Borgman's cube
utorak, 31.07.2007.
Škola... ili koliko vrijedi život jedne radilice?
Ponašali su se prema njemu… prijateljski. Dobio je svoj prostor. Puno veći nego na brodu. Ležaj je bio ugodan. Pokazali su mu i … replikator. Proveo je neko vrijeme izmišljajući «nemoguće», ali sprava je uvijek izbacila, to «nešto». Sate je provodio u školskom programu i učio….
- Mali je opet u «školi». Vidiš da je sve u redu….- Jakša je mirno stajao pored Jane koja je skenerom prelazila preko ruke.
- Nisam sigurna….nekako je… previše miran. To mi se ne sviđa…- mrmljala je uklanjajući mikrofrakturu nastalu kada je rukom zaustavila tešku gredu. Točno na vrijeme, prije sudara sa jednom uplašenom glavom.
- Svatko je drugačije podnio šok. Dobar je on momak. Samo ga treba pustiti da se prilagodi…-, Jakša je nastavio po svome, i ponovno se spojio na izvor napajanja. To bi napravio kada je želio razmišljati bez ometanja. Jane je navikla na tu njegovu osobinu, i tiho kao sjena, nestala u hodnicima Kocke. Ona je uvijek imala «nešto» što je čekalo samo nju.
Kid je otkrio nešto novo. Program obuke radilica. Opis Kocke. Taktičke osobine. Senzore i oružja. Razgoračenih očiju je gutao podatke, nesvjesno otvarajući usta. Memorirao strukturu prolaza i otkrio zašto su sve radilice bile osobito pažljive prema spremnicima u Hangaru 6. Spremnicima u kojima je bila nekakva zelena maglica. Imao je Plan!
- Mali, odlučio sam ti ispuniti želju!- zagrmio je Jakša hodajući pored Kida. Ovaj podigne glavu prema divovskoj radilici.
- - Pridružiti ću te timu za popravke. Još je rano za spajanje na matricu i letenje, ali ove prizemnije stvari možeš uraditi sasvim dobro… Hoćeš li pokušati?- izraz lica je teško ocijeniti kada je ispred tebe radilica, ali obrnuto, Jakša je vidio izraz pravog oduševljenja.
- Super! Baš me zanima kako izgleda onaj shuttle iznutra!- rekao je to očiju ispunjenih sjajem. Kao dijete kojemu su pokazali novu igračku. Jakša ga povede u Hangar 5.
Shuttle, skoro potpuno popravljen je zauzimao veći dio hangara. Dva tehničara i nekoliko radilica su odrađivali zadnja podešavanja, a unutrašnjost letjelice je bila ispunjena opremom spremnom za ugradnju. Mala priručna polja sila. Dva teška bacača plazme, za bušenje zemljine kore. Dubinski skeneri…. Sve je to Kid u trenutku prepoznao, istovremeno zahvaljujući naprednom programu obuke kojemu je bio podvrgnut u USMC, kada su ga pripremali za SEAL test. Tada je morao ponoviti sadržaj sobe koju bi ugledao u jednom bljesku, a sada se trebao sjetiti kako se ove stvari zovu… i koriste. Zapravo sve isto… proguta pljuvačku promatrajući Jakšu koji se odvojio od njega i došao do tehničara… Kid pogleda prema zidovima hangara… i pokrene se. Zgrabio je plazmeni rezač, okrenuo ga prema konzoli, i praćen eksplozijom i trenutkom mraka, ušao u letjelicu. Slijedeći trenutak je jedino svjetlo bilo zelenkasto polje koje se pojavilo na ulazu.
- Kid, što to radiš!- zagrmio je Jakša bez problema se snalazeći u mraku. Dao je alarm. Pozvao Borgmana i Jane. Zapovjedio odijelima dvojice tehničara da ih podignu i izvedu iz hangara, što su ova dvojica doživjeli kao šok. Vikali su i psovali lupajući po komandama, dok su prolazili iza zaštitnih pregrada. Radilice su već spajale pričuvni vod. Kid je nešto radio iza polja, okretao kontejnere… Jakša se ukoči užasnut.
