Stara Bookaleta
31.10.2005., ponedjeljak
I dalje lijepe vijesti
|
Svima koji čitaju i ostavljaju komentare: puno vam hvala, sve mi ovo vrijedi i više od 64.000 kuna :-), pogotovo ako vas uspijem zainteresirati i za ostale stvari kojima se bavim, a to se iz dosadašnjih postova na ovom blogu, nadam se, može lijepo vidjeti. Još jedno ugodno iznenađenje stiže mi u vidu uvrštenja u almost cool listu! Hvala redakciji blog.hr-a! Brine me jedino što su mi s većeg dijela postova nestale slike, kako vidim po drugim blogovima, nestale su i drugima; ako netko zna u čemu je stvar, bi li bio toliko ljubazan priopćiti svima nama hoće li se sve to vratiti kad se dovrše tekuće rekonstrukcije servera, ili ćemo morati "ručno" vraćati nestale slike? Inače, ne mogu mrdnuti a da me ljudi ne zaustavljaju i, uz uobičajeno čestitanje, komentiraju svaki na svoj način tog mog Milijunaša. Većina ih je ponosna, zadovoljni su mojim nastupom, svi mi kažu da su zdušno navijali, većina je i suosjećajna što me strefilo nogometno pitanje, vrlo je malo onih koji se ljute što to nisam znao... A niz lijepih događaja se nastavlja. Iz zagrebačke Gradske knjižnice pozvali su me da budem jedan od predstavljača knjige Krešimira Pintarića "Ljubav je sve", na tribini Književni petak (prije desetak dana tamo je predstavljena Portova knjiga). Predstavljanje Pintarićeve knjige, inače meni jednog od najdražih romana iz ovogodišnje domaće produkcije, imalo bi se zbiti u petak, 11. studenog (baš na Martinju), u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, dvorana na prvom katu. A bit će mi to i prilika da obiđem Interliber, pa se vidimo, na jednom ili drugom mjestu. |
- 11:42 - Komentari (14) - Isprintaj - #
27.10.2005., četvrtak
Objavili su me u Francuskoj!
Po povratku iz Frankfurta dočekalo me nekoliko ugodnoiznenađujućih poštanskih pošiljki. U jednom je paketu iz Velike Britanije bila knjiga "Non-stop", jedan od prvih i ujedno jedan od najcjenjenijih romana Briana Aldissa, kojeg mi je on sam poslao predlažući da to prevedemo i objavimo u povodu njegova dolaska na Istrakon 2006 (još uvijek dvojim koji naslov prevesti - nažalost možemo samo jedan - dobio sam još preporuke za Frankestein Unbound; što vi mislite?). U drugom paketu, koji je stigao iz Francuske, bilo je još ugodnije iznenađenje: dvobroj 19-20 časopisa "Revue Jules Verne" u kojem je, na stranicama od 108. do 114. objavljen moj tekst "Jules Verne et Pazin, l'Istrie et la Croatie". Riječ je o tekstu predavanja kojeg sam ovog proljeća održao u Amiensu, na svjetskom kongresu u povodu stote obljetnice smrti Julesa Vernea, odnosno manifestaciji "Jules Verne Mondial". Izdavač časopisa je "Centre International Jules Verne" iz Amiensa, koji je bio i jedan od glavnih organizatora Mondiala, a ovaj poseban broj (časopis inače objavljuje razne "vernološke" studije) je zapravo zbornik radova s dvodnevnog simpozija održanog u sklopu Mondiala. Moj rad je jedan od tridesetak objavljenih, a zbornik ću detaljnije predstaviti na mom tematskom "julesverneovskom" blogu.Uglavnom, postao sam međunarodno objavljivani publicist :-) |
- 10:16 - Komentari (13) - Isprintaj - #
25.10.2005., utorak
Pet postotni milijunaš
Budući da već i čvorci po krovovima pjevaju, sve je "službeno" i više nisam obavezan na šutnju, vrijeme je da moja avantura s kvizom "Tko želi biti milijunaš" dobije epilog u ovom blog-reportu. Hvala svima koji su me gledali i navijali za mene, te slali čestitke i poruke podrške, bilo na blogu, bilo mailom ili SMS-om, bilo telepatijom ili na druge načine.Moram prvo reći da mi ovo nije prvi put: prije tri godine uspio sam ući na Milijunaša, ali tada nisam dospio dalje od mahanja u kameru, prepreka najbržeg prsta bila mi je psihofizički neprelazna. Prije mjesec dana mi se posrećilo da me ponovno pozovu, i rezultat toga je ono što ste vidjeli na TV-u. Eventualno zainteresiranima pojasnit ću proceduru upada na kviz. Prva stepenica je pozivanje telefonskog automata na broju 060-88-77-88, koji vam postavlja tipično a-b-c-d pitanje, samo što odgovorima pripadaju telefonske tipke s brojevima 3-5-7-9. Ponekad ta pitanja znaju biti i dosta zaguljena, no uglavnom su lako rješiva, i ako odgovorite točno, automat vas pita da odrecitirate ime i prezime, te broj telefona. Dalje je