Borgman's cube
nedjelja, 04.11.2007.
Jaki protiv... nemoćnih
Mali i Demba su sjedili na zidiću pored škole. Stanlio i Olio. Dembina krafna je naočigled nestajala, grižena snažnim zubima, a Mali je prevrtao nekakvu metalnu kuglicu među prstima. Krupni dječak poliže šećer preostao na usnama, zadovoljno mljacne, pokuša podrignuti, pa se posveti svom prijatelju. Mali je u svojoj crnoj trenerci izgledao još mršaviji, potpuna Dembina suprotnost . Prijatelj koji je igrao na male branke tako dobro da nije bilo ekipe u ulici koja bi ga odbila, a njega, obriše masni prst kradom… nisu baš voljeli.
- Demba, 'oćemo otić do Jakšine garaže. Možda se vrati…-
- Oćemo čuvat' garažu?- probudi se u Dembi viteštvo.
- Idemo tamo…- Mali požuri ostavljajući prijatelja zapuhanog već nakon nekoliko koraka. Iza polusrušenog zida pronađe nekoliko komada daske, i u tren oka ispred garaže je bila mala klupica. Iz džepova izvade sličice, i započnu staru igru zamjene «blaga».
Crni Cherokee stane nedaleko njih i sa vozačevog mjesta iziđe tip u crnome. U ruci je držao kantu.
- Mali… crta!- vikne prema Dembi.
- Nije to mali, to je slon…- čulo se iz auta.
- Nisam ja slo…- pobunio se Demba, a njegov je prijatelj već grabio kamen. Projektil bačen dječjom rukom poleti prema snagatoru s kantom. Okretan za svoju težinu, razbijač potrči za dječakom. Poznavao je svaku rupu, u trku izbjegao nekoliko «zamki», i na kraju stjerao klinca pred zid. Nacerio se. Volio je ovakav lov. Uglavnom su to bili veći «primjerci», ali i ovaj, upravo mu je razbudio adrenalin. Dječak u crnoj trenerci je ispuštao strah. Pogled mu bježi ukrug, a onda mu primicanje snažnog razbijača presječe dah.
Zmijin razbijač, kojega su radi veličine i snage, a možda i radi inteligencije, zvali Konj, osvrne se preko ramena, i zadovoljan jer nije bilo svjedoka, iz džepa izvadi kesu sa olovnim kuglicama. Udario je brzo. Stomak, prsa, ruke dječaka bile su meta. Mali se samo izvije, i izbaci doručak, prije nego se sruši, teško dišući. Sličice se prospu po zemlji.
- Kažeš li ikome za ovo… ubit ću te- rekao je ovo gotovo blago, pomilovao dječaka po crnoj kosi, povukao jedan pramen, i kao da se nije ništa dogodilo napusti uski prolaz.
Demba je skriven iza zida promatrao kako Konj zaliva vrata garaže benzinom, gura neko crijevo kroz rupu za odvod vode, nalije gorivo i tamo… Skupio je kantu, i prije nego ponovno uđe u Cherooki-a baci šibicu na mokri trag. Plamen lizne tragom, skoro Dembi spali obrve, a onda, prije nego se nešto iza zapaljenih vrata pridružilo vatri, dječak potrči prema školi. Jeep, se skoro bešumno udalji.
Možda desetak minuta poslije, sirena vatrogasnog vozila. Vatrogasci prođu kroz gomilu djece koja je na sigurnoj udaljenosti promatrala paljevinu, provuku crijeva, i počnu prskati pjenom.
- Čija je ovo garaža?- upita jedan od njih djecu.
- Jakšina!- uzvikne jedan od dječaka kojemu su nokti puno puta bili crni jer je pomagao krupnom mehaničaru. Vatra je osušila njegove suze, ali vatrogasac to nije primijetio.
- Je li tko zvao Jakšu?- upita on, pozivajući centralu.
- Jakša se ne javlja na mobitel!- odgovori mu dječak iz gomile. Vatrogasac udari šakom u rukavici po radio uređaju, opsuje, i požuri prema vozilu. Napor njegove dvojice kolega je već urodio plodom, plameni jezici više nisu lizali vrata koja su čudom izdržala. Vatra se povukla u unutrašnjost garaže.
Jedan sitni lik se pojavi iz slijepog prolaza. Zaprašen. Pridržavajući se za zid. Domahne nekome u gomili, i iz tog dječjeg društva istrči djevojčica.
- Mario, Mario… Malome je loše!- zvala je svog starijeg brata, koji je sa skoro četrnaest bio najstariji u gomili. Brat dođe do Malog (kojega i nije puno volio, sportski razlog, a i mali mu je kvario uspjeh kod Rine u koju je bio zaljubljen), pomogne mu, podmjesti rame…
- Šta ti je? Jesi li bolestan?- zvučao je uplašeno i preozbiljno jer su oči cijele gomile sada pronašle novu metu.
- Vodi ..me doma. Bratu!- jedva je izgovorio Mali, a već je tu bilo još nekoliko onih od četrnaest godina, skoro cijela ekipa sa baluna.
Brat Maloga. Bivši vojnik. Povučeni vuk samotnjak, obolio od PTSP-a, koji je od države za koju se borio dobio jedno veliko ništa. I obavezni recept za «lijek» koji ga je trebao držati mirnim. Do slijedećeg mjeseca. Među klincima je bio poznat kao tip koji je često gledao svog sitnog brata, zdušno navijajući sa improviziranih tribina školskog igrališta. Tu i tamo, tek poneko od djece je znalo kako je taj šutljivi momak (kojega cure koje su «padale» na njega, nisu zanimale, a one druge…eto jednostavno nisu «išle»), bio iza «slučaja» od prije par mjeseci kada je lokalni diler «dobio svoje». Zmija je nudio nagradu, ali uzalud. Tajna je bila sačuvana.