- Kid, bušilica će eksplodirati ako joj mlaz dotakne polje! Stani!- govorio je dok su se Kockom palila zaštitna pregradna polja. Bušilica je gledala u stijenku zida okrenutu prema skladištu antimaterije! Jane se materijalizira pored njega. Osjetio je njene misli, koncentraciju, ledenu učinkovitost kada je pripojila kabel topa na pomoćno napajanje. Znao je kako su već prije desetak sekundi mogli upaliti svjetlo, ali … ovaj glupan ne vidi kao radilice. Kao onih šest koje su već postavljale dodatnu oplatu. Dodatnih nekoliko sekundi.
- Jakša… gađaj rub vrata na šatlu! Tamo je vod napajanja polja! Ako polje padne ja ću…-
- Jane, nemoj ga …-
- Neću, ako ne budem morala,- okrenula je glavu prema njemu i … postala crno.
++
Kid je promatrao složene uređaje oko sebe. Uspjelo mu je upaliti polje, ali ova oprema. Uznemirenost mu nije pomagala. Mozak mu je skoro blokiran od gomile kontradiktornih informacija i … prokletog neznanja. Prepoznao je prekidače sa simbolom paljenja, ali one za podešavanje jakosti, smjera… ljutio se na sebe. Grlo mu je bilo suho i radi toga što se zbiva vani. Sigurno nešto planiraju. Mrak je skrivao te proklete svemirce i ljude…koji su radili s njima. Osjetio je neprijateljstvo. Kako će ga rastrgati ako ne preuzme inicijativu… a on je marinac… jedini… tko zna što se dogodilo s njegovim prijateljima. Obriše oznojene šake i na ekranu potraži simbole za podešavanje… prepoznao je simbol, i kao odgovor na nestrpljivi dodir pojavi se obični linearni pokazivač! Podesio je energiju na pola i napokon dotakne interfonski sklop….
- Ne pokušavajte ništa! Naciljao sam susjedni hangar sa antimaterijom… hoću da…- govorio je sve glasnije kada plavičasta munja udari u polje. Užasan prasak. Zvučni udar ga baci preko konzole i šaka pređe preko svih simbola na panelu. Vrisak preopterećenih baterija, zujanje bušilice, i sunčano svjetlo neopisive topline koje se pojavi na bušećoj njušci moćnog stroja. Polje plane, generator zamre u trenu, a samo djelić energije reflektirao se nazad u letjelicu pretvarajući u paru sve na svom putu. Kid je gledao «pogodak» u zid hangara, dvije radilice koje su se bacile na snop paleći svoja polja na maksimum. I trenutno se rastapajući u rijeci energije. Slika mu se spojila sa udarnim valom. Vrijeme je stalo. Nešto ga udari, baci na pod, i pokrije neprozirnim crnilom. Nije znao kako je u tih nekoliko desetinki, užasna temperatura istopila unutrašnjost letjelice. Susjedno skladište je dobilo rupu na oplati. Tri radilice nestale u svemiru, prije nego su zaštitna polja zatvorila rupe…. Antimaterija nije eksplodirala, teleportirana na drugo mjesto… skupo plaćenim vremenom.
četvrtak, 26.07.2007.
Post 101... stardate 116734/23/07
Za 101 post, svima koji me čitaju... jedan odličan yubito. Slika govori više od riječi pa neću duljiti. Guštajte ;-))
(
)
ponedjeljak, 23.07.2007.
STOTI POST!!!!!... Pavlovljev refleks marinca
Buđenje je bilo… blago. Otvorio je oči i odmah otkrio kako se nalazi u omanjem prostoru čiji su zidovi svjetlucali zeleno. Tamno zeleno. Sa puno sjena. Pomakne ruku i samo osjeti trnce, i onu metalnu teksturu koju je zapamtio iz operacijske sale. Polako pokrene glavu, ruke i noge, i polako bez naglih pokreta se osloni na laktove. Tek tada je obratio pažnju na nekoliko metalnih traka koje su mu ograničavale pokrete tijela na neki neobičan način. Kao da su bile spojene sa kostima. Ukrutile bi se u trenutku i zaustavile pokret, ali prije toga bile su skoro neosjetljivo gipke. Polako ustane. Prstima poprati rub konzole pored ležaja, pogleda okvir «vrata» koja su pulsirala nježnoplavom svjetlošću. Probao je ruku progurati kroz to polje, ali je otpor bio i mekan i snažan, nevjerojatan osjećaj.
Sa druge strane se pojavi žena. Ženski lik, pomalo krhka građom, ali zastrašujuća radi potpunog crnila koje je pokrivalo njene ruke i tijelo.
