Borgman's cube
utorak, 27.02.2007.
Bjelovar...priča treća
Nakon ubacivanja povelike količine hranjivih tvari u potkožno tkivo, i zaključivanja nekoliko «poslova» (jedva dovoljno za bojanje jedne stranice «kockice»), Borgman tj. JA krenem MZV-om za Split. Pogled na kartu. Još jedna lokacija. Knin. Tamo ima jedno stanište dragih bića. «Potopljene» (Atlantide) i Viribusa. Opet autocesta, kontemplacija, smanjenje funkcija, razmišljanje o slijedećim koracima, ŠBB-KBB teorije (što bi bilo kad bi bilo)…i sa gustim crnilom (koje tako podsjeća na moj mrak među zvijezdama), nađem se na sporednom putu prema Kninu. Naravno ne mogu nikako zaključiti zašto do tog grada treba napraviti skoro 100 Km (zemaljska mjera za zemaljsku daljinu, u zraku su stope, a na moru milje- lako je plutati pa je milja skoro dva puta duža, a teško letjeti pa je stopa par sto puta manja!). Naravno, starom svemirskom vuku nije neki problem kojih 67 minuta 47 sekundi i 23 desetinke dok se nije zaustavio u tom gradu. Odjednom pojavljuje se neki mršavi tip i govori slijedite me. Uz osmjeh. Viribus. Opasna vojničina. Ne bi se reklo, ali tko zna. Poslušam. (U Matrici prvo naučiš… Poslušaj!!!)
Kratka vožnja do sjedišta. Očekujem skrivenu Kocku, pretražujem nebo. Ništa. Viribus s lakoćom ide uz «stepenice» i nema kraja mom čuđenju. Kada bi stavio takav transport u Kockicu moje radilice bi izgubile sigurno 17-24,5% učinkovitosti. Vrata. I iznenađenje. Tamo tri radilice-početnice. Jedna muškog spola nešto nadzire na monitoru. Druge dvije se bave nekakvim, meni nepoznatim pripremama. Atlantida objašnjava kako se spremaju za «spavanje»… a ja komentiram kako to znači da idu u «spremište», na što one užasnuto gledaju prema meni. Ja zbunjen!. Moje radilice imaju svaka svoje spremište, ove ne? Brzo prelazim na rezervni plan i dijelim manju količinu hranjivih tvari i tekućina što izaziva ponovnu stabilizaciju atmosfere. Opet se diše. Počeo sa skupljanjem podataka. Moja prijašnja izviđanja su potvrđena Viribusom, a opservacije Atlantidom. Fascinantno. Primjećujem kako je Viribus svoju Kockicu ugradio u okolne zidove. Primjećujem nekakve «planove» i «želje» (nije uobičajeno za Borga, ali ljudi…e to su čudni stvorovi). Nažalost prohibicija me spriječila u ispijanju tekuće mješavine ugljikohidrata i vode, ali smo to nadomjestili količinom informacija. Atlantida se pokazala kao tihi sugovornik, pustila Viribusa da bude glasnogovornik Matrice, ali izgleda kako joj to nije smetalo. S druge strane, Viribus je tu svoju funkciju odradio dobro. Razumno. Uspio sam prebroditi sve podatkovne pogreške, i od očekivanog skupljanja podataka od 58 minuta i 14 sekundi, pretvorilo se to u ugodnu izmjenu od 174 minute. Male radilice su se povukle, atmosfera je bila sigurna i ugodna, dvije ljudske jedinke (sa pomoćnicima) su rezervirale svoje mjesto na Kockici. Poslije toga je uslijedio prolazak do «benzinske stanice». MZV me ugodno iznenadilo «potrošnjom». Viribus nestane (vojna obuka i brza vožnja), a ja prebacim misli na Split, moju Kockicu i naravno…Cordeliu…
petak, 09.02.2007.
Bjelovar.... priča druga
Jutro. Vruća zvijezda na istoku . Izlazak sa «auto puta» popraćen sa smanjenjem «sredstava plaćanja». Zbunjuju me oni brojevi i poruka «GOTOVINA». Ja nemam nikakve veze sa njime. Mislim kako uređaj ima problema sa identifikacijom vozača. Prelazak na malo zahtjevniji prostor za kretanje MZV-a, prolazak preko nekoliko gradova i naposlijetku «benzinska» prije skretanja za Gudovac.
Servomotori cvile, i kamere pokazuju znakove usporenog rada, vrijeme je za odmor. Ljudska bića koja tamo rade iznimno ugodna i nimalo začuđena što tražim pakiranje ulja. Čini mi se kako misle da je to za MZV, a ne za mene. Neka samo misle!
Prolaz u Gudovac, u objekt veličinom sličan Hangaru 5 u Kockici. Izvršio potrebna mjerenja i zaključio kako ljudi mogu izdržati puno niže temperature od navedene, a da je izmjerena puno viša od temperature otvorenog svemira. Punih 283,17 stupnjeva Kelvina.
Moj ljudski partner i ja postavimo opremu i počnemo komunikaciju sa neprekinutim nizom ljudi. Glasovni procesor otkaže nekoliko puta, ali uz pomoć zemaljske tehnologije i čudotvorne Medice (sastav: med, sušena trava, alkohol), ponovno me osposobe za verbalnu komunikaciju. Primjećujem povećanje temperature u organizmu, ali to pripisujem ubrzanom radu servo uređaja, iako ljudski partner spominje nešto nalik : «Polakše malo. To je za prezentaciju!»… Još uvijek ispitujem tu frazu. Biti ćete obaviješteni kada saznam značenje.
Pošemeren. Ljudska jedinka koju sam prvu upoznao. Lažno se predstavio kao «inspektor» i zamalo izazvao pregaranje grupe osigurača u Komunikacijama. Nije pomoglo ni hitno komuniciranje sa Kockicom. Nepoznate ovlasti i mogućnosti. Najjednostavnije rješenje je bilo dezintegracija plazmom, ali prisustvo veće skupine potencijalnih kupaca je onemogućilo takvo rješenje. Najčudnije mi je bilo što me za to vrijeme snimala jedna mala ljudska jedinka sa kamerom koja joj je bila veća od glave.
Nakon toga je slijedila ispravna identifikacija, izmjena lozinki, i potvrda prijema. Dogovor za upoznavanje sa Ledenom, i drugom malom ljudskom jedinkom. Nije mi bilo poznato zašto su se pri tome svi smijali, pa sam tražio objašnjenje od nekoliko «susjeda» ali oni nisu pronašli razlog za njihovu sreću.
Ledena, ljudsko biće koje pod kontrolom drži sve jedinke u obitavalištu. Bavi se i radom i hranjenjem. Mala ljudska bića su pod kontrolom tj. Odgojena. Najmanja jedinka me naziva Kockasti, pogađajući moj ego u srž, razbijajući moju krinku, i postavljajući nova pitanja. Kako ona zna? Jedina me naziva tako! Ostali su bezbrižni, iako ispod moje kože mile nanosonde spremne me pretvoriti u Borga, strah i trepet ljudske civilizacije budućnosti.
Isprobavam «specijalitete». Proteini, bjelančevine, ugljikohidrati. Sve je tu! U ogromnim količinama. Uzimam po nekoliko komada od svega i dolijevam nekakvu tekućinu po imenu «Pan» u sebe. Pošemereni me slijedi. Govorni procesor mi je sada još bolje podmazan, pa komunikacija ide tečno. Nisam spomenuo malo crno biće, na četiri noge koje se glasno javlja. Kažu mi kako je to pas. I ne pokazuje strah. Penje se po meni. Jedno od osjetila primjećuje vrlo pokretljiv crveni komad nečega , sa hrapavim osjetom, po mojoj «ruci». Pritajeno ponesem nekoliko dlačica «krzna» i spremim za analizu na Kockici.
Obje odrasle jedinke, čak i ona poluodrasla, osim najmanje koja gleda neke čudne filmove o plavim bićima sa bijelim kapicama, izložili su svoja stajališta o svemu i svačemu, potakli moje koprocesore na aktivnost, i naposlijetku , nakon nekoliko sati? (vrlo ugodnog!) druženja ispratili me prema sirovom nadomjestku za moju ostavu u Kockici, sa ljudskim partnerom koji je već naveliko puštao neke čudne zvukove. Pomislio sam na trenutak kako bi trebao podijeliti s njim moju zalihu ulja, ali onda škripavo odmahnem glavom i prepustim se snovima, o električnim ovcama, moj omiljeni san broj 16332. Programiram buđenje u 7:30. Ugasim se.
ponedjeljak, 05.02.2007.
