|
Moja "Zamišljena"
Kečo, hvala ti
AUTOPORTRET
Znam kako krhak je život,
nestaje pod prstima
razmrvljen
iako zamišljam da je beskonačan, beskrajan.
Dok misli zaražene tvojim bićem
tonu u ljepljivu krajnost
oblikujući ženu što prkosi valovima
sanjarim,
namještam kormilo i okrećem pramac
prema neznanim obalama,
pletem niti u visokom zamahu
šireći jedra.
U svili mog oka zapleteno vrijeme,
šuti.
U slutnji,
u čežnji
obrisi daljine,
nesagledivost velika kao pukotina
iako bliski smo željama.
U zrcalima vlažnih pločnika
ja nisam nestala;
putujem ka jugu.
by Dream Maker
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
...iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim...
Ž.Krznarić
*** *** ***
NIKADA VIŠE
nikada vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate
nikada vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle
nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire
ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi
podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci
Ž.Krznarić
*** *** ***
Ti živiš
gdje zvijezde tkaju put
od srebra.
Nevinošću sja tvoje lice,
dok nedostižan kao sjena
nastavljaš svoj let.
Negdje sakriven tvoj je svijet.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Još neznam dal' si zvijezda ili žena
al samo jedan tren da postojiš
ko' ružičasta morska pjena
na žalu stojim sam.
Galebov glas stope briše val.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Ti si princeza
nekog drugog svijeta
tvoja riječ stvara čuda
budi iskrena uputi mi osmijeh
tek da znam
postojiš nisam sam
negdje izvan planeta.
D.Topić
|
ljubav pisana srcem
30.07.2007., ponedjeljak
SVIJET ONKRAJ ISTINE
Zaboravim li ikada kako teški su bili koraci kojima sam ponovno
učila hodati uzdignute glave licem zemlje, pomislim li tada kako
usnula sam svu ovu ljubav ...
Učini da čujem srce
kako Tvojim kuca bilom;
i koliko snažno bi me zagrlile
Tvoje nježne ruke,
učini da osjetim.
Dotakni me nemirnom dušom lutalice,
spusti na moje čelo poljubac
Tvojih vrelih usana,
u tamu Tvog pogleda
da uronim srce
- učini tada.
I neka poteku moje misli kao rijeka,
bistra i čista,
u meandre neka razlijevaju se riječi;
i neka svaki od tih čudnih svjetova
onkraj istine
živi mojom ljubavlju,
njenim dahom diše.
Sada neka bude samo sada, zauvijek.
|
24.07.2007., utorak
ISTINA O PUTU LJUBAVI
Jednom davno napisala sam ove riječi na posebnome mjestu i posvetila ih dređenoj osobi.
Ponekada se u mislima vratim u to vrijeme i shvatim da
nešto treba reći i po nekoliko puta, ponavljati dok ne bude
zapamćeno; da treba govoriti SVIMA koji žele čuti.
Dijelove ovoga teksta smatram uistinu bitnima da bismo
naučili dijeliti osjećaje i život s nekim drugim, da bismo
naučili kako ljubav se ljubavlju vraća; bitnima kao svaki korak
na Putu koji zovemo ljubav - stoga ih još jednom želim
podijeliti s vama.
Vjerni Čitatelju!
Ove riječi pišem Tebi koji svaki puta pročitaš ono što napišem,
ali koliko vidim, nikada si nisi dao truda da to shvatiš.
Pregazila sam odavno tri desetljeća dug Put života.Učila sam
svakim novim korakom, sakupljala znanje o istini, o ljubavi, o
prijateljstvu, ubirala ga kao najvrijednije plodove sa stabala
pokraj kojih sam prolazila.
Slušala Tvoje, prihvaćala Tvoje, poštovala Te, cijenila Tvoju
misao, makar se s njom toliko puta nisam slagala.
Činila sam to nadajući se da ćeš nešto naučiti.
