Marketing
Pravo na drugu priliku...
U hangaru započne istjecanje mora. Zrak se u obnovi. Očisti. Gomila marinaca koja drhturi modrih nogu pokušavajući trupkanjem u mjestu povratiti cirkulaciju. Nekolicina koji su od šoka u polusnu. Te su suborci pridržavali, i pokušavali održati budnima. Pomalo smiješno je bilo to što je Jocka pridržavao Randy. Vođa, obučen za upravljanje ljudima, suočen sa hladnoćom, neprijateljstvom podređenih i nepoznatom situacijom je jednostavno upao u neko stanje između svijesti i crnila. I trebao pomoć. Vjerojatno nisu niti primijetili trenutak kada je nestalo Kidovo onesviješteno tijelo i zamijenila ga kopija koju je teleporter proizveo. Samo desetak sekundi kasnije započne selektivno nestajanje, i u stotinjak sekundi, svi su opet bili na razaraču koji je puštao vodu kroz veliku rupu u boku. Sa razlikom u nedostatku odjeće i činova, mornari kao od majke rođeni… i jednako zbunjeni. Jock pritrči mjestu gdje je ležao Kid, opipa mu bilo, odmahne glavom i tiho zaplače. Tražio je suznim očima mjesto gdje se sve ovo događalo, na nebu iznad broda, potpuno nesvjestan lajanja poručnika koji je razbijao gomilu mornara i preuzimao kontrolu…
--
- Gdje sam?- progovori Kid kada je došao svijesti. Pitanje je bilo prije nego je pokušao otvoriti oči. Taj mu pokušaj nije uspio. Pokušao se i pomaknuti, ali je to bilo uzalud, Slobodna mu je bila jedna ruka, a i ona … jedva.
- Sada ćemo uključiti osvjetljenje. Pripremi oči…- začuje ženski alt. Prijatan glas, ali sa nekom dozom siline. Onda zbunjena konstatacija kako nikada do sada nije obraćao pažnju toliko na zvuk glasa. Žene je uvijek gledao kao tijela… Pa opet zbunjenost, jer Kid nikada nije, od svog djetinjstva u Bronxu, pa sve do mornarskih dana… nikada nije filozofirao… pa ni dublje razmišljao. Onda paljenje svjetla. Bolno jaki bljesak, i zamagljen pogled. Trepne nekoliko puta, postajući svjestan i suhog grla, i nedostatka pljuvačke, čvrstih stega koje ga nemilosrdno drže u istom položaju uz tvrdu površinu. Tihi siktaj, uz vrat, malo peckanja, i vid se izoštri. Čak je svaka sjenka dobila plavičasti rub, Kontrast svjetla i tame. Ženski lik uz rub vidnog polja.
- Sinergin djeluje,- rekla je nekome nevidljivome, a onda se nagne iznad njega.
- Ja sam Jane. Dobrodošao među žive.- nasmijala se pri tome i on zapazi nešto kao finu membranu u njenim očima. Htjeo je zatresti glavom kako bi fokusirao vid, ali spone to nisu dopuštale.
- Tko ste vi? Gdje sam? Gdje je Jock? Mogu li dobiti malo vode?,- i na kraju povišenim glasom,- zašto sam ovako vezan?-
- Polako. Jedno po jedno.-, mirno mu je odgovorila,- Ja sam Jane Oswalds. Tvojim vojnicima poznata kao Crna Jane!- Iako je ova tvrdnja došla od privlačnog lica žene koja nije pokazivala neprijateljstvo, Kid se sjetio lika sa potjernice za kojega je vrijedila jedna jedina naredba. Ubiti. Bila je odgovorna za … preko sto ubijenih vojnika. Žena kiborg! Poželio se sklupčati. Strah ga natjera na pokret glavom, ali oštra bol u leđima ga ukoči. Tko zna što će mu uraditi. Ona je ubijala golim rukama. Možda će mu… izvaditi srce… golim rukama…možda je to već i uradila… zapravo tko zna što su mu uradili, nije osjećao tijelo, - Bože…- samo je promucao, a u očima mu se zrcalio strah. Užas.
- Odgovor na tvoje drugo pitanje je da si na Borgovom svemirskom brodu, Borgovoj Kocki. U asimilacijskoj komori. Vezan si radi teškog oštećenja kičme koje si zaradio udarivši leđima o šipke na platformi, pri pokušaju napada na hologram… vrlo glupo izvedeno…-
Ovo zadnje joj je vjerovao jer je osjećao oštrice bola od trenutka kada je pomakao glavu. Nešto gadno nije bilo u redu sa leđima….
- A evo i vode. Pij polako…- prinijela mu je bočicu sa slamkom i on grčevito posiše gutljaj. Hladna voda. Skoro se zagrcne, ali onda prilagodi disanje i hladna tekućina krene niz grlo. Bio je žedan. Tek sada je osjetio jezik, odebljao, i suh.
- Jock, kako ga ti zoveš, je na razaraču. Trenutno imaju dosta posla oko broda, ali sada bi trebali porazgovarati nas dvoje…- on izbaci slamku iz usta i onako kako su ga pripremali, izlane:- kaplar Tony Kidman serijski broj 34778209 US Marine Corps…
- Nisam mislila baš na taj razgovor. To već znam. Piše na psećoj pločici…- pokazala mu je na markicu. On zatvori zube i skoro zaškrguće zubima.
- Nisi ni pitao što je to Borgova Kocka, i asimilacijska komora,- kao da je postavljala svoja pitanja sebi, naglas.
- Od mene nećete dobiti ništa drugo…- pokušao je uzviknuti, ali je to puno jadnije zvučalo.
- Jane, pusti mene!- ovaj je glas dolazio sa ruba vidnog polja. Muški glas. I nešto najstravičnije što je Kid ikada vidio. «To» je bilo visoko sigurno dva i pol metra. Metalno. Puno nekakvih nastavaka. Oklopa. Sprava kojima Kid nije mogao ni dokučiti značenje. I Lice. Dopola ljudsko, a druga polovica… uglačani metal.
- Mali nemamo puno vremena za gubljenje. Jane voli pričati, ali ja ne. I žuri mi se. Hoćeš li da ti zakrpimo te pršljenove pa da odlučiš poslije na čijoj si strani, ili ćeš biti tvrdoglavi idiot, i izabrati smrt po svaku cijenu?-
Kid, koji nije još mogao niti otvoriti usta od šoka i straha, nešto je promumljao, a Jakša se okrene k Jane
- Mali kaže kako cijeni život više od svega. Idemo ga zakrpati…- doda glasno, i Kid s olakšanjem primi mrak nesvjestice, koji odgodi odluku za poslije. Sada više nije bilo važno ništa. Ni Kocka, ni Crna Jane, ni čudovište, ni strah. Ostalo je samo crnilo, i nekakva smiješna misao prije nestajanja kako je ovo možda najveća avantura jednog dječaka iz Bronxa. 
Post je objavljen 15.07.2007. u 13:41 sati.