- Probudio si se. Kako se osjećaš?- upita ga blagim altom, i on osjeti želju da joj ispriča sve što mu se roji u glavi, ali onda zaustavi jezik. Njegova obuka. USMC. Tajna! …- sve ono čime su ih kljukali sada mu je odsjeklo jezik.
- Pa nismo valjda pogriješili u operaciji pa si nijem?- upitala je još jednom, pomalo podrugljivo.
- Niste. Mogu govoriti…- odgovorio je očekujući onaj trenutak kojemu su ga učili kako ispitivač čeka pukotinu u «oklopu». Očekivao je «ponudu», nagradu, nešto što bi mu «razvezalo jezik». A on neće, pa makar ga ubili , reći išta od onoga što zna. Ne tim Rusima ili Kinezima koji su iza ovoga. Stalno mu je u glavi bilo pravilo zarobljavanja. Preživi, i pobjegni!
- Dobro. Odmakni se od vrata pa ću te povesti u šetnju Kockom. Borgman je dozvolio da posjetiš nekoliko skladišta gdje držimo opremu. I da se upoznaš sa društvom. Ljudima…-
Kidu se ovo učinio dobar trenutak za skupljanje podataka.
- Zar ti… vi niste čovjek?-
- Pa … nekad sam bila. Sada je to malo drugačije… malo je nedostajalo da i ti iskusiš takvu sudbinu. Slomio si tri pršljena. Čak je i Borgu trebalo nekoliko sati za operaciju…-
- Borgu… to je vlasnik ovog broda? Mislim…. Koja je to zemlja? –
- Nije zemlja, čak ni vrijeme… ali o tome ćemo poslije. Idemo u šetnju. Polako…. Još moraš nositi longete…- mahnula je prema njegovim trakama.
- Kakav je ovo metal? Longete? Pa skoro se mičem bez napora….s ovim bi mogli zgrnuti bogatstvo!- pokuša je Kid prenijeti svoj zdravi kapitalistički entuzijazam na Jane.
- Vidjeti ćeš stvari prema kojima su longete… ništa,- ali joj on nije vjerovao. Prisjećao se nemoći, i bola a sada, se osjećao dobro, na trenutak pomisli kako je drogiran… pratio ju je kroz hodnik, sve do neupadljivih vrata koja se otvore. Hangar. Dvije letjelice, previše kockaste da bi bile aerodinamične, ali opet s nekim krilima. Očito oštećene od nečega što je ostavilo duboke istopljene tragove preko oplate. Kontejneri nekakve opreme uz zidove. Čudne posude. Nekakve ručne alatke sa ekranima. Dizalice koje su lebdjele bez dodira sa zemljom. I ljudi. Desetak ljudi sa čudnim narančastim kombinezonima… za koje kao da nije vrijedio zakon gravitacije. Hodali bi, i odjednom se odlijepili, bez ikakvih mlaznica, stali iznad mjesta koje su željeli popraviti. Opet se priljubili uz materijal, varili, brusili, spajali nekim nepoznatim metalom, i koristili neke senzore… cijeli ples, nevjerojatne koordinacije, i vještine. Bez sudara. Bez kakofonije koja bi na brodu pratila ovakav rad. Bez zapovijedanja.
- Je li ovo veće čudo od longete?- osjetio je Janeino ruganje i Kid odmah navuče masku. On je ovdje bio sa zadatkom. Skupljanje informacija. Preživi i pobjegni! Zahvalnost što mu je spašeno zdravlje se već povukla pred onim čega se najviše plašio. Gubljenjem «časti». Vojničke časti! ON neće biti izdajnik!
- Kako se ne sudare…. I što rade?- upita on ne očekujući smislen odgovor. Oni mu to neće reći. Ne istinu.
- Kretanje je upravljano iz Matrice. Ljudi samo trebaju obaviti svoj posao, a rade ga nekoliko puta brže od Radilica!,- čuo je ponos u Janeinom glasu i to mu nije bilo jasno. Zašto bi na to bila ponosna? Tko su ti ljudi?-
- A što rade?- proučavao je pogledom taj zamršeni ples, pokušavajući pronaći uzorak. Dokaz laži.