Nesebično sam Ti darivala svoje riječi, svoje misli, svoja iskustva.
Dijelila ih s Tobom.
Baš sa Tobom, da.
Jer, svaki put kada bih nešto napisala i stavila ispred Tebe
pokušavala sam Ti prenijeti nešto od onoga što sam u sebi
smatrala pozitivnim i vrijednim, nadala sam se da ćeš uvidjeti
kako su Ego i Moć iskorišteni na način kako si Ti to činio ravni
Zlu.
Davno sam se ja izborila sa svojim Egom.
Zauzdala ga, smjestila u granice prihvatljivog.
Suvereni sam vladar maloga svijeta istine i iskrenosti koji se
zove moja misao.
Ono što sam željela reći, govorila sam bez ustručavanja.
Govorila sam to radi sebe, da bih zapamtila da u životu postoje
vrijednosti kojih se nikada, ni po koju cijenu ne želim odreći.
Ali, govorila sam to i radi Tebe, da bih Te naučila svojim
iskustvom, da bih Ti pomogla da se sjetiš kako neke ljude koje
uz sebe imaš moraš njegovati, čuvati iskrenošću i dobrotom i
pokazati im da Ti je do njih stalo.
Rekala sam pokazati, a ne reći, primjetio si.
Pokazati podrazmijeva neku gestu, sitnicu kojom ćeš to učiniti
bolje nego rječju.
Pokazati podrazmijeva barem ponekad staviti te ljude na prvo
mjesto, iznad sebe.
Dopustiti im da budu važni jedino oni i njihova priča ma koliko
se ona Tebi činila nevažnom.
Ljubav i pripadanje moraš pokazati.
Nije dovoljno samo reći.
Jer, što su riječi.
Slova na papiru.
Zvuk koji nestaje u prostoru.
Govoriti, pisati, govoriti, pisati...
I tako u nedogled.
A time reći NIŠTA!
Samo jedno veliko ništa!
Pokaži, pruži, daruj ono što jesi, ispuni obećanje koje si dao.
Iznenadi sitnim, neočekivanim znakom pažnje.
Zaboravi sebe.
Barem na trenutak siđi sa nepostojećeg trona i postani običan,
Mali čovjek.
I onda izgovori riječi ljubavi.
Tada će imati snagu.
Tek tada će biti istina.
Tada će im netko moći vjerovati.
Govorila sam Ti svojim srcem nadajući se da ćeš prepoznati
istinu.
Učila Te strpljivošću dostojnom Učitelja.
Ali Ti, vjerni moj Čitatelju, nisi naučio ništa.
Pogledaj, i sada dok Ti se obraćam, ukazujem Ti na pogreške,
ja Ti se obraćam s poštovanjem.
Ostajem dosljedna.
Slijedim svoj Put, Put Ljubavi.
Na tome Putu dodirnuti će me ruka Prijatelja, biti mi potpora.
I dalje ću misliti srcem i gledati očima Ljubavi.
A Ti?
|
21.07.2007., subota
BITNOST
Rijeka si što bujicom kida moje obale, ja more sam...
Ukroćeni spoznajom da neukrotivi jednako smo stvarni;
vezani dopuštenjem da slobodom udišemo život;
bogati mišlju da možemo tražiti i dobiti sve što želimo,
ljubavlju kao velom prekrivamo lica
želeći i uzimajući istinom samo jedno drugo.
|
16.07.2007., ponedjeljak
ZRNCE ISTINE
Labirintom srca putuje ljubav; čas klizne ka
nespokoju, pa zakotrlja se ka ushitu.
Znak jednakosti stavljam da spaja ( ili dijeli )
nju i mene.
Predobro znam da mijene su stvarne i kako
već sutra sve biti će drugačije – sve osim te
ljubavi, jer ona je život.
Ludost trenutka postala je svetost istine na
mojim usnama i druge istine nema do nje.
|
13.07.2007., petak
SNAGA (BEZ PREDRASUDA)
Postoji li drugