Borgman's cube
ponedjeljak, 05.02.2007.
Bjelovar.... priča prva!
-MZV je spreman, kapetane…ali… je li nužno. Ghori se bune jer se nepotrebno izlažete riziku, a ni nama nije svejedno. Taj drugi vremenski odsječak. Ta Hrvatska. Pa sajam…nekakvog pčelarenja… ostavljate nas?- drugi od četiri je već nekontrolirano koristio svoj govorni procesor.-
- Drugi znaš svoj zadatak. Idemo Kockom u paralelni svemir. Ostavljaš me sa MZV-om na onoj , kako to kažu…cesti. I ostajete svi u orbiti!-
- Ali zašto ne odete transporterom. Dolje ste u nekoliko minuta…-
- Ne želim uznemiravati obične ljude. Kocki trebaju neki vrlo specifični materijali za popravak, a prodaja na «sajmu» je jednostavan način za prikupljanje «sredstava». A kao vaš zapovjednik moram podnijeti najveću odgovornost i obaviti to sam!-
- Pa povedite barem Jane. Radi zaštite. Ako vas napadnu Sivi!-
- Drugi! U tom vremenskom odsječku nije bilo rata ni sa Ghorima ni Sivima. Iako su tu oni i ne znaju za nas…. Poslušaj zapovjed!-
++++++++
- Ova poluga služi za «promjenu brzine»- bila je temeljita Jane.
- Warp?- upita Drugi. Jane se nije osvrtala na znatiželju.
- Debeli krug je za promjenu smjera, poluga za stupanj prijenosa, «papučice» za ubrzavanje i usporavanje… Mislim da sam razumio… Mogu li krenuti?- Borgman upita Jane koja ga zamišljeno pogleda.
- Možeš Kockasti…- i potpuno neočekivano spusti poljubac na metalnu masku u visini «čela».
- Ispuštaš tekućinu. Neka ti Drugi dodijeli koju radilicu za popravak…- doda Borgman, ali «pogled» koji je uputio Jane nije bio pun glupog nerazumijevanja. Nije znao čemu služi običaj zemaljskih žena da plaču na rastancima, ali bio je upoznat s njim…i nije mu smetao. On će se uvijek prilagoditi!
+++++++++
Primitivni oblik komunikacijskog ponašanja u transportu koji se naziva auto-put je bio pravo uživanje. Kako bi prikrio trenutak pojavljivanja ispred početne kućice odabrao je vrijeme polaska u jedan sat. U sred noći punog mjeseca. Sam na cesti, sa uspavljujućim brundanjem primitivnog benzinskog motora, podešenog priručnim alatom sa Kockice. Pogled uprt u tamu razbijenu farovima, misli negdje u Svemiru, malim dijelom povezan sa Matricom. Informacije. Znatiželja. Asimilacija.
Mali broj podataka o događanjima koja ga čekaju. Očekivano upoznavanje sa nekoliko ljudskih jedinki Ledenom, Pošemerinim, Atlantidom, Viribusom. Vjerojatno upoznavanje sa još malih ljudskih jedinki za koje zna. Nepoznat uzrast, inteligencija, znanja i vještine. Ima li u svojoj memoriji dovoljno «zabavnih» priča za sve njih? Ne smije ih asimilirati, mora pričati. Biti isti kao oni. Da Borg može osjećati Strah, onda bi za sebe Borgman mogao reći kako se Plaši. I to ne onih velikih čija imena zna, nego onih malih. Živih i bučnih nepoznanica koje zauzimaju prostor mnogo puta veći od volumena njihovih malih tijela (što je još uvijek zagonetka za cijeli tim radilica u Kocki). I taj «sajam». Hoće li ta sprava koju nosi u zadnjem dijelu MZV-a biti dovoljno dobra, iako je iz nje izvađena sva borgova tehnologija? Koliko ljudi je spremno izvaditi «novac», tako nužan za popravak Kockice. Toliko tih upitnika… A zvjezdano nebo privlači pažnju kamere i pogled stalno traži izdajnički odsjaj sa Kockice, negdje u orbiti!
