<	siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga moga

Moje putujuće misli. Bez voznog reda. Ponekad vesele, ponekad tužne. Ponekad duhovite, ponekad dosadne. Kao što sam i ja. Nije mi bitno da li me netko čita ili ne. Ovo je jednostavno moj ispušni ventil.

Ono sve što znaš o meni...

Ja sam jedan Strijelac, imam 29 godina.
Crveno, zeleno, crno (ovim redom: kosa, oči, auto)

Status: neudana ali vezana i konačno MAMA!
U radno vrijeme gnjavim nedužne u školskim klupama.
Ne volim baš sve što vole mladi. Obožavam sladoled. Mrzim vage (ne one horoskopske).
Nadam se skorom stambenom kreditu - nisam luda, ja se stvarno veselim rati i sljedećih 18 godina koliko ćemo ga otplaćivati.
Obožavam na semaforu krenut prije nekog tatinog sina koji turira u susjednoj traci.
Uživam u vožnji.
Al' ne volim kad me vozaju. Bilo doslovno bilo figurativno.

Update: radim prijevode s talijanskog i na talijanski.

Čestitke i aplauzi

Meni jer sam dobra. Radim dva posla istovremeno i još sam uvijek mentalno zdrava :D
Mami i tati jer imaju super kćer.
Najdražem jer ima krasovitu curu koja će uskoro zajedno s njim postat roditeljica. Ne, nećemo se odmah ženit.
Prijateljicama i prijateljima jer znaju da sam uvijek tu. I onda kad nisam.
Susjedima jer imaju ljubaznu susjedu.
Kolegicama i malobrojnim kolegama jer imaju dobru kolegicu.
Učenicima jer imaju cool razrednicu.
Opet meni jer sam nevjerojatno skromna i samozatajna.
Veliki aplauz i Ironiji jer me obogatila.

Pjesma za bijelu vranu

Šutnja prekrila je stazu,
vidio sam gdje
tvoji svati kući odlaze.
A ti si kasnila na svadbu,
jer nisi htjela da
ostariš kraj takva čovjeka.
Ima da šutim,
ja te razumijem,
jer tvoji nisu znali tko je on.
I da je srce
dragi kamen,
što stoput više
vrijedi nego svo
njegovo blago,
njegovo zlato
i ako stvarno nemaš
ništa ti sa njim...

Prstom
prekrit ćeš mi usne
i reć:
Lagali su te,
ptice ipak šutke umiru.
Ne pjevaju!
I kad te hvale,
slave ili ljube,
svaki drugi je
Juda koji s tobom trguje.
A što da činim
u ovoj noći,
kad su znali
da nas vežu žicama.
Ja čupam srce
iz ovih grudi,
pa ga kroz prozor nudim
gladnim pticama...
One se smiju,
one se smiju,
znaju da nikad
nismo bili dio njih...

Bit ćeš bijela vrana,
al' ti ništa ne mogu.
Bit ćeš pjesma moja,
koju gluhi ne čuju
Draga, ja sam na to spreman
i bit ću sve što trebam
Bit ću kao ti...
Bit ću bijela vrana,
koju crne kljucaju
Bit ću pjesma tvoja,
gluhi u nju pucaju
Draga, ja sam na to spreman
i bit ću sve što trebam
Bit ću kao ti

Jer svaki drugi je
Juda koji sa mnom trguje!!!

Zlatan Stipišić Gibonni, 1994.


L'equilibrista

Com'e' diverso il mondo visto da qui
sopra un filo immaginario nel silenzio che c'e'
attraversero' l'immenso che ho davanti a me
ali nel vento per volare non ho
sfidero' nell'aria la forza della mia gravita'
muovero' le braccia aperte nell'infinita' del blu
com'e' lontano il mondo visto da quassu'
dimenticando il grande vuoto intorno a me
senza mai voltarmi indietro me ne andro' da qui
La strada del mio cuore io ritrovero'
in equilibrio fino in fondo arrivero'
dove si respira liberi
E' la vertigine piu' grande che c'e'
stare qui sospeso a sentire questa vita com'e'
giocoliere di me stesso io volteggero' nel blu
com'e' vicino il cielo visto da quassu'
dimenticando il grande vuoto dentro me
senza mai voltarmi indietro me ne andro' da qui
La strada del mio cuore io ritrovero'
in equilibrio fino in fondo arrivero'
da solo dentro il blu
da solo senza mai cadere giu'
mai piu'
Senza mai voltarmi indietro me ne andro' da qui
vedro' sul filo della provvisorieta'
l'equilibrista non si chiede mai cos'e'
la stabilita' vive l'illusione e la realta'
Com'e' diverso il mondo visto da qui

Eros Ramazzotti, 2005.