u igri sudbina: u zlatno doba ovog kviza, dnevno je stizalo oko 7000 takvih poziva, a među njima je "kompjuter" slučajnim odabirom, nasumice, birao stotinu poziva odnosno pozivatelja. Cure iz kontakt-ekipe kviza zatim telefonom nazivaju tih stotinu potencijalnih natjecatelja i postavljaju im tzv. pitanje procjene, koje je uvijek brojčano (npr. koliko ima vidljivih zvijezda na nebu, kolika je zračna udaljenost od izvora Kupe do mora, meni je pitanje ovaj put bilo koliko je Rocky Marciano borbi, od ukupno 49 odigranih, dobio nokautom, i sl.). Zatim se bira dvadeset potencijalnih natjecatelja koji odgovore točno ili najbliže točnom odgovoru (ja sam recimo za Marciana odgovorio 45, a točan odgovor bio je 43), a njih onda redakcija "filtrira" tako da budu ravnomjerno raspoređeni po županijama, i da bude jednako muških i ženskih - takvih se odabira deset plus dvije rezerve, i oni se pozivaju na snimanje. Na snimanju se provodi cijeli dan, nema šanse da si planirate "nešto usput" obaviti u Zagrebu toga dana. Putne troškove i smještaj osigurava Televizija. Kad se ljudi skupe, slijedi nekoliko procedura: tumačenje pravila kviza, ispunjavanje upitnika s osobnim podacima (od onih općih do podataka o hobijima, sklonostima, i rubrike: opišite jedan neobičan ili uzbudljiv događaj - tu sam ja upisao onu zgodu s bugarskim astronautom), zatim se potpisuju izjave o prihvaćanju pravila i o šutnji o rezultatu do emitiranja, zatim slijedi proba (dobra i detaljna proba, čak pet-šest puta smo vježbali najbrži prst), zatim vas vode na ručak u televizijski restoran, pri kraju dana slijedi šminkanje (bolje rečeno - pudranje), i zatim samo snimanje. Između pojedinih "faza" boravka na televiziji ima i podugačkih, čak i dvosatnih pauza, koje nekome dobro dođu za opuštanje, a nekima bogami to čekanje toliko pojede živce da bi najradije otišli doma. Svi uglavnom izdrže, i kad dođe vrijeme za snimanje, studio se puni najprije publikom, i tek na kraju natjecateljima. Uglavnom vam se sve objašnjava, što vas očekuje i što trebate raditi, tako da se samo najnervozniji uspijevaju zbuniti. Što se natjecatelja tiče, sa snimanjem počinje najgori dio dana, napetost kulminira, njene fizičke manifestacije su nebrojene i dolaze sa svih strana, od znojenja do kruljenja u utrobi. Tek kad natjecatelji posjedaju na svoja mjesta, prvi put toga dana vide Tarika, koji se rukuje i upoznaje sa svima, i u pauzama snimanja se jako trudi razbiti natjecateljima tremu pričajući viceve, pjevušeći i imitirajući sve i svakoga (Ćiro mu je najomiljeniji). Najgora situacija za one koji sjede uokolo je ako u "vašoj" emisiji na početku nastupa natjecatelj iz prethodne. Ako je dotični dosadan i naporan, onda ga oni koji sjede uokolo i čekaju svoj red zdušno mrze, isto kao i nekog iz svoje ekipe ako oteže bez veze (prije tri godine u mojoj emisiji je takva "zvijezda" koja je "pojela" skoro cijelo vrijeme bila ona doktorica iz Splita koja je odgovorila da mrav ima osam nogu i pala na 32.000). I ja sam na početku moje druge emisije imao osjećaj da ovih deset ljudi naokolo jedva čeka da odem. Ako je pak natjecatelj na vrućoj stolici simpatičan i dinamičan, onda su i svi drugi dobro raspoloženi. Uglavnom, kada se riješi eventualni zaostatak iz prethodne emisije, onda počinje "naša avantura". Prvo se snima predstavljanje, to je ono kad se na ekranu pojavljuju jedan po jedan natjecatelj, i sve se jedan na guplji način od drugoga klibere, kimaju glavama i mlataraju rukama. Slijedi najbrži prst: Tarik ga najavljuje, a nezavisno od ritma njegovog čitanja ponuđenih odgovora, oni se pojavljuju na natjecateljskom ekranu. To me nevjerojatno zbunilo prije tri godine: za prvi najbrži prst trebalo mi je deset sekundi, drugi sam fulao (trebalo je poredati slavonske gradove od zapada prema istoku, bio sam zamijenio Požegu i Slavonski Brod), u trećem sam imao drugo vrijeme, a četvrtog - nije bilo. Ovaj put sam na probi testirao svoj "sistem": kako su A-B-C-D tipke poredane vodoravno u jednom redu, držao sam na svakoj tipki po jedan prst (većina drugih natjecatelja je "kljucala" jednim prstom), "isključio" slušanje Tarikovih riječi i obratio pažnju samo na ekran, pri pojavljivanju odgovora odmah pojmove pretvarao u slova, i ukucavao svako slovo pripadajućim