- Popravljaju transportere koji su sudjelovali u zadnjim misijama. Borg je platio dosta veliku cijenu zato što je štitio ljude!-
- Koje ljude? Štitio? Pa nas je skoro potopio!- usprotivio se Kid i zauzvrat osjetio kako se metalna longeta ukrutila jer je napravio razdražen i brz pokret. Jesu li mu to uradili namjerno? Kao upozorenje?
- A što misliš tko je bio zapovjednik na tvom brodu? Stvarno misliš da si služio ljudima?- pitala je sada Jane i on osjeti njenu ljutnju.
Imao ju je! Točno onako kako su mu rekli. Prva lekcija. Pokušati će te okrenuti protiv tvojih ljudi. Protiv države i zapovjednika. Uvjeravati će te kako si Ti bio na «krivoj» strani….. sada će mu pokušati usaditi krivnju. Prikazivati će mu poginulu djecu. Pustiti da onjuši vonj spaljenog mesa, nakon napalma. Jebeni Vijetnamci! Rusi ili Kinezi. Samo oni…
- Evo ti slika sa razarača. Pogledaj što se tamo zbiva…- ispred njega se pojavila kocka u zraku sa slikom dva razarača. Jedan oštećen i posada koja je u nekakvoj stalnoj strci. Prepoznao je Jocka! Randy u promatračkoj kabini. Slika nakratko zumira svakoga, pa i njega i Kid sa tugom primjeti poručničke oznake. Randy, poručnik! Osjetio je nalet zavisti,… i nekakvog ponosa, pa ljutnje. Ovi ovdje ne samo da su ga oteli, nego mu se i rugaju. Randy, nikako nije mogao postati poručnik. Jock, da, ali Randy… kakva sitna podlost… slika nestane prije nego je otkrio još koju nelogičnost.
nedjelja, 15.07.2007.
Pravo na drugu priliku...
U hangaru započne istjecanje mora. Zrak se u obnovi. Očisti. Gomila marinaca koja drhturi modrih nogu pokušavajući trupkanjem u mjestu povratiti cirkulaciju. Nekolicina koji su od šoka u polusnu. Te su suborci pridržavali, i pokušavali održati budnima. Pomalo smiješno je bilo to što je Jocka pridržavao Randy. Vođa, obučen za upravljanje ljudima, suočen sa hladnoćom, neprijateljstvom podređenih i nepoznatom situacijom je jednostavno upao u neko stanje između svijesti i crnila. I trebao pomoć. Vjerojatno nisu niti primijetili trenutak kada je nestalo Kidovo onesviješteno tijelo i zamijenila ga kopija koju je teleporter proizveo. Samo desetak sekundi kasnije započne selektivno nestajanje, i u stotinjak sekundi, svi su opet bili na razaraču koji je puštao vodu kroz veliku rupu u boku. Sa razlikom u nedostatku odjeće i činova, mornari kao od majke rođeni… i jednako zbunjeni. Jock pritrči mjestu gdje je ležao Kid, opipa mu bilo, odmahne glavom i tiho zaplače. Tražio je suznim očima mjesto gdje se sve ovo događalo, na nebu iznad broda, potpuno nesvjestan lajanja poručnika koji je razbijao gomilu mornara i preuzimao kontrolu…
--
- Gdje sam?- progovori Kid kada je došao svijesti. Pitanje je bilo prije nego je pokušao otvoriti oči. Taj mu pokušaj nije uspio. Pokušao se i pomaknuti, ali je to bilo uzalud, Slobodna mu je bila jedna ruka, a i ona … jedva.
- Sada ćemo uključiti osvjetljenje. Pripremi oči…- začuje ženski alt. Prijatan glas, ali sa nekom dozom siline. Onda zbunjena konstatacija kako nikada do sada nije obraćao pažnju toliko na zvuk glasa. Žene je uvijek gledao kao tijela… Pa opet zbunjenost, jer Kid nikada nije, od svog djetinjstva u Bronxu, pa sve do mornarskih dana… nikada nije filozofirao… pa ni dublje razmišljao. Onda paljenje svjetla. Bolno jaki bljesak, i zamagljen pogled. Trepne nekoliko puta, postajući svjestan i suhog grla, i nedostatka pljuvačke, čvrstih stega koje ga nemilosrdno drže u istom položaju uz tvrdu površinu. Tihi siktaj, uz vrat, malo peckanja, i vid se izoštri. Čak je svaka sjenka dobila plavičasti rub, Kontrast svjetla i tame. Ženski lik uz rub vidnog polja.
