Živko Kustić je prije neki dan u svojoj kolumni "Jutarnja propovijed" u Jutarnjem pisao o vanzemaljcima. Naslov mu je bio "Inteligentna bića koja nisu Zemljani", a sadržaj, za nas esefičare, prilično intrigantan. Osnovne su mu postavke da "ovo nije jedini mogući svijet", da "znanost dopušta postojanja drugih, sasvim drugačijih svjetova" koje mi "ne možemo doseći", te da "nema razloga zašto svemogući Bog ne bi stvorio više takvih svjetova". Kustić dalje tumači da i Biblija i Kuran "svjedoče da drugi svjetovi postoje i da u njima ima razumnih bića koja nisu ljudi, Zemljani", iako u tim svetim knjigama nedostaje pojašnjenja kakva su to bića, kako i gdje žive. Ta bića Bog povremeno šalje k nama, ljudima, "s određenim zadacima", a pritom oni za nas bivaju nevidljivi, "osim ako uzmu prividna nama slična tijela da bi mogli s nama saobraćati". Dakle, ta "nevidljiva bića izvanzemaljskog porijekla obdarena inteligencijom i slobodnom voljom" su, zaključuje Kustić, anđeli (po Bibliji) odnosno meleci (po Kuranu). Iako nisu svi istovrsni ni jednako moćni, raspolažu većim moćima u odnosu na nas, ljude. "Predaja posebno razlikuje anđele i arkanđele", a u Bibliji se posebno spominju tri arkanđela: Mihael (koji je vodio dobre anđele protiv buntovnika), Rafael (koji je vodio mladoga Tobiju na opasno putovanje i izliječio njegova oca), te Gabriel (koji je navijestio Mariji da će začeti i roditi Isusa).
Tako piše Kustić, i iako je takvih teorija u svijetu bilo i ranije, meni se čini da je kod Crkve u Hrvata ovaj istup jedno od prvih njenih ozbiljnijih i "službenih" prihvaćanja mogućnosti postojanja izvanzemaljskog inteligentnog života. Posebno mi upada u oči teza da "nema razloga zašto svemogući Bog ne bi stvorio više takvih svjetova". Upada u oči zato što sam čuo i drukčije, pače sasvim suprotne teze predstavljane kao "kršćanske".
Lani nam je u Pazin jedan tip, nebitnog imena, došao održati predavanje naslovljeno "Život u svemiru - jesmo li sami". U publici se skupilo dosta ljudi, budući da smo kroz Istrakon i slična zbivanja već prilično senzibilizirali naše sugrađane za takve teme. Malo nas je iznenadilo kad je, izlažući na samom početku koncept predavanja, kazao kako će o toj temi govoriti "s kršćanskog stajališta" (što se u najavi predavanja nije spominjalo, štoviše, predavač je najavljen kao doktor fizike zaposlen u jednoj uglednoj znanstvenoj ustanovi). Uglavnom, kroz veći dio predavanja izlagao je statističke pretpostavke o mogućnostima postojanja uvjeta za razvoj života (ništa novo, metoda je slična kao u Asimovljevim popularno-znanstvenim knjigama), no na kraju nas je zaprepastio sljedećim zaključkom: "Moje je mišljenje da je ovaj svemir jednostavno tako ogroman zato da bi postojala realna šansa za slučajnu pojavu života na samo jednom planetu. Oni koji žele život shvatiti kao nešto što je ugrađeno u ovaj svemir, zamišljaju svemir gusto naseljen životom. Pravi razlog za takvo razmišljanje zapravo je negiranje postojanja Boga, jer ako život postoji samo na Zemlji, to bi onda značilo da je Biblija u pravu, a ovaj svemir stvoren zbog čovjeka. Zar je dakle zaključak da smo sami u svemiru? Ne! Nismo sami! Bog je s nama!" (citiram prema izvještaju Ive Grdinić iz Glasa Istre).
Nakon što se publika malo pribrala od šoka izazvanog takvim zaključkom, počela ga je rešetati pitanjima, ali se gospodin iznebuha ispričao da mora na autobus, i doslovce pobjegao iz dvorane. Mislim da drugi put neće doći.
Zato mi je drago da, u vrijeme kada samozvani "bojovnici" Crkve u Hrvata pokreću svoje male križarske ratove protiv Pokemona, Harryja Pottera i Gospodara prstenova, iz crkvenih redova dolaze različita mišljenja o tome "jesmo li sami u svemiru", iako ta mišljenja više pokazuju osobnu razinu kulture onoga tko ih izriče, nego neki "službeni stav".
Opis bloga
Što čitam i što pišem kad moram i kad ne moram, i kako se u sve to uklapaju Pazin, Istra, SF, Jules Verne, lijepa književnost, ružna stvarnost, i virtualno grebanje po dnu Pandorine kutije