prstom. Na probi s tom metodom nisam nijednom bio najbrži, ali sam uvijek imao drugo ili treće vrijeme. U prvom najbržem prstu pobijedio je jedan doktor iz Zagorja (ja sam imao drugo vrijeme) koji je, čini mi se, otišao sa 125.000 kuna. Slijedi novi najbrži prst, uz Tarikovo upozorenje kako za njega jedva da ima vremena. I, na moj veliki šok, opet (kao prije tri godine) slavonski ili podravski gradovi koje treba poredati od zapada prema istoku (ili obrnuto, ne sjećam se više). Znao sam otprilike koji je prvi, i odmah ga stisnuo, ali za ostale sam bio jako daleko od sigurnosti. U tom trenutku osjećate kako prolaze stotinke sekunde, već sam pomišljao kako opet neće biti ništa od toga, i posljednjim atomima koncentracije pokušam poredati ostala tri grada. Imao sam osjećaj da je prošlo i petnaest sekundi. Osvrnem se oko sebe, vidim - ljudi još tipkaju, a susjeda do mene čupa kose jer je stisnula enter nakon samo tri ukucana slova. Gotovo je, Tarik proglašava rezultat, čujem svoje ime i ne mogu vjerovati, na ekranu vidim da sam samo ja točno odgovorio, čak i relativno brzo, veliko mi olakšanje preplavljuje organizam, izlazim iz stolice (na propisani način), dolazim do Tarika, rukujemo se, i rez. Pauza dok tehničari namjeste stol i stolice (koje se inače skidaju pred svaki najbrži prst), šminkerica me morala još malo napudrati da prikrije znoj, i nakon nekoliko minuta nastavljamo. Sjedam u stolicu, Tarik opet naglašava kako imamo još sasvim malo vremena, i počinje s predstavljanjem. Odgovaram u kratkim rečenicama, imajući na umu vrijeme, a on forsira da još pričam, pa onda i pričam, ajde, iako još uvijek u kratkim rečenicama. Kreće konačno ono pitanje s Arsenom, odgovaram bez problema, i onda zatrubi sirena. Kraj snimanja. Pozdravljamo se, malo ćaskamo s Tarikom, ostali natjecatelji iz ekipe mi čestitaju na upadu, izlazimo van, javljam ženi da sam "na stolici", ona ne može sebi doć od oduševljenja, a kćeri pogotovo, javljam i džokerima da moraju biti na raspolaganju i sutradan, ali je jedan nažalost otpao, drugi dan nije mogao biti u to vrijeme kraj telefona. Ostaju četiri. Tako sam morao ostati u Zagrebu još jedan dan (naravno, nije mi bilo krivo). Natjecatelji koji sutradan nastavljaju snimanje od prethodnog dana ne moraju ponavljati cijelu torturu s instrukcijama, probama i izjavama, ali smo radi šminkanja morali doći dva sata prije početka, pa je opet bilo malo napetog čekanja. Kad je počelo uvođenje u studio, išla je prvo publika, pa nova grupa natjecatelja, pa tek na kraju ja, Tarik je malo kasnio, pa se napetost opet počela pojačavati. Kad se pojavio, vježbali smo ulazak: svaki stoji s jedne strane "vrata", meni je pozicija bila označena krugom od plastike položenim na pod, koji se, kad se s njega zakorači - otklizne, pa sam u drugom pokušaju ipak stajao kraj njega, a ne na njemu. Inače, dok se čeka početak, svi te uokolo ohrabruju, i tehničari, i kamermani, i organizatori, i sam Tarik. Ponavljali smo snimanje ulaska jedno dva-tri puta, i napokon opet zasjeli. Opet Tarik hoće da pričam, pa ja onda pričam, trudeći se da ne budem preopširam (a dosta me opterećivalo što oko mene sjedi deset ljudi koji "me mrze" jer oduzimam njihovo vrijeme), a on zapitkuje i nutka me, no napokon idemo dalje. Uslijedila su ona jednostavnija pitanja do 1.000 kuna, zatim isto tako prilično jednostavna pitanja do 16.000 kuna (neposredno poslije emisije, pa ni drugi dan, nisam se nikako mogao sjetiti koja su bila ta ranija pitanja), i onda me zgodi pitanje o pjevačici/stihopisateljici grupe Elemental. Da sam bio malo prisebniji, možda sam mogao zaključiti da je pitanje prenisko za zamku (ili "navlakušu" kako se to u kvizovskom žargonu kaže), pa ako mi je odgovor "Remi" bio poznat, onda je vjerojatno i točan, jer su ostali ponuđeni odgovori bili asocijacije izvedene iz točnog odgovora, a ne koincidencije iz stvarnog svijeta koje asociraju na nešto treće (kako znaju biti složena pitanja za puno više novaca). No, pitao sam publiku, dobio sam visokih 78 posto, i uzeo taj odgovor, pa smo išli dalje. Sad sam se sjetio da sam se zaboravio zahvaliti publici - ako itko iz publike ovo čita, neka primi moju ispriku, i evo - zahvaljujem se sada. Stiže pitanje o prvom nobelovcu iz fizike, tu su se sve moje pretpostavke