Borgman's cube
četvrtak, 21.06.2007.
Jedino oružje....hrabrost
Jakša se osvrne u mraku. Spremište. Zatvorena vrata.
Lokacija… nekoliko zidova do zadnjeg mjesta odakle se javilo ivanovo odijelo. Otkači držač sjekire, zgrabi je i odmjeri težinu. Bio je spreman.
Vrata nisu predstavljala problem tritanijskoj slitini (od koje je napravljena oplata borgove Kocke), jedan je udarac bio dovoljan metalu za popuštanje. Samo škripa oštećenih vrata. I čudna tišina. Hodnik, slabo osvjetljen. I nekakav čudan miris.
Ivan, Šime i Šimun (Šime jedan i Šime dva, kako ih je nazivao Ivan) zbili su se iza priručne barikade. Zrak je bio neopisivo vlažan i gust, kroz oklope je probijao miris straha i mrtvački hladnog znoja. Hrabra trojka se plašila iako to nikada ne bi priznali. Progonitelji su bili u hodniku, razarali zid pored barikade, i u biti sva trojica su čekala crvenu točku zavarivača, ili kakvu bombu ubačenu u njihovu sobicu. Klopka za trojicu.
- Šimune, krvariš …-
- Samo ogrebotina Ivane. Ti si gore proša…. Nego, šta ćemo?- upita on gerilca čije su odluke do sada spašavale njihove živote. Nije vjerovao kako je kraj… blizu.
- Nemamo puno izbora. Borimo se do zadnjega!- pogledao je Ivan obojicu i oni klimnu glavama. Zapravo od oružja su imali samo poluge kojima su postavili barikade, ali u bliskoj borbi… tko zna.
- Ivane… Jakša je!- začuje glas u komunikatoru.
- Jakša…gdje?-
- Hodnik iza vas. Senzori mi govore kako ste vas trojica… ovdje!- metalni zvuk odjekne sa ruba njihove sobice. Šime lupne šakom, odgovarajući.
- Vidim ventilaciju i mislim kako je spojena sa vama. Šaljem vam markere. Teleportirajte se odmah! …- onda se začuje tresak,- Jedan me pronašao! Požurite!-
- Kakve markere? Kako će nam poslati… kuda?- Šimun počne pipati po zidu, kada se uz uski ventilacijski otvor pojavi kapljica po boji slična živi. Ivan se pridigne, dotakne kapljicu koja ostavi pulsirajući krug na oklopljenom prstu.
- Nanosonde!...- uzviknuo je gotovo istovremeno kada je laserska zraka prošla kroz metalni zid uz smrtonosno šištanje. Samo dodir sa kapljicom nanosondi, i sva trojica se nađu okupana u zelenoj zraci teleportera. Laser je presjekao mjesto gdje su bili zbijeni, nekoliko sekundi nakon što su nestali.
Marko je lutao hodnikom, izmicao se Sivim vojnicima, i otkrio kako ga ne mogu nanjušiti. Premetao je teški aparat za gašenje u šakama, svoje jedino oružje. Tražio je suborce, osjećajući kako ga brod polako ali sigurno uvlači u svoju utrobu. Povremeno bi srce luđački zalupalo, grlo se sušilo, a onda opet žmarci kroz cijelo tijelo, kada bi svladao strah. Taj poriv da se sakrije, negdje, pojavljivao se i nestajao. Svaki nepoznat šum izazivao je nervoznu kretnju glavom i grč trbušnih mišića. Čuo je Sivog kako grmi hodnikom, zastaje… udarac po metalu i vrata koja se raspadaju, i glas… Zemaljski povik. U trenu je zaboravio na strah. Oslobodio ručicu za otpuštanje ledenog plina (ugljičnog dioksida), i zaletio se kroz vrata. Sivi je zamahivao rukom/šapom/krakom (kako li se to već moglo zvati), tupi udarac je odjekivao prostorom, a tijelo Sivog je zakrivalo metu. Bez razmišljanja (i poslije se čudeći i hrabrosti i ludosti) poskočio je na monstruma, i dok se ovaj okretao prema novom napadaču, zabio mu pipak vatrogasnog aparata ispod kacige. I pritisnuo ručicu. Urlik. Snaga tog vriska mu zgrči želudac i slučajno izmakne u stranu od udarca. Udarac pogodi rub vrata koji se udubi, uz iskre. Samo dodir po oklopu ga je zabio u zid, i prije nego je otkrio kako je zagrizao jezik, jedna od misli mu je bila kako je ipak ispraznio cijeli aparat sivome u glavu. I znao je kako taj Sivi okreće svoje tijelo prema njemu. Prema plijenu! Krakom je pritisnuo prvu žrtvu, gurajući ga ispod štita prema podu, a drugi krak je strgnuo kacigu iz koje se raspe inje. Velike oči, ali užasno leden pogled zmije (ne od ledenog plina). I nešto kao eksplozija. Sivi zatetura, kada se štit izdigne, zbunjeno je pogledao prema prvoj žrtvi, a Marko otvori usta. Radilica se pridigla, izbacila … sjekiru!... naprijed…, zamahnula!... Sivi ga jedva zaustavi svojom rukom, odbije napad… ali je Jakša već zamahnuo drugi put. I to ne sječivom, nego oblim krajem. Sivi odbije, ali ovaj put njegova ruka klone, i začuje se nekakav životinjski cijuk. Masivno tijelo se izmakne. Povuče se. Zdravim krakom se obrani od još jednog udarca sječivom, a Jakša samo u prolazu, «posije kapljicu» nanosondi na Markov oklop i pojuri za Sivim koji je… bježao. I skvičao.. Poslije se pričalo kako je Sivi bježao preko cijelog broda… a radilica ga pratila… ali samo nekoliko trenutaka poslije Markove teleportacije, Jakša se sagne, otkači malu bombu, i teleportira se na sigurnost… među ljude.
- Svi su na Kocki!…- oglasi moj Prvi, a ja sa samo malo oklijevanja detoniram mine. Na hologramu brod… poskoči, a onda polja nestanu. Cijela energija slila se na trenutak prema Kocki. Zatresemo se od siline udara, a sa broda uzleti mala letjelica, bježeći prema nebu. Točno prema Krstarici Sivih koja se prijeteći približila orbiti…
