Luka prisloni uho uz vrata. Slušao je bratove korake, i kada su nestali vrati se za stol. Suprotno svom sigurnom ponašanju do tada, zagnjuri lice u šake. – O Bože, kad će sve ovo prestat!- progovori za sebe. Zagleda se u samo njemu poznato mjesto na zidu, dok su suze polako klizile niz neobrijano lice.
Nimalo gospodskom gestom obriše suze, i nos, uzme topericu za narančastom postavom, povuče rukom kroz kosu i opipa novčanik u unutarnjem džepu. Jednostavno je morao iz ovog mraka na svjetlo. U prsima ga je stezalo. Posegne za tabletama, a onda... odustane. Obećao je sebi. Oblizne suhe usne i zatvori vrata stana. Desna noga mu je bila ukočena, uspomena iz rata. Svakodnevni pozdrav gelera koji su još uvijek bili u njoj.
Već tih nekoliko koraka mu je prijalo, a onda začuje ratgovor sa dna stepenica. Ženski uzbuđeni glas. Marina sa prvog kata...
- Daj mi. Platila sam...- čulo se naguravanje iz podruma.
- Nisi dovoljno... za tebe postoji posebna cijena...- bio je to dublji, muški glas. Ženski jauk.
- Nabavila sam novce. Imam momka... on će platit, samo mi daj...- opet šuškanje.
- Glupačo, ogrebala si me!- , zvonka pljuska odjekne zgradom. Još nevidljiva cura, vrisne.
- Evo ti! Tuko. Večeras ću doći po ostatak!- izdere se muški glas i krene prema izlazu. Čulo se zveckanje potpetica njegovih kaubojskih čizama sa mamuzama, po kojima je bio poznat. Volio je da ga zovu «jahač», iako je u kafiću često dodavan pridjev «brzi».
Luka je od onog prvog udarca žurio niz stepenice, ali je njegova žurba proizvodila izdajničku buku. Nije se mogao naviknuti na nogu koja je često bivala ukočena, kao drvena. Doktor je govorio kako će ta ukočenost biti sve rijeđa, ali, pojavljivala se upravo kada je bila najopasnija. Došepao je do prizemlja upravo na vrijeme da vidi priliku u crnoj kožnoj jakni, kako odmiče iz dvorišta. Crni BMW. Registracijski broj, 666. Pored njega, skoro ga odgurne, protrči Marina, razmazane maskare.
- Marina!- uzvikne u prosvjedu, a ova se u trenutku okrene. Oči su joj sjajile nekim čudnim sjajem, a lijevi obraz je bio puno crveniji od desnog.
- Makni mi se s puta... šepavi. Smrdiš!- prosikće. Prije nego je i odgovorio, zalupila je vrata stana.
Ukočio se. Pogled mu zapleše po išaranim zidovima. Po «Hajduk živi vječno». Po srcima, napisanima ružno kafenom pastelnom bojom, Marina + Teo... po ostatku vremena od prije samo dvije godine kada je ta Marina imala četrnaest. Sada, šesnaest.
Ukočenost noge mu je popustila i polaganim korakom, nalik slomljenom čovjeku, krene prema kafiću. Morao je razmisliti. O svemu.
- Joško je na sigurnom. Istrpila sam onog seronju i njegovo pipanje, iako ne znam što bi promijenilo da sam mu pokazala...- Jane se okrene Borgmanu.
- Tvoj je kada sve ovo završi...- ovaj odgovori, i Jane se smiri. Odvojila je svoje misli od Nexusa, pa ostali nisu mogli podijeliti razmišljanje koje joj je izvilo usne u zloban cerek.
- Naš prijatelj Zmija je za sada u ofenzivi. Garaža spaljena. Jakša u zatvoru, na sigurnom, bar zasad. Čuli smo i kako je Konj, Zmijin tjelohranitelj, premlatio jednog od Jakšinih štićenika, dječaka od malo preko deset godina....-
- Tuče djecu? Zašto?- Borgman se trgne iz svog «budnog sanjanja».
- On je glavni diler za tu školu. «Pokazao» je tko je gazda...- završi Kid koji je najbolje od svih razumio kako rade mozgovi uličnih preprodavača droge.
- Je li još tko ozbiljno ozlijeđen?- upita Jane zamišljajući razliku između neugode slinavog dodira i udaraca po nejakom tijelu. Tu je misao podijelila sa ostalima!
- Nema. Za sada. Dječak je otišao do brata, i u ambulantu. E da, njegov brat. Za njega se spominje kako je tip koji mrzi drogu i nasilje. Bivši diverzant. Umirovljen nakon ranjavanja. Nadimak «Žalac»....-
Borgman se opet izgubi u svojim mislima. Nije bio siguran koliko je dobro dopustiti svakome od svog malog tima slobodno razmišljanje, ali misli koje su dijelili, bile su... potpuno različite od onih koje je prije dobivao iz Nexusa. «U svijetu ljudi, moram biti kao čovjek!», pa se ponovno prebaci na rijeku podataka koje je Kid skupio.
- On mi izgleda kao idealan za akciju. Borg... opet sanjaš!- prijekorno ga pogleda Jane.
- Razmišljam....-, ona se zlobno nasmije,- što imaš u planu?.- nije se obazirao na to.
- Upoznala bi ga. Ponudila mu pomoć. Angažirala ga kao zaštitara, Kid kaže kako je to već jednom uradio...-
- Koliko Jakša još ima dana?-
- Tri. Bez punjenja. Onda postaje kritično...- odgovori Nexus beskrvnim glasom koji odjekne u svim glavama. Čak je i on postao tih.
Luka je bezvoljno prebacivao programe na televizoru. Sport. Big Brother. Vijesti. CMC. Ostavi daljinac i zagrabi u posudu čipsa. Limenka Karlovačkog. Gutljaj dva, i ponovno ista rutina. Programi, čips... i mobitel! Podrigne ustajući, svjestan kako je to već treća limenka. Ukočena noga... dohvatio je mobitel.
- Luka!- čuo je glas konobara iz kafića.
- Šta je? Jeba te, deset je uvečer... znaš da sam iša leć'!-
- Luka čekaj.. ovdje je jedna ženska. Traži tebe. Traži «Žalca». Šta ću joj reć? Ona govori kako joj nije problem pričekat...- tek tada se zaustavi. S druge strane. Luka, pogleda prema mobitelu kao prema nečemu stranom. «Žalac»! Zavrti mu se u glavi od slika iz rata, krvi... skoro izbaci iz sebe sve što je ubacio u želudac. Onda pogleda prljavu majicu, na kojoj se vidjela fleka od falše juhe... i odgovori:
- - Neka pričeka petnaestak minuta. Dolazim!-
Post je objavljen 20.11.2007. u 14:23 sati.