- Sinergin djeluje,- rekla je nekome nevidljivome, a onda se nagne iznad njega.
- Ja sam Jane. Dobrodošao među žive.- nasmijala se pri tome i on zapazi nešto kao finu membranu u njenim očima. Htjeo je zatresti glavom kako bi fokusirao vid, ali spone to nisu dopuštale.
- Tko ste vi? Gdje sam? Gdje je Jock? Mogu li dobiti malo vode?,- i na kraju povišenim glasom,- zašto sam ovako vezan?-
- Polako. Jedno po jedno.-, mirno mu je odgovorila,- Ja sam Jane Oswalds. Tvojim vojnicima poznata kao Crna Jane!- Iako je ova tvrdnja došla od privlačnog lica žene koja nije pokazivala neprijateljstvo, Kid se sjetio lika sa potjernice za kojega je vrijedila jedna jedina naredba. Ubiti. Bila je odgovorna za … preko sto ubijenih vojnika. Žena kiborg! Poželio se sklupčati. Strah ga natjera na pokret glavom, ali oštra bol u leđima ga ukoči. Tko zna što će mu uraditi. Ona je ubijala golim rukama. Možda će mu… izvaditi srce… golim rukama…možda je to već i uradila… zapravo tko zna što su mu uradili, nije osjećao tijelo, - Bože…- samo je promucao, a u očima mu se zrcalio strah. Užas.
- Odgovor na tvoje drugo pitanje je da si na Borgovom svemirskom brodu, Borgovoj Kocki. U asimilacijskoj komori. Vezan si radi teškog oštećenja kičme koje si zaradio udarivši leđima o šipke na platformi, pri pokušaju napada na hologram… vrlo glupo izvedeno…-
Ovo zadnje joj je vjerovao jer je osjećao oštrice bola od trenutka kada je pomakao glavu. Nešto gadno nije bilo u redu sa leđima….
- A evo i vode. Pij polako…- prinijela mu je bočicu sa slamkom i on grčevito posiše gutljaj. Hladna voda. Skoro se zagrcne, ali onda prilagodi disanje i hladna tekućina krene niz grlo. Bio je žedan. Tek sada je osjetio jezik, odebljao, i suh.
- Jock, kako ga ti zoveš, je na razaraču. Trenutno imaju dosta posla oko broda, ali sada bi trebali porazgovarati nas dvoje…- on izbaci slamku iz usta i onako kako su ga pripremali, izlane:- kaplar Tony Kidman serijski broj 34778209 US Marine Corps…
- Nisam mislila baš na taj razgovor. To već znam. Piše na psećoj pločici…- pokazala mu je na markicu. On zatvori zube i skoro zaškrguće zubima.
- Nisi ni pitao što je to Borgova Kocka, i asimilacijska komora,- kao da je postavljala svoja pitanja sebi, naglas.
- Od mene nećete dobiti ništa drugo…- pokušao je uzviknuti, ali je to puno jadnije zvučalo.
- Jane, pusti mene!- ovaj je glas dolazio sa ruba vidnog polja. Muški glas. I nešto najstravičnije što je Kid ikada vidio. «To» je bilo visoko sigurno dva i pol metra. Metalno. Puno nekakvih nastavaka. Oklopa. Sprava kojima Kid nije mogao ni dokučiti značenje. I Lice. Dopola ljudsko, a druga polovica… uglačani metal.
- Mali nemamo puno vremena za gubljenje. Jane voli pričati, ali ja ne. I žuri mi se. Hoćeš li da ti zakrpimo te pršljenove pa da odlučiš poslije na čijoj si strani, ili ćeš biti tvrdoglavi idiot, i izabrati smrt po svaku cijenu?-
Kid, koji nije još mogao niti otvoriti usta od šoka i straha, nešto je promumljao, a Jakša se okrene k Jane
- Mali kaže kako cijeni život više od svega. Idemo ga zakrpati…- doda glasno, i Kid s olakšanjem primi mrak nesvjestice, koji odgodi odluku za poslije. Sada više nije bilo važno ništa. Ni Kocka, ni Crna Jane, ni čudovište, ni strah. Ostalo je samo crnilo, i nekakva smiješna misao prije nestajanja kako je ovo možda najveća avantura jednog dječaka iz Bronxa.
