Marketing
AKVAREL SNA
Kada pomiješa se mjesečina
sa sunčevim zalaskom
- pred san,
i stope se svjetlost i sjenke
u mirisu lavande i meda,
Ti, koji poznaješ moju misao
pretoči se u meni u zapjenjeno more
pa budi mi zjena i sebi neobjašnjiv,
usred divlje šume za me budi dom.
Što bih ja bez svjetla,
što bi Ti bez sjene?
Pronađi me -
u dubokoj zelenoj travi,
u nebu preslikanom na modra prostranstva,
u usnulom kamenju na širokoj cesti,
u osmjesima skrivenim na dlanovima
pronađi me.
Ti, koji poznaješ moju misao
pretoči se tada u zapjenjeno more
pa budi mi zjena i sebi neobjašnjiv,
usred divlje šume za me budi dom.
UPDATE
Postoje ljudi koji ti ukradu srce, tek tako, osmjehom, ili pak
lijepom rječju. Ljudi koje smatraš svojima iako su "samo"
daleki prijatelji, iako su "nevidljivi".
Jedan od onih koji je ukrao moje srce, kojemu sam ga zapravo
darovala ... sada i uvik za oni dan više... je moj prijatelj Sewen.
Ljut i tužan, razočaran, odlučio je otići, a ja ne želim
prijatelja ispratiti tišinom.
Ne želim, jer on tišinu ne zaslužuje.
Baš on, Sewen, toliko puta znao mi je reći da moja riječ
stvara čuda, pa stoga, iako znam da su to bile samo tople
riječi prijatelja, ja danas želim vjerovati u to.
I odlučujem ne šutjeti.
Ono što se dogodilo Sewenu već sutra može se dogoditi
meni ili nekome od vas.
A ja se pitam, kada se desi, kada netko odluči pokazati
koliko je moćan tako da će obrisati sve ono što mi s ljubavlju
mjesecima ili godinama stvaramo, tko će biti na našoj strani,
tko će nas zaštititi?
Oni koji su to trebali, kojima je to bila dužnost i posao, dakle
i moralna obveza su zakazali.
Jer što je svijet jednoga Sewena naspram njihovih umišljenih
veličina?!
Meni je Sewenov svijet bio mjesto gdje sam bila sigurna,
zaštićena njegovom toplinom, njegovom dobrotom.
Sewenov svijet bio je moja oaza.
Zajedno smo se radovali, zajedno tugovali.
I nisam ga bezrazložno nazivala svojim Anđelom, nisam.
Mnoge od vas zasigurno je dotakla Sewenova toplina.
Mislite li da će sve biti isto jer je odlučio otići samo jedan čovjek?
Mislite li da to nije važno?
Tko ima pravo odlučiti umjesto nas da naši blogovi ne trebaju
više postojati?
I tko je tome nekome dao to za pravo?
Ako prešutimo mi im to pravo dajemo tišinom, a tišina nije
moj odabir.
Iskreno vjerujem da nije niti vaš.
Sewen, Anđele, ja ne mogu učiniti ništa više, bez obzira koliko to želim.
Ti znaš, ne trebam reći, da želim da ostaneš, jer bez tebe ništa neće biti isto.
Ne mogu se tek tako oprostiti od tebe, pustiti te bez riječi.
Iako, ti znaš, da uvik će biti i onaj dan više, zauvik, Anđele.
I znaš da moja misao i dio mojega srca biti će sa tobom ma kamo
ti pošao.
Tvoja R.
dokaz da nismo odabrali tišinu
O istome pišu:
Irida
Pokojnici i pijanci
Duga cesta ;)
Post je objavljen 26.11.2007. u 06:21 sati.