Gledala sam sinoć emisiju o Editi Majić, mladoj splitskoj glumici koja je nedavno položila zavjete i postala bosonoga karmelićanka Edita de la Cruz u španjolskom gradu Avila.
Ostala sam bez riječi. Uvijek me iznova zadivi kako netko smogne toliko snage i krene takvim putem. Što se njoj dogodilo, što je osjetila, što ju je odvuklo od ovog života?
Ona je sada tamo u samostanu, spava na skromnoj prostirci u praznoj sobi u kojoj, osim tog kreveta, ima samo komad pluta na kojem kleči i moli se. Najčešće hoda bosa ili u pletenim sandalama. Ne komunicira s vanjskim svijetom a jako malo i s ostalim časnim sestrama.
A bila je glumica... Ako se ne varam, glumila je u onom filmu...kako se zvao...ne mogu se sjetit naslova. Onaj film o Splitu kada onaj frajer iz Zagore dođe živjet u Split pa ga rođak non stop mulja, vodi van, upoznaje s curama i to. I Ecija Ojdanić je tamo glumila...No dobro, nije bitno. Ako se sjetim, editirat ću post. Ja je se sjećam iz tog filma.
U kazalištu je nisam imala prilike gledati. U jučerašnjoj emisiji prikazali su i pročitali dijelove njenog pisma bivšim kolegama iz kazališta Gavella. Prošla me jeza kad su to čitali. Ali ne ona jeza "straha" već neka druga jeza, ona koja dođe kad se susretnemo s nečim nepoznatim koje nas ne plaši nego nas impresionira...