vrtile oko Roentgena, no obuzelo me psihotično ziheraštvo: prvo smo zvali Korada Korlevića (malo me začudilo da Tarik nije pokazao da zna o kome se radi), no Korado nije bio baš stoposto siguran, ali mi je barem otklonio neke sumnje, a onda sam uzeo pola-pola, i nakon toga uopće nije bio problem odbaciti Edisona, za koga sam bio siguran da nikad nije dobio Nobelovu. Kasnije (e, ali lako je biti general poslije bitke) je izgledalo logično prvo uzeti pola-pola, a tek poslije zvati, no tko je mogao znati da će ostati Edison i Roentgen, a ne, recimo Planck i Roentgen, oko čega opet ni ja ni Korado ne bi bili sigurni. No dobro, sredili smo jedanaest pitanja, i već sam bio u području apsolutne sreće i apsolutnih slučajnosti. Nogometno me pitanje sasvim spustilo na zemlju, znao sam da je gotovo (kasnije su mi i moja dva sportska džokera kazala da nisu savim sigurni bi li u 30 sekundi uspjeli izbrojati tih 11 golova Hrvatske na svjetskom prvenstvu u Francuskoj), pokušao sam malo logično razmišljati, ali s nogometom jednostavno nisam doma, i tu je bio kraj. Tariku je bilo vidno žao, i meni isto, ali što je tu je - osvojenih 64.000 kuna je ipak najveća lova koju sam ikada vidio na kupu. No, vidjet ću je tek za dva tjedna, jer se po njihovim pravilima isplaćuje petnaest dana nakon emitiranja. Javio sam doma (ekstaza, maksimalno oduševljenje), javio sam džokerima, bilo mi je psihološki prilično naporno uvjeriti ih da moraju šutjeti o tome do emitiranja, i avantura je gotova. Ako se netko od vas želi okušati u takvom nečem, ima blogova koji mogu pomoći (našao sam dva): uobičajena telefonska pitanja s odgovorima, i pitanja iz samog kviza (bez točnih odgovora). Iako, ako hoćete savjet iz prve ruke, bolje je ne "štrebati" za kviz, nego računati na svoje prosječno svakodnevno znanje, i dane uoči snimanja što više posvetiti relaksaciji, psihičkoj i fizičkoj, što ste opušteniji, to ćete se bolje koncentrirati. Iako je u tom kvizu bilo dosta primjera ordinarnog neznanja o općim stvarima, što je na newsima i forumima često komentirano kao odraz općeg stanja nacionalne kulture, pismenosti i obrazovanosti, bilo koja pismenija i informiranija osoba ne bi trebala imati problema s pitanjima do 32.000 kuna, a sve ostalo (ponekad i ono prije toga) je najvećim, najvećim udjelom čista sreća. Ja sam tako uz pomoć sreće dobio svojih približnih pet posto od milijuna, a ostatak ću morati zaraditi, hm, kako to neobično zvuči - radom. Naravno, kako dolazim iz male sredine gdje je svaki javni istup velika senzacija, moja kviz-avantura izazvala je i odjek javnosti (što meni kao novinaru nije nimalo neobično), a u svijetu bloga brzo su i simpatično odreagirali moji mladi sugrađani koji rade Pazinsku kajganu. Budućim kvizerima želim više sreće, i iako se na kraju nitko neće sramiti reći da je na Milijunaš došao računajući na neke novce, ipak treba imati na umu da je to prije svega igra, i prilika za propagandu nekih stvari, što se iz mog nastupa, nadam se, i vidjelo. |
- 12:27 - Komentari (34) - Isprintaj - #
22.10.2005., subota
Top-three funny titles
|
Danas mi je zadnji dan na frankfurtskom sajmu, a sutra slijedi cjelodnevno putovanje prema jugu, natrag doma. Od milijun vidjenih knjiga, neke su mi privukle paznju smijesnim, stovise vrlo smijesnim naslovima (i odgovarajucim sadrzajem, naravno). Evo spontane top-liste tri najsmjesnija naslova: 3. Nasty Feng Shui 2. Joga za pse 1. Detaljni vodic za hipohondre kroz obilje vrlo opakih bolesti (od kojih uglavnom sve imate) Citamo se uskoro (opet s kvacicama kojih ovdje nema) |
- 14:51 - Komentari (16) - Isprintaj - #
21.10.2005., petak
Par dojmova iz Frankfurta
|