Una storia che vale

Che cosa ha lei che io non ho
Che cosa ha piu' di me
Sto cercando una ragione, anche se alle volte sai non c'e'
Ero qui, eri qui
ma poi non e' andata sai propio cosi'.
E una vita sola non puo' bastare
per dimenticare una storia che vale
nei tuoi occhi che mi stano a guardare, non dimenticare
E' difficile per me imparare a vivere
senza abbandonarmi al mio presente
inaspettatamente senza te.
Ero qui. Eri qui
parlare adesso non ha piu' senso, o forse si'
Per che una vita sola non puo' bastare
per dimenticare quanto si puo' amare
al tuo nome e alla tua voce pensare senza farmi male
E una vita sola non puo' bastare
per dimenticare una storia che vale
ogni minimo particolare, non dimenticare, non dimenticare
eh, eh, eh...
Ero qui
(che cosa ha lei che io non ho)
eri qui
(che cosa ha piu' di me)
sto cercando una ragione parlane adesso
non ha piu' senso o forse si
Per che una vita sola non puo' bastare
per dimenticare come si puo' amare
quanto sole che si puo' attravesare
senza farci male
E una vita sola non puo' bastare
per dimenticare ogni particolare
nei tuoi occhi che mi stanno a guardare,
non dimenticare, una storia che vale
eh, eh, eh...

Laura Pausini, 2001.

L'angolo bordeaux

utorak, 31.01.2006.

Samo pola dana... Toliko toga u malo više od pola jednog dana. U osam i pol sati (koliko sam dosad budna) dogodilo mi se ružnih stvari za cijeli mjesec. A što me još čeka? Ne znam. Ali ovaj današnji dan... Postoji nekoliko stvari koje ja istinski ne volim, odnosno mrzim. A sve se one, zapravo, svode na ovo: biti krivo shvaćena ili optužena da sam nešto napravila bez prilike da se branim i kažem da nije tako kao što se čini. Dobila sam nož direkt u leđa. I jako me to sad boli. A ono što je dobro (ili možda i nije, ne znam sad) jest to da mi je savjest zapravo savršeno čista, jedino mi se ta osoba nepopravljivo zamjerila. I nikad više neće biti ista. Ponekad kad čitam neki svoj stari post, kao da se ne sjećam o komu/čemu sam zapravo tada pisala. Ovaj put neće biti tako. I za par godina ako mi ovo dođe pod ruku, znat ću istog trena o kome je bila riječ. O zadnjoj osobi na ovom svijetu za koju sam očekivala da će me tako povrijediti i uvrijediti. Sumnjati u mene. Boli. Gadno boli. Da li nju boli? Da li je svjesna kako je bacila crnu boju na svoj, do jutros, besprijekorni portret? Da li zna da, unatoč svim isprikama koje će možda uslijediti (naglasak je na možda), ona u mojim očima nikad više neće biti ona stara? I još nešto me muči danas: da li su svi ljudi dvolični i da li moraju biti dvolični da bi opstali u današnjem svijetu? Da bi sačuvali položaj na taj način? Definitivno sam naivna ali ja to ne razumijem. Uzalud mi sav trud. "Bacila sam te u vatru da se snađeš. Trebat će ti!" "Ja sam već odavno u vatri. I ne snalazim se jer Vi stalno pojačavate plamen. Umjesto da mi pomognete ugasiti ga. Ili barem smanjiti..." I tako gorim. A vatrogasaca nigdje. Sami piromani oko mene. Već neko vrijeme spremam se otići na Trsat. Gotovo svaki mjesec odem, zapalim svijeću i pomolim se. Ili samo šutim. Nije bitno. Bitno je da odem. Bila sam prije sat i pol. Razmišljam tako u tišini crkve zašto sve ide ovim putem i zašto su neki ljudi oko mene ovakvi kakvi jesu. A onda...ušla je jedna mama srednjih godina s kolicima. Dijete joj je bolesno. Nepokretno. Suze su mi došle na oči. Pomolila sam se još jednom i izašla iz crkve ponavljajući u sebi kako mora biti Boga...Mora. Barem za to dijete.

ponedjeljak, 30.01.2006.

