|
Moja "Zamišljena"
Kečo, hvala ti
AUTOPORTRET
Znam kako krhak je život,
nestaje pod prstima
razmrvljen
iako zamišljam da je beskonačan, beskrajan.
Dok misli zaražene tvojim bićem
tonu u ljepljivu krajnost
oblikujući ženu što prkosi valovima
sanjarim,
namještam kormilo i okrećem pramac
prema neznanim obalama,
pletem niti u visokom zamahu
šireći jedra.
U svili mog oka zapleteno vrijeme,
šuti.
U slutnji,
u čežnji
obrisi daljine,
nesagledivost velika kao pukotina
iako bliski smo željama.
U zrcalima vlažnih pločnika
ja nisam nestala;
putujem ka jugu.
by Dream Maker
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
...iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim...
Ž.Krznarić
*** *** ***
NIKADA VIŠE
nikada vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate
nikada vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle
nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire
ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi
podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci
Ž.Krznarić
*** *** ***
Ti živiš
gdje zvijezde tkaju put
od srebra.
Nevinošću sja tvoje lice,
dok nedostižan kao sjena
nastavljaš svoj let.
Negdje sakriven tvoj je svijet.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Još neznam dal' si zvijezda ili žena
al samo jedan tren da postojiš
ko' ružičasta morska pjena
na žalu stojim sam.
Galebov glas stope briše val.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Ti si princeza
nekog drugog svijeta
tvoja riječ stvara čuda
budi iskrena uputi mi osmijeh
tek da znam
postojiš nisam sam
negdje izvan planeta.
D.Topić
|
ljubav pisana srcem
26.11.2007., ponedjeljak
AKVAREL SNA
Kada pomiješa se mjesečina
sa sunčevim zalaskom
- pred san,
i stope se svjetlost i sjenke
u mirisu lavande i meda,
Ti, koji poznaješ moju misao
pretoči se u meni u zapjenjeno more
pa budi mi zjena i sebi neobjašnjiv,
usred divlje šume za me budi dom.
Što bih ja bez svjetla,
što bi Ti bez sjene?
Pronađi me -
u dubokoj zelenoj travi,
u nebu preslikanom na modra prostranstva,
u usnulom kamenju na širokoj cesti,
u osmjesima skrivenim na dlanovima
pronađi me.
Ti, koji poznaješ moju misao
pretoči se tada u zapjenjeno more
pa budi mi zjena i sebi neobjašnjiv,
usred divlje šume za me budi dom.
UPDATE
Postoje ljudi koji ti ukradu srce, tek tako, osmjehom, ili pak
lijepom rječju. Ljudi koje smatraš svojima iako su "samo"
daleki prijatelji, iako su "nevidljivi".
Jedan od onih koji je ukrao moje srce, kojemu sam ga zapravo
darovala ... sada i uvik za oni dan više... je moj prijatelj Sewen.
Ljut i tužan, razočaran, odlučio je otići, a ja ne želim
prijatelja ispratiti tišinom.
Ne želim, jer on tišinu ne zaslužuje.
Baš on, Sewen, toliko puta znao mi je reći da moja riječ
stvara čuda, pa stoga, iako znam da su to bile samo tople
riječi prijatelja, ja danas želim vjerovati u to.
I odlučujem ne šutjeti.
Ono što se dogodilo Sewenu već sutra može se dogoditi
meni ili nekome od vas.
A ja se pitam, kada se desi, kada netko odluči pokazati
koliko je moćan tako da će obrisati sve ono što mi s ljubavlju
mjesecima ili godinama stvaramo, tko će biti na našoj strani,
tko će nas zaštititi?
Oni koji su to trebali, kojima je to bila dužnost i posao, dakle
i moralna obveza su zakazali.
Jer što je svijet jednoga Sewena naspram njihovih umišljenih
veličina?!
Meni je Sewenov svijet bio mjesto gdje sam bila sigurna,
zaštićena njegovom toplinom, njegovom dobrotom.
Sewenov svijet bio je moja oaza.
Zajedno smo se radovali, zajedno tugovali.
I nisam ga bezrazložno nazivala svojim Anđelom, nisam.
Mnoge od vas zasigurno je dotakla Sewenova toplina.
Mislite li da će sve biti isto jer je odlučio otići samo jedan čovjek?
Mislite li da to nije važno?
Tko ima pravo odlučiti umjesto nas da naši blogovi ne trebaju
više postojati?
I tko je tome nekome dao to za pravo?
Ako prešutimo mi im to pravo dajemo tišinom, a tišina nije
moj odabir.
Iskreno vjerujem da nije niti vaš.
Sewen, Anđele, ja ne mogu učiniti ništa više, bez obzira koliko to želim.
Ti znaš, ne trebam reći, da želim da ostaneš, jer bez tebe ništa neće biti isto.
Ne mogu se tek tako oprostiti od tebe, pustiti te bez riječi.
Iako, ti znaš, da uvik će biti i onaj dan više, zauvik, Anđele.
I znaš da moja misao i dio mojega srca biti će sa tobom ma kamo
ti pošao.
Tvoja R.
dokaz da nismo odabrali tišinu
O istome pišu:
Irida
Pokojnici i pijanci
Duga cesta ;)
|
|
|