Frankfurtski sajam knjiga je, rekoh vec, monumentalan, i dva bi zivota trebala da se vidi sve sto se moze vidjeti. No, avantura je vec i doputovati od nase tocke A do ove tocke B. Vozili smo se punih 12 sati, autoputi jesu OK, oli ni oni nisu imuni na guzve, zastoje zbog saobracajki i zbog nagomilanih kaimona. U svega dva-tri stajanja sretali smo poznate ljude koji idu na isto mjesto istim poslom, pa koristim priliku da prenesem jedno vazno iskustvo za koje, pokazalo se, ne znaju bas svi: kad na stajalistima uz autoput idete na WC, morate ubaciti pola eura u atomat koji vam onda ispljune zeleno-bijelu karticu. E, ne bacajte tu karticu, jer njenu vrijednost mozete iskoristiti za komzumaciju u bilo kojem objektu ciji WC-i rade na isti nacin. Nakon tri WC-a, nakupi se kartica za jednu kavu :-) Frankfurt nije veliki grad, ali je razvucen i prometno, barem po mom dojmu, prilicno kaotican, do odredista vas vodi nekoliko stotina skretanja i zaobilazenja, meni se cini da smo se tri kvarti vremena samo vozili u krug. Spavamo u jednom selu pola sata voznje od sajmista, zapravo od sajmisne garaze, gdje treba ostaviti auto, i odatle busevi voze na sam Sajam. Sajam je ogroman, bar deset puta veci od Zagrebackog velesajma. U americko-engleskom paviljonu je opet pojacano osiguranje, na ulazu pretresaju torbe. Standova na tisuce, knjiga na milijune, imali biste se cime zabavljati i kao obican turist, a kamoli kao mali urednik u maloj nakladnickoj kuci koji trazi odredjene knjige koje bi kod nas bilo zanimljivo objaviti, vise iz kulturoloskih nego iz financijskih razloga. Ne posjecujem sluzbena dogadjanja i promocije, nemam za njih vremena, zastao sam tek na jednom takvom mjestu, i to sto sam vidio me, najblaze receno, zaprepastilo. Dubai u Frankfurtu reklamira svoj buduci "grad knjiga". Doista grad, kojeg su upravo poceli graditi, i u kojeg zele privuci izdavacke kuce, tiskare, pisce, urednike, prevoditelje iz cijelog svijeta. Grad ima prostor za tvornice, tiskare, redakcije, skladista, ogromni hotel, ogromni festivalski centar, rezidencijalne cetvrti, vodene povrsine, sve za normalan zivot, i sve to namjeravaju izgraditi "za nepoznatog kupca" u roku od dvije godine. Cura koja je stajala uz maketu objasnila nam je cime to kane privuci svjetsku izdavacku industriju da se preseli kod njih: kao prvo, nema poreza (tocno tako - nema nikakvih poreza, pitali smo dvaput), zatim, sirovine, repromaterijal i radna snaga iz sire regije su nemjerljivo jeftiniji nego bilo gdje drugdje u svijetu, a i svi drugi troskovi su puno manji, od stanovanja i energije, do hrane (zalila se cura kako je u Frankfurtu klopa bezobrazno skupa). I secer na kraju: kaze ona, u Dubaiju je uvijek suncano (i pritom pogledala prema gore, u frankfurtsko nebo, koje je sivo da sivlje ne moze biti). Mozda bi nam nasi blogeri iz Dubaija mogli malo pojasniti kako to izgleda tamo na licu mjesta? O zanimljivim knjigama, pogotovo onima koje bi se mogle i kod nas pojaviti, drugom prilikom, kad dovrsim pregledavanje nakupljenih kataloga. No jednu stvar moram reci: tek kad se ovako na jednom mjestu vidi presjek svjetskog izdavastva, kakve se sve i o cemu se sve u svijetu objavljuju knjige, postaje jasno da unatoc doista bijednom odnosu prema knjizi u nasoj drzavi, i mi imamo sansu plasirati nesto od nase bastine kroz knjigu u bijeli svijet. U Frankfurt na sajam treba zapravo doci prodavati, a ne kupovati. |
- 10:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #
20.10.2005., četvrtak
U carstvu knjiga
|
Mogao bih ovdje provesti mjesece, a opet ne bih stigao vidjeti sve sto sam htio i obaviti sve sto sam naumio. Frankfurtski sajam knjiga je naprosto too huge. Neprestano se trci simo-tamo, sorry ljudi, ali vremena za potpuni report imat cu tek kad se vratim doma. Izmedju ostalog, za mog nakladnika ovdje dogovaram knjige koje cemo prevoditi i izdavati narednih godinu dana (trazimo prevoditelje i lektore!). Bit ce i nekih finih iznenadjenja. Knjizevni agenti su puno normalniji ljudi kad ih se sretne uzivo, nego kad se s njima komunicira samo preko maila. |
- 16:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #
19.10.2005., srijeda
Pozdrav iz Frankfurta
|
Stigao, nasao press-centar, pogledao - blog mi ne radi. Da se nije otkako me nema dogodilo nesto za sto ne znam? |
- 17:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #
18.10.2005., utorak
Put pod kotače
|
Za nekoliko minuta krećem na put, do večeri trebao bih biti milju i pol kilometara sjevernije, u Frankfurtu, a sutra ujutro evo me na Sajmu knjiga. Ide li još netko od vas? Ako se gore nađe neka kiber-mehana ili u press-centru ne bude gužve, čitamo se odozgora, ako takve prilike ne bude, onda do viđenja do utorka, 25. listopada. Knjige knjige knjige knjige... |
- 04:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #
16.10.2005., nedjelja
Od Frankfurta do Aldissa
|
Nadam se da su Blog.hr-u prošli "oni dani u mjesecu", te me serverske rekonstrukcije i nedostupnosti uvijek zahvate usred želje za pisanjem, koja se onda nakon desetak uzaludnih pokušaja pristupa razvodni i trebaju joj dani da se obnovi... A ima novosti koje vrijedi priopćiti svekolikom općinstvu. Prva je - idem u Frankfurt na Sajam knjiga. Lani sam bio prvi put, i bilo je to nevjerojatno iskustvo. Kažu stari ljudi u Istri da su pred Uskrs mlade janjce puštali u mladu pšenicu, nek se bar jednom u životu do mile volje nauživaju. Tako je meni bilo lani: pripustite knjigomanijaka među milijune knjiga i među tisuće ljudi koji se tim knjigama bave, i ne treba mu ni jesti ni piti niti ičeg drugog. Lani sam u Frankfurtu bio ponajviše turist, zvjerao posvuda, nastojao vidjeti što više (ajme koliko sam kila kataloga samo bio pokupio); ove bi godine posjet sajmu trebao biti promišljeniji, a imam u planu i nekoliko ciljanih susreta i određenijih istraživanja. Lanjski je Frankfurt za mene također bio formalni početak "karijere" urednika - vanjskog suradnika u Nakladi Zoro, u minulih godinu dana dosta se toga u toj "karijeri" nadogađalo, iako će plodovi tek narednih mjeseci izaći na vidjelo, tako da će ovogodišnji Sajam za mene među ostalim imati i poslovnu svrhu. Drugu vijest sam već natuknuo u jednom ranijem postu, ali ni sada ne smijem kazati puno više, osim što vas mogu pozvati da me gledate u četvrtak, 20. listopada i u nedjelju 23. listopada u jednoj večernjoj emisiji HTV-a, odmah poslije dnevnika. Kako sam u to vrijeme u Frankfurtu, čestitke primam kad se vratim :-) Ako tu bude bilo što za čestitati :-) Ima još vijesti: pripremajući se za doček Brianu Aldissu na Istrakon 2006, naše dvije pazinske SF udruge (Albus i Jules Verne klub) su za 17. studenog u 18 sati u pazinskoj SF&F kući zakazale književno druženje s djelima našeg budućeg gosta. Podsjetit ćemo se što je Aldissovih stvari dosad objavljeno na nama razumljivim jezicima, i pokušati ukazati što bi još od neprevedenih stvari bilo vrijedno pročitati, ili čak prevesti i objaviti. Ako imate vremena, pridružite se. |
- 12:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.10.2005., subota
Rikonquista
|
Evo me na Rikonu, obnovljenoj riječkoj SF konvenciji (lani je nije bilo, tako da je ovo hvale vrijedan come back) koju organizira riječka SF udruga "Treći zmaj". Druženje esefičara počelo je još jučer, mi smo iz Pazina stigli danas u rano poslijepodne, i prema već ustaljenim konvencijskim običajima, stvari se vrte non stop. Odslušali smo predavanja Igora Bajšanskog o umjetnoj inteligenciji, Korada Korlevića o životu u svemiru, predstavili roman Dalibora Perkovića "Sva krv čovječanstva", "Antologiju hrvatske ZF priče" Žarka Milenića i časopis "Grifon", ja nastupam za pola sata s "Mitološkim vodičem kroz Istru", za veliko finale imamo okrugli stol u hrvatskom SF-u, i naravno, družimo se, pijemo, ćakulamo, stvaramo velike planove... Dosad se, kažu organizatori, okupilo dvjestotinjak ljudi, a brojno stanje raste kako večer napreduje... |
- 18:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #
04.10.2005., utorak
Anđeli i vanzemaljci
Živko Kustić je prije neki dan u svojoj kolumni "Jutarnja propovijed" u Jutarnjem pisao o vanzemaljcima. Naslov mu je bio "Inteligentna bića koja nisu Zemljani", a sadržaj, za nas esefičare, prilično intrigantan. Osnovne su mu postavke da "ovo nije jedini mogući svijet", da "znanost dopušta postojanja drugih, sasvim drugačijih svjetova" koje mi "ne možemo doseći", te da "nema razloga zašto svemogući Bog ne bi stvorio više takvih svjetova". Kustić dalje tumači da i Biblija i Kuran "svjedoče da drugi svjetovi postoje i da u njima ima razumnih bića koja nisu ljudi, Zemljani", iako u tim svetim knjigama nedostaje pojašnjenja kakva su to bića, kako i gdje žive. Ta bića Bog povremeno šalje k nama, ljudima, "s određenim zadacima", a pritom oni za nas bivaju nevidljivi, "osim ako uzmu prividna nama slična tijela da bi mogli s nama saobraćati". Dakle, ta "nevidljiva bića izvanzemaljskog porijekla obdarena inteligencijom i slobodnom voljom" su, zaključuje Kustić, anđeli (po Bibliji) odnosno meleci (po Kuranu). Iako nisu svi istovrsni ni jednako moćni, raspolažu većim moćima u odnosu na nas, ljude. "Predaja posebno