je ostavila sjajni trag,- ali to nije bio razlog da te prebije… uzmi knjižicu i idi kod moje doktorice. Kod Ines. Neka te pregleda, a o ovome nemoj puno pričati… sve će biti OK.- izvadi iz džepa zgužvanu novčanicu i kada su prijatelji izlazili uvali je mlađem bratu u ruku…- otiđite ti i Demba u kino. Spiderman je dobar…- mlađi brat se nasmije, na trenutak skoro sretan, a onda se baci starijem u zagrljaj… i jer je poznavao taj izraz u očima, starmalo doda – i ti se pazi!-
