Mediji su nedavno donijeli vijest da je Japanac Tsunemi Kubodera u sjevernom Pacifiku kod otočja Bonin na dubini od 900 metara snimio divovsku lignju krakova dugih šest metara, ukupne dužine osamnaest metara. Desetljećima su to pokušavali znanstvenici, istraživači i avanturisti, ali su se divovske lignje pokazivale neuhvatljivijima od Nessie i Bigfoota zajedno.
Divovske su lignje već stoljećima opsesija pisaca i ljetopisaca, no planetarnu su popularnost ova čudovišta dostigla kroz roman (a kasnije i njegovim filmskim adaptacijama) Julesa Vernea "20.000 milja ispod mora" (što je pogrešan naslov, ali to je druga priča). U novinskim vijestima o ovom japanskom otkriću često se spominje Julesa Vernea, reproduciraju se naslovnice njegovog romana i navodi kako je on "dosad najljepše opisao" divovsku lignju, što je zapravo bez veze, jer on lignju nikad nije vidio, pa ju nije mogao ni opisati; ali je zato vrlo pomno citirao sve relevantne izvore o "viđenjima" divovskih lignji. Jedan takav zapis me nekoliko godina zavodio na krivi put. Jules Verne naime u svom romanu, u dijalogu između profesora Arronaxa i njegova sluge Conseillea, navodi kao jednog od očevidaca pojave divovske lignje u Indijskom oceanu mornara Paula Bosa, rodom iz Hvara. "Ha, i mi lignju za trku imamo", oduševljeno sam pomislio, i počeo pripremati potragu za tim našim Hvaraninom, kome je pravo prezime možda moglo biti Božić (Bossich-Bossi-Bos). Nisam se baš jako trudio tražiti, nije baš ni vremena bilo, ali dobro da nisam, jer kad sam jednom uspoređivao tekstove "20.000 milja..." iz raznih godina i raznih jezika, ispalo je da se u većini izdanja, a pogotovo u svim inozemnima, navodi da je Paul Bos iz - Le Havrea! U našim je izdanjima genitiv Le Havrea ili skraćeno Havrea, ili fonetski pisano Havra - odjedamput postalo Hvara! Uf, zamalo sam se osramotio (a imam mogućnost kontakta s ljudima koji o tim stvarima doista znaju znanje). Dakle, ništa od naše lignje odnosno našeg lignjovidioca, a ako nekome od vas čitajući Verneov roman zapne za oko to "iz Hvara", sada znate da je u pitanju tipfeler. No, za utjehu, Verne spominje da se komad kraka jedne divovske lignje čuva u jednome muzeju u Trstu, odnosno, to je bilo u njegovo vrijeme, nisam još provjerio kako je danas (ako je netko tamo u prolazu - neka mi javi).
Preko Vernea, divovskom se lignjom pozabavio i Michael Crichton u "Sferi", to vam je, nadam se, poznato barem iz filma ako niste čitali knjigu (inače, upoznao sam čovjeka koji je Crichtonu bio konzultant za Vernea i lignje), no jedna od najljepših književnih posveta divovskim lignjama dolazi iz naših redova. Zanemarimo činjenicu da su divovske lignje bile kratkotrajnom opsesijom nekoliko SF humoreski objavljenih u fanzinima unatrag četiri-pet godina, i naglasimo da je odličan zagrebački pisac Aleksandar Žiljak ovu temu izuzetno nadahnuto obradio u noveli "Ultramarin!", koja je dostupna u dvije knjige: godišnjoj zbirci hrvatskog SF-a "Alternauti" (Sfera-Nova stvarnost, Zagreb, 2002.) i u Žiljakovoj autorskoj zbirci "Slijepe ptice" (Mentor, Zagreb, 2003.). Srdačno preporučujem!
Post je objavljen 01.10.2005. u 13:49 sati.