razlikuje anđele i arkanđele", a u Bibliji se posebno spominju tri arkanđela: Mihael (koji je vodio dobre anđele protiv buntovnika), Rafael (koji je vodio mladoga Tobiju na opasno putovanje i izliječio njegova oca), te Gabriel (koji je navijestio Mariji da će začeti i roditi Isusa).Tako piše Kustić, i iako je takvih teorija u svijetu bilo i ranije, meni se čini da je kod Crkve u Hrvata ovaj istup jedno od prvih njenih ozbiljnijih i "službenih" prihvaćanja mogućnosti postojanja izvanzemaljskog inteligentnog života. Posebno mi upada u oči teza da "nema razloga zašto svemogući Bog ne bi stvorio više takvih svjetova". Upada u oči zato što sam čuo i drukčije, pače sasvim suprotne teze predstavljane kao "kršćanske". Lani nam je u Pazin jedan tip, nebitnog imena, došao održati predavanje naslovljeno "Život u svemiru - jesmo li sami". U publici se skupilo dosta ljudi, budući da smo kroz Istrakon i slična zbivanja već prilično senzibilizirali naše sugrađane za takve teme. Malo nas je iznenadilo kad je, izlažući na samom početku koncept predavanja, kazao kako će o toj temi govoriti "s kršćanskog stajališta" (što se u najavi predavanja nije spominjalo, štoviše, predavač je najavljen kao doktor fizike zaposlen u jednoj uglednoj znanstvenoj ustanovi). Uglavnom, kroz veći dio predavanja izlagao je statističke pretpostavke o mogućnostima postojanja uvjeta za razvoj života (ništa novo, metoda je slična kao u Asimovljevim popularno-znanstvenim knjigama), no na kraju nas je zaprepastio sljedećim zaključkom: "Moje je mišljenje da je ovaj svemir jednostavno tako ogroman zato da bi postojala realna šansa za slučajnu pojavu života na samo jednom planetu. Oni koji žele život shvatiti kao nešto što je ugrađeno u ovaj svemir, zamišljaju svemir gusto naseljen životom. Pravi razlog za takvo razmišljanje zapravo je negiranje postojanja Boga, jer ako život postoji samo na Zemlji, to bi onda značilo da je Biblija u pravu, a ovaj svemir stvoren zbog čovjeka. Zar je dakle zaključak da smo sami u svemiru? Ne! Nismo sami! Bog je s nama!" (citiram prema izvještaju Ive Grdinić iz Glasa Istre). Nakon što se publika malo pribrala od šoka izazvanog takvim zaključkom, počela ga je rešetati pitanjima, ali se gospodin iznebuha ispričao da mora na autobus, i doslovce pobjegao iz dvorane. Mislim da drugi put neće doći. Zato mi je drago da, u vrijeme kada samozvani "bojovnici" Crkve u Hrvata pokreću svoje male križarske ratove protiv Pokemona, Harryja Pottera i Gospodara prstenova, iz crkvenih redova dolaze različita mišljenja o tome "jesmo li sami u svemiru", iako ta mišljenja više pokazuju osobnu razinu kulture onoga tko ih izriče, nego neki "službeni stav". |
- 09:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #
03.10.2005., ponedjeljak
Natječaj za vampirske priče
U čast istarskog vampira Jure GrandaORGANIZACIJSKI ODBOR 5. FESTIVALA FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI U PAZINU OGLAŠAVA NATJEČAJ ZA VAMPIRSKE PRIČE Ovim se natječajem traže priče iz žanrovskog spektra znanstvene fantastike - fantasyja - nadnaravnog horrora, koje na bilo koji način obrađuju ili koriste vampirsku tematiku. Primaju se priče napisane na hrvatskom jeziku, duljine do 10 novinskih kartica (18.000 znakova, uključujući i razmake). Poželjno je da priče budu što kraće, ali to nije uvjet. Priče koje se šalju na natječaj moraju biti originalne tj. neobjavljene. Neobjavljenom se pričom smatra priča koja još ni na koji način nije pružena na uvid javnosti u tiskanom ili u elektronskom mediju (uključujući i internet). Priče treba slati u jednom primjerku otisnute na papiru, potpisane imenom i prezimenom autora, s detaljnim podacima o autoru u prilogu, uključujući kontakt-podatke, te kraći životopis i bibliografiju (materijal za "bilješku o piscu"). Priče ne treba potpisivati šifrom. U koverti s pričom otisnutom na papiru, OBAVEZNO treba priložiti i disketu ili CD s pričom u elektronskom obliku (u .rtf datoteci, bez posebnih formatiranja teksta). Priče treba slati na adresu: Pučko otvoreno učilište u Pazinu (za vampirske priče), Šetalište Pazinske gimnazije 1, 52000 Pazin. Rok za slanje priča je 1. travnja 2006. godine. Prosudbena komisija odabrat će najbolje priče za objavljivanje u zajedničkoj zbirci, koja će biti predstavljena