Bolji zalet https://blog.dnevnik.hr/boljizalet

četvrtak, 16.04.2015.

Inicijacijska stijena u Šarinoj dragi

Uočila sam jutros na pozadini svoga mobitela fotografiju svježe obojanih uskrsnih jaja. Vrijeme me opasno gazi. Uskrs mi je očito prebrzo prošao. Morat ću je smjesta promijeniti. Mogla bih na lock screen staviti neki proljetni motiv. Hm, ali proljeće bih vjerojatno izabrala samo zato jer me podsjeća na dolazak ljeta. Naći ću ipak nešto s ljetnim ugođajem. Mobitel mi je stalno pri ruci i pogled na lijepu sličicu uvijek me oraspoloži na monotonim poslovnim sastancima. Brzo sam odlučila. Stijena u Šarinoj dragi. Fotografija je slikana prije nekoliko godina i više puta je uspješno odradila zadatak motivacijske pozadine.
Nema ljepše uvale od Šarine drage. Zaklonjena od bure, čuva toplinu mora i prava je mirna zatonska oaza. Svake godine sezona kupanja započinje upravo ovdje. U Zatonu je more bočato. Krka se u šibenskom kanalu miješa sa slanim plavetnilom. Nitko ovdje ne skače u more sa začepljenim nosom i nitko ne roni zatvorenih očiju. Priroda se pobrinula da kupanje bude ugodno i bez crvenih bjeloočnica. Nema puno plićaka i sva domaća djeca su od najranije dobi izvrsni plivači.
Stijena u Šarinoj dragi je mitsko mjesto moga djetinjstva. Svake godine, još u Zagrebu, prije početka ljetnih praznika, sestra, sestrične i ja bismo načele istu temu. S kojeg kamenog dijela ćemo skakati ovoga ljeta? Naime, naša stijena ima svoje udubine na različitim visinama. Mlađi skaču u more s donjih zaravnjenih izbočina, a stariji s viših. S godinama i odrastanjem polako se napreduje prema gornjim dijelovima. Najvještiji skaču s kamena na vrhu stijene. Na glavu, naravno. To su obično najhrabriji domaći dečki koji izazivaju divljenje cijele plaže. Svake godine, prvo odvažno skakanje s nove više hrapave postaje, izazivalo bi neopisiv osjećaj ponosa u nama. Pretkraj osnovne škole, već smo neustrašivo skakale s vrha stijene i osjećale smo se vrlo, vrlo odraslo.
Vrijeme je neminovno prolazilo i jedne godine na ljetovanje sam doputovala s ljubljenim dečkom, današnjim mužem. S najvećom radošću odvela sam ga na najdražu stijenu. Tek sam nedavno saznala da je to bio najgori trenutak u njegovom životu. Na veselom obiteljskom druženju priznao nam je svima kako je tada prestravljeno gledao naš zastrašujući skok s vrha stijene u more. Obliven hladnim znojem užasnuto je shvatio da se, pod cijenu života i muškog ponosa, mora i on, s vrtoglave visine, baciti u ponor. Nije imao izbora. Vratolomni skok bio je neočekivani inicijacijski obred ulaska u moju obitelj. Hrabro se prepustio sudbini i preživio. Od tada, već treće desetljeće, kupa se svako ljeto u Šarinoj dragi. Ritual inicijacije prošao je s odličnim uspjehom, ali nikada mu više nije palo na pamet ponoviti skok sa stijene.
Naši školski i studentski praznici ostali su davno iza nas. Postali smo roditelji, djeca su rasla. Spoznala sam kako su neke stvari u životu promjenjive, a neke trajne i vječne. Stijena u Šarinoj dragi ostala je izazov i sljedećim generacijama. Već dugo moja odrasla djeca sa svojim sestričnama i bratićima skaču ljeti s vrha naše stijene. Njihov tata nikada nije shvatio kakav je to gušt.

Hvala Ani Mariji čiji me zadnji post o njezinoj najdražoj plaži inspirirao da napišem ovaj tekst.


Oznake: Šarina draga, stijena

16.04.2015. u 18:54 • 33 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.