Bjelovar.... priča prva!
-MZV je spreman, kapetane…ali… je li nužno. Ghori se bune jer se nepotrebno izlažete riziku, a ni nama nije svejedno. Taj drugi vremenski odsječak. Ta Hrvatska. Pa sajam…nekakvog pčelarenja… ostavljate nas?- drugi od četiri je već nekontrolirano koristio svoj govorni procesor.-
- Drugi znaš svoj zadatak. Idemo Kockom u paralelni svemir. Ostavljaš me sa MZV-om na onoj , kako to kažu…cesti. I ostajete svi u orbiti!-
- Ali zašto ne odete transporterom. Dolje ste u nekoliko minuta…-
- Ne želim uznemiravati obične ljude. Kocki trebaju neki vrlo specifični materijali za popravak, a prodaja na «sajmu» je jednostavan način za prikupljanje «sredstava». A kao vaš zapovjednik moram podnijeti najveću odgovornost i obaviti to sam!-
- Pa povedite barem Jane. Radi zaštite. Ako vas napadnu Sivi!-
- Drugi! U tom vremenskom odsječku nije bilo rata ni sa Ghorima ni Sivima. Iako su tu oni i ne znaju za nas…. Poslušaj zapovjed!-
++++++++
- Ova poluga služi za «promjenu brzine»- bila je temeljita Jane.
- Warp?- upita Drugi. Jane se nije osvrtala na znatiželju.
- Debeli krug je za promjenu smjera, poluga za stupanj prijenosa, «papučice» za ubrzavanje i usporavanje… Mislim da sam razumio… Mogu li krenuti?- Borgman upita Jane koja ga zamišljeno pogleda.
- Možeš Kockasti…- i potpuno neočekivano spusti poljubac na metalnu masku u visini «čela».
- Ispuštaš tekućinu. Neka ti Drugi dodijeli koju radilicu za popravak…- doda Borgman, ali «pogled» koji je uputio Jane nije bio pun glupog nerazumijevanja. Nije znao čemu služi običaj zemaljskih žena da plaču na rastancima, ali bio je upoznat s njim…i nije mu smetao. On će se uvijek prilagoditi!
+++++++++
Primitivni oblik komunikacijskog ponašanja u transportu koji se naziva auto-put je bio pravo uživanje. Kako bi prikrio trenutak pojavljivanja ispred početne kućice odabrao je vrijeme polaska u jedan sat. U sred noći punog mjeseca. Sam na cesti, sa uspavljujućim brundanjem primitivnog benzinskog motora, podešenog priručnim alatom sa Kockice. Pogled uprt u tamu razbijenu farovima, misli negdje u Svemiru, malim dijelom povezan sa Matricom. Informacije. Znatiželja. Asimilacija.
Mali broj podataka o događanjima koja ga čekaju. Očekivano upoznavanje sa nekoliko ljudskih jedinki Ledenom, Pošemerinim, Atlantidom, Viribusom. Vjerojatno upoznavanje sa još malih ljudskih jedinki za koje zna. Nepoznat uzrast, inteligencija, znanja i vještine. Ima li u svojoj memoriji dovoljno «zabavnih» priča za sve njih? Ne smije ih asimilirati, mora pričati. Biti isti kao oni. Da Borg može osjećati Strah, onda bi za sebe Borgman mogao reći kako se Plaši. I to ne onih velikih čija imena zna, nego onih malih. Živih i bučnih nepoznanica koje zauzimaju prostor mnogo puta veći od volumena njihovih malih tijela (što je još uvijek zagonetka za cijeli tim radilica u Kocki). I taj «sajam». Hoće li ta sprava koju nosi u zadnjem dijelu MZV-a biti dovoljno dobra, iako je iz nje izvađena sva borgova tehnologija? Koliko ljudi je spremno izvaditi «novac», tako nužan za popravak Kockice. Toliko tih upitnika… A zvjezdano nebo privlači pažnju kamere i pogled stalno traži izdajnički odsjaj sa Kockice, negdje u orbiti!
