Toliko toga u malo više od pola jednog dana. U osam i pol sati (koliko sam dosad budna) dogodilo mi se ružnih stvari za cijeli mjesec. A što me još čeka? Ne znam. Ali ovaj današnji dan...
Postoji nekoliko stvari koje ja istinski ne volim, odnosno mrzim. A sve se one, zapravo, svode na ovo: biti krivo shvaćena ili optužena da sam nešto napravila bez prilike da se branim i kažem da nije tako kao što se čini.
Dobila sam nož direkt u leđa. I jako me to sad boli. A ono što je dobro (ili možda i nije, ne znam sad) jest to da mi je savjest zapravo savršeno čista, jedino mi se ta osoba nepopravljivo zamjerila. I nikad više neće biti ista. Ponekad kad čitam neki svoj stari post, kao da se ne sjećam o komu/čemu sam zapravo tada pisala. Ovaj put neće biti tako. I za par godina ako mi ovo dođe pod ruku, znat ću istog trena o kome je bila riječ. O zadnjoj osobi na ovom svijetu za koju sam očekivala da će me tako povrijediti i uvrijediti. Sumnjati u mene. Boli. Gadno boli.
Da li nju boli? Da li je svjesna kako je bacila crnu boju na svoj, do jutros, besprijekorni portret? Da li zna da, unatoč svim isprikama koje će možda uslijediti (naglasak je na možda), ona u mojim očima nikad više neće biti ona stara?
I još nešto me muči danas: da li su svi ljudi dvolični i da li moraju biti dvolični da bi opstali u današnjem svijetu? Da bi sačuvali položaj na taj način? Definitivno sam naivna ali ja to ne razumijem. Uzalud mi sav trud.
"Bacila sam te u vatru da se snađeš. Trebat će ti!"
"Ja sam već odavno u vatri. I ne snalazim se jer Vi stalno pojačavate plamen. Umjesto da mi pomognete ugasiti ga. Ili barem smanjiti..."
I tako gorim. A vatrogasaca nigdje. Sami piromani oko mene.
Već neko vrijeme spremam se otići na Trsat. Gotovo svaki mjesec odem, zapalim svijeću i pomolim se. Ili samo šutim. Nije bitno. Bitno je da odem. Bila sam prije sat i pol.
Razmišljam tako u tišini crkve zašto sve ide ovim putem i zašto su neki ljudi oko mene ovakvi kakvi jesu.
A onda...ušla je jedna mama srednjih godina s kolicima. Dijete joj je bolesno. Nepokretno.
Suze su mi došle na oči. Pomolila sam se još jednom i izašla iz crkve ponavljajući u sebi kako mora biti Boga...Mora. Barem za to dijete.