na 5. Festivalu fantastične književnosti koji će se održati u Kringi i Pazinu, 11. i 12. kolovoza 2006. godine. Priče odabrane za objavljivanje u zbirci se ne rangiraju i ne nagrađuju posebnim nagradama. Autori čije se priče odaberu za zbirku bit će pozvani da svoje priče predstave na spomenutom Festivalu. Ukoliko se s vremenom ukažu mogućnosti da se, zahvaljujući nenadanoj naklonosti sponzora, neke priče ili autori ipak nagrade posebnim nagradama, takve će odabrati ista prosudbena komisija koja bira priče za objavljivanje. Za ovaj natječaj i za ovu zbirku vampirska tematika je obavezna. Obavezno je i poštivanje propisane duljine od 10 kartica. Poželjno je, ali nipošto nije uvjet, da je vampirska priča radnjom smještena u Istru, i da se u njoj pojavljuje Jure Grando. Organizatori i partneri u organizaciji 5. Festivala fantastične književnosti (Kringa-Pazin, 11-12. kolovoza 2006.): Udruga "Albus" Pazin, "Jules Verne klub" Pazin, Pučko otvoreno učilište u Pazinu, Turistička zajednica grada Pazina, Općina Tinjan, Mjesni odbor Kringa SAMO VI PIŠITE! |
- 09:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #
01.10.2005., subota
Divovska lignja
Mediji su nedavno donijeli vijest da je Japanac Tsunemi Kubodera u sjevernom Pacifiku kod otočja Bonin na dubini od 900 metara snimio divovsku lignju krakova dugih šest metara, ukupne dužine osamnaest metara. Desetljećima su to pokušavali znanstvenici, istraživači i avanturisti, ali su se divovske lignje pokazivale neuhvatljivijima od Nessie i Bigfoota zajedno.Divovske su lignje već stoljećima opsesija pisaca i ljetopisaca, no planetarnu su popularnost ova čudovišta dostigla kroz roman (a kasnije i njegovim filmskim adaptacijama) Julesa Vernea "20.000 milja ispod mora" (što je pogrešan naslov, ali to je druga priča). U novinskim vijestima o ovom japanskom otkriću često se spominje Julesa Vernea, reproduciraju se naslovnice njegovog romana i navodi kako je on "dosad najljepše opisao" divovsku lignju, što je zapravo bez veze, jer on lignju nikad nije vidio, pa ju nije mogao ni opisati; ali je zato vrlo pomno citirao sve relevantne izvore o "viđenjima" divovskih lignji. Jedan takav zapis me nekoliko godina zavodio na krivi put. Jules Verne naime u svom romanu, u dijalogu između profesora Arronaxa i njegova sluge Conseillea, navodi kao jednog od očevidaca pojave divovske lignje u Indijskom oceanu mornara Paula Bosa, rodom iz Hvara. "Ha, i mi lignju za trku imamo", oduševljeno sam pomislio, i počeo pripremati potragu za tim našim Hvaraninom, kome je pravo prezime možda moglo biti Božić (Bossich-Bossi-Bos). Nisam se baš jako trudio tražiti, nije baš ni vremena bilo, ali dobro da nisam, jer kad sam jednom uspoređivao tekstove "20.000 milja..." iz raznih godina i raznih jezika, ispalo je da se u većini izdanja, a pogotovo u svim inozemnima, navodi da je Paul Bos iz - Le Havrea! U našim je izdanjima genitiv Le Havrea ili skraćeno Havrea, ili fonetski pisano Havra - odjedamput postalo Hvara! Uf, zamalo sam se osramotio (a imam mogućnost kontakta s ljudima koji o tim stvarima doista znaju znanje). Dakle, ništa od naše lignje odnosno našeg lignjovidioca, a ako nekome od vas čitajući Verneov roman zapne za oko to "iz Hvara", sada znate da je u pitanju tipfeler. No, za utjehu, Verne spominje da se komad kraka jedne divovske lignje čuva u jednome muzeju u Trstu, odnosno, to je bilo u njegovo vrijeme, nisam još provjerio kako je danas (ako je netko tamo u prolazu - neka mi javi). Preko Vernea, divovskom se lignjom pozabavio i Michael Crichton u "Sferi", to vam je, nadam se, poznato barem iz filma ako niste čitali knjigu (inače, upoznao sam čovjeka koji je Crichtonu bio konzultant za Vernea i lignje), no jedna od najljepših književnih posveta divovskim lignjama dolazi iz naših redova. Zanemarimo činjenicu da su divovske lignje bile kratkotrajnom opsesijom nekoliko SF humoreski objavljenih u fanzinima unatrag četiri-pet godina, i naglasimo da je odličan zagrebački pisac Aleksandar Žiljak ovu temu izuzetno nadahnuto obradio u noveli "Ultramarin!", koja je dostupna u dvije knjige: godišnjoj zbirci hrvatskog SF-a "Alternauti" (Sfera-Nova stvarnost, Zagreb, 2002.) i u Žiljakovoj autorskoj zbirci "Slijepe ptice" (Mentor, Zagreb, 2003.). Srdačno preporučujem! |