Kondicional Eto, dojmovi su se toliko slegli da sad mogu napisat izvještaj sa skijanja! Ma jesu klinac. Opet sam upala u kolotečinu pos'o-kuća-pos'o (nema birtije kod mene). E da, ima jedna novost. Banda se usuglasila oko destinacije za maturalno. Vode me u Prag. Da pazim na njih. Muko moja. To će bit turizam i po'! Amsterdam? Bez mene. Oni: "Idemo sami". Roditelji od onih: "Idu klinac sami bilo kud". I tako meni opet neće biti dosadno. Sve to, naravno, pod uvjetom da se do kolozova ništa ne promjeni. A moje kolegice kažu da bih mogla npr. ostat u drugom stanju i ne ići na maturalno. Da, mogla bih... Oduvijek volim kondicional!

ponedjeljak, 16.01.2006.

Back to reality Uh...težak li je povratak u stvarnost. Prošli tjedan u ovo doba sjedili smo u hotelskom restoranu na 1050 metara nadmorske visine, večerali svoju tjesteninu (bella Italia) i smijali se susjednom stolu koji se mučio s prijevodom jelovnika za sljedeći dan. Ah, sudbo kleta! Zašto godišnji tako brzo prođe? Zaista, ne pamtim kad mi je povratak u stvarnost tako teško pao kao ove godine! Nakon sedam dana snijega i sunca, danas sam sjela u auto i brisala kapi kiše na vjetrobranskom staklu (ilitiga šofer šajbi). Ah, sudbo kleta! Ne znam više što napisati a da ne budem patetična. Kad se malo doživljaji slegnu, dat ću si truda pa napisat nešto u svom stilu :D. Zasad ovoliko!

petak, 06.01.2006.

PMS ilitiga Prodji Me Se Žene cijeloga svijeta, razumijete me, zar ne? Ručak, pa Bajadera (samo dvije), pa jabuka, pa panettone, pa sir...što je sljedeće?! Da ne bude zabune, svega je toga bilo pa malo, ali ipak se brinem... Psiha je ovaj mjesec solidna, vidjet ćemo kako će bit sutra. Preksutra putujemo. Čak se i tata sažalio kad je čuo da putujem na godišnji s Libresseom i OB-ima u torbi! A sad idem jest. I skuhat si cappuccino... Bit će ovo duga večer: prijatelj od Najdražeg se zaručio. Iznenada. Pa idemo "na cugu"...

četvrtak, 05.01.2006.

Kruha i igara Eto, došao je i današnji dan. Velik dan. Peti siječnja. Velik ne zato što je to danas pola godine od moje diplome ili zato što tamo neka Janica ima rođendan. Velik zato što je danas na programu najskuplja utrka Svjetskog kupa u skijanju za žene ili dame, kako Vam/nam drago. Inače, ja obožavam skijanje. Drago mi je kad naše cure postignu dobar rezultat. Volim kad netko tko nema uvjeta za nešto uspije u tome. Jer, ruku na srce, mi uvjeta nemamo. I gotovo da su ovi rezultati ravni onima bob reprezentacije Jamajke! Ono što pak ne obožavam jest napuhavanje cijelog događaja 1. koji je bitan za Hrvatsku (by Ivan Blažičko) 2. kojeg su omogućili građani Zagreba izdvajajući sredstva za gradski proračun (by Milan Bandić) 3. kojeg ne bi propustila niti jedna skijašica svijeta 4. zbog kojeg danas cijela Hrvatska diše kao jedno 5. koji je dokaz da smo mi odavno u Europi. Neću dalje. Mislim da je ovo dovoljno da bih dočarala onu drugu stranu medalje. Ne razumijem zašto se u ovoj našoj državi o svemu stvara takva slika? Zašto ništa ne može proći bez (velike) pompe? Zašto uvijek želimo u svemu biti bezobrazno prvi iako nismo prvi? (Ne mislim pritom na Janičine rezultate već sve ovo oko njih). Još malo pa ćemo mi biti ti koji su izmislili skijanje! Hehe, sad sam se sjetila kako je moj profesor francuskog govorio kako ćemo uskoro doručkovati croatan uzmjesto croissanta! Budimo realni: da li nam zapravo sve to treba? Ne mislim pritom na trku na Sljemenu, neka nje. Dapače. Mislim na pretjerivanje uvijek i u svemu. Mislim na Ivana Blažička i njegovog sukomentatora Daga Modrića, na Brunu Kovačevića: to su ljudi koji su danas, oprostite na izrazu, svršili nekoliko puta u tijeku prve vožnje. "Bila bi senzacija da naprimjer svih naših pet djevojaka stigne do druge vožnje!" "Ajme meni,pa ovo je nevjerojatno! Za austrijsku televiziju ovo (predvožnju i kometar staze, op.a.) radi Sykora, ali on je bivši skijaš. Naš Ivica je trenutno u borbi za sam vrh muškog skijanja a ovdje je vozio najbrže što je mogao, i to s kamerom na kacigi. Savršeno!" I tako dalje. Molim da se primjeti vrijeme pisanja ovog posta (čitaj: sve ovo je plod samo prve vožnje. Druga je tek ispred nas). p.s. pozdrav jednom Petru! :)))

utorak, 03.01.2006.

Ovaj i onaj život Gledala sam sinoć emisiju o Editi Majić, mladoj splitskoj glumici koja je nedavno položila zavjete i postala bosonoga karmelićanka Edita de la Cruz u španjolskom gradu Avila. Ostala sam bez riječi. Uvijek me iznova zadivi kako netko smogne toliko snage i krene takvim putem. Što se njoj dogodilo, što je osjetila, što ju je odvuklo od ovog života? Ona je sada tamo u samostanu, spava na skromnoj prostirci u praznoj sobi u kojoj, osim tog kreveta, ima samo komad pluta na kojem kleči i moli se. Najčešće hoda bosa ili u pletenim sandalama. Ne komunicira s vanjskim svijetom a jako malo i s ostalim časnim sestrama. A bila je glumica... Ako se ne varam, glumila je u onom filmu...kako se zvao...ne mogu se sjetit naslova. Onaj film o Splitu kada onaj frajer iz Zagore dođe živjet u Split pa ga rođak non stop mulja, vodi van, upoznaje s curama i to. I Ecija Ojdanić je tamo glumila...No dobro, nije bitno. Ako se sjetim, editirat ću post. Ja je se sjećam iz tog filma. U kazalištu je nisam imala prilike gledati. U jučerašnjoj emisiji prikazali su i pročitali dijelove njenog pisma bivšim kolegama iz kazališta Gavella. Prošla me jeza kad su to čitali. Ali ne ona jeza "straha" već neka druga jeza, ona koja dođe kad se susretnemo s nečim nepoznatim koje nas ne plaši nego nas impresionira... Pitam se što se čovjeku dogodi da ga potakne na takvu promjenu... Kad sam bila mlađa i puno više odlazila u crkvu, isto sam se to pitala za one mlade časne sestre, djevojke mojih godina koje kao da su oduvijek znale što žele biti. Kako je to odreći se svega što ovaj život nudi? Možda ne nudi puno toga dobroga, ali ipak nešto nudi. Kako je to zavjetovati se na siromaštvo i vjernost Bogu?

nedjelja, 01.01.2006.

Pa kako ne slavite Novu godinu??? I eto je, došla je Ona. Prije dvanaest sati i dvadeset i jednu minutu. Dočekali smo je, donijela je kišu. Ako se po jutru dan poznaje, ne želim niti misliti kakva će biti... I opet sam ispala čudna. Dobijem sms čestitku od poznanika-prijatelja: "Sve najbolje i nadam se da si se dobro provela!". Odgovaram: "Hvala ti. Baš si me ugodno iznenadio. Sve najbolje i tebi i tvojima. Provela? Pa onako, ništa posebno. Ne slavimo ti mi (misleći na mene i Najdražeg) baš to. Meni je to dan kao i svaki drugi." Poznanik-prijatelj: "Ne slavite? Hmmmmmmm(mmmmmmmm). Pa kako dan kao i svaki drugi?? Odlazi stara i dolazi nova godina!" Ja: "Big deal. Nisam od onih koji mjesecima unaprijed planiraju tu večer i noć kao da se drugih dana ne mogu dobro provesti." Poznanik-prijatelj: "Ne kužim te." I tako mi je proteklo zadnjih sat vremena. U smsanju i objašnjavanju što to Nova godina meni znači. Vjerojatno se ponavljam, ali ja ne razumijem što je u tome čudno? Nevermind. Valjda ima i onih koji me kuže i koji se ne iščuđavaju nad činjenicom da sam ja noćas legla u 2.30 nakon što smo Najdraži i ja bili najprije na večeri kod njegovih a zatim kod jednog njegovog frenda s čijeg smo balkona gledali vatromet i ispili čašu šampanjca u ponoć. Što fali takvom dočeku?! I tako sad slušam koncert Bečke filharmonije i čekam da se zgotovi pire krumpir pa da krstimo prošlogodišnje (jučerašnje) sarme.