Borgman's cube
ponedjeljak, 23.07.2007.
STOTI POST!!!!!... Pavlovljev refleks marinca
Buđenje je bilo… blago. Otvorio je oči i odmah otkrio kako se nalazi u omanjem prostoru čiji su zidovi svjetlucali zeleno. Tamno zeleno. Sa puno sjena. Pomakne ruku i samo osjeti trnce, i onu metalnu teksturu koju je zapamtio iz operacijske sale. Polako pokrene glavu, ruke i noge, i polako bez naglih pokreta se osloni na laktove. Tek tada je obratio pažnju na nekoliko metalnih traka koje su mu ograničavale pokrete tijela na neki neobičan način. Kao da su bile spojene sa kostima. Ukrutile bi se u trenutku i zaustavile pokret, ali prije toga bile su skoro neosjetljivo gipke. Polako ustane. Prstima poprati rub konzole pored ležaja, pogleda okvir «vrata» koja su pulsirala nježnoplavom svjetlošću. Probao je ruku progurati kroz to polje, ali je otpor bio i mekan i snažan, nevjerojatan osjećaj.
Sa druge strane se pojavi žena. Ženski lik, pomalo krhka građom, ali zastrašujuća radi potpunog crnila koje je pokrivalo njene ruke i tijelo.
- Probudio si se. Kako se osjećaš?- upita ga blagim altom, i on osjeti želju da joj ispriča sve što mu se roji u glavi, ali onda zaustavi jezik. Njegova obuka. USMC. Tajna! …- sve ono čime su ih kljukali sada mu je odsjeklo jezik.
- Pa nismo valjda pogriješili u operaciji pa si nijem?- upitala je još jednom, pomalo podrugljivo.
- Niste. Mogu govoriti…- odgovorio je očekujući onaj trenutak kojemu su ga učili kako ispitivač čeka pukotinu u «oklopu». Očekivao je «ponudu», nagradu, nešto što bi mu «razvezalo jezik». A on neće, pa makar ga ubili , reći išta od onoga što zna. Ne tim Rusima ili Kinezima koji su iza ovoga. Stalno mu je u glavi bilo pravilo zarobljavanja. Preživi, i pobjegni!
- Dobro. Odmakni se od vrata pa ću te povesti u šetnju Kockom. Borgman je dozvolio da posjetiš nekoliko skladišta gdje držimo opremu. I da se upoznaš sa društvom. Ljudima…-
Kidu se ovo učinio dobar trenutak za skupljanje podataka.
- Zar ti… vi niste čovjek?-
- Pa … nekad sam bila. Sada je to malo drugačije… malo je nedostajalo da i ti iskusiš takvu sudbinu. Slomio si tri pršljena. Čak je i Borgu trebalo nekoliko sati za operaciju…-
- Borgu… to je vlasnik ovog broda? Mislim…. Koja je to zemlja? –
- Nije zemlja, čak ni vrijeme… ali o tome ćemo poslije. Idemo u šetnju. Polako…. Još moraš nositi longete…- mahnula je prema njegovim trakama.
- Kakav je ovo metal? Longete? Pa skoro se mičem bez napora….s ovim bi mogli zgrnuti bogatstvo!- pokuša je Kid prenijeti svoj zdravi kapitalistički entuzijazam na Jane.
- Vidjeti ćeš stvari prema kojima su longete… ništa,- ali joj on nije vjerovao. Prisjećao se nemoći, i bola a sada, se osjećao dobro, na trenutak pomisli kako je drogiran… pratio ju je kroz hodnik, sve do neupadljivih vrata koja se otvore. Hangar. Dvije letjelice, previše kockaste da bi bile aerodinamične, ali opet s nekim krilima. Očito oštećene od nečega što je ostavilo duboke istopljene tragove preko oplate. Kontejneri nekakve opreme uz zidove. Čudne posude. Nekakve ručne alatke sa ekranima. Dizalice koje su lebdjele bez dodira sa zemljom. I ljudi. Desetak ljudi sa čudnim narančastim kombinezonima… za koje kao da nije vrijedio zakon gravitacije. Hodali bi, i odjednom se odlijepili, bez ikakvih mlaznica, stali iznad mjesta koje su željeli popraviti. Opet se priljubili uz materijal, varili, brusili, spajali nekim nepoznatim metalom, i koristili neke senzore… cijeli ples, nevjerojatne koordinacije, i vještine. Bez sudara. Bez kakofonije koja bi na brodu pratila ovakav rad. Bez zapovijedanja.
- Je li ovo veće čudo od longete?- osjetio je Janeino ruganje i Kid odmah navuče masku. On je ovdje bio sa zadatkom. Skupljanje informacija. Preživi i pobjegni! Zahvalnost što mu je spašeno zdravlje se već povukla pred onim čega se najviše plašio. Gubljenjem «časti». Vojničke časti! ON neće biti izdajnik!
- Kako se ne sudare…. I što rade?- upita on ne očekujući smislen odgovor. Oni mu to neće reći. Ne istinu.
- Kretanje je upravljano iz Matrice. Ljudi samo trebaju obaviti svoj posao, a rade ga nekoliko puta brže od Radilica!,- čuo je ponos u Janeinom glasu i to mu nije bilo jasno. Zašto bi na to bila ponosna? Tko su ti ljudi?-
- A što rade?- proučavao je pogledom taj zamršeni ples, pokušavajući pronaći uzorak. Dokaz laži.
- Popravljaju transportere koji su sudjelovali u zadnjim misijama. Borg je platio dosta veliku cijenu zato što je štitio ljude!-
- Koje ljude? Štitio? Pa nas je skoro potopio!- usprotivio se Kid i zauzvrat osjetio kako se metalna longeta ukrutila jer je napravio razdražen i brz pokret. Jesu li mu to uradili namjerno? Kao upozorenje?
- A što misliš tko je bio zapovjednik na tvom brodu? Stvarno misliš da si služio ljudima?- pitala je sada Jane i on osjeti njenu ljutnju.
Imao ju je! Točno onako kako su mu rekli. Prva lekcija. Pokušati će te okrenuti protiv tvojih ljudi. Protiv države i zapovjednika. Uvjeravati će te kako si Ti bio na «krivoj» strani….. sada će mu pokušati usaditi krivnju. Prikazivati će mu poginulu djecu. Pustiti da onjuši vonj spaljenog mesa, nakon napalma. Jebeni Vijetnamci! Rusi ili Kinezi. Samo oni…
- Evo ti slika sa razarača. Pogledaj što se tamo zbiva…- ispred njega se pojavila kocka u zraku sa slikom dva razarača. Jedan oštećen i posada koja je u nekakvoj stalnoj strci. Prepoznao je Jocka! Randy u promatračkoj kabini. Slika nakratko zumira svakoga, pa i njega i Kid sa tugom primjeti poručničke oznake. Randy, poručnik! Osjetio je nalet zavisti,… i nekakvog ponosa, pa ljutnje. Ovi ovdje ne samo da su ga oteli, nego mu se i rugaju. Randy, nikako nije mogao postati poručnik. Jock, da, ali Randy… kakva sitna podlost… slika nestane prije nego je otkrio još koju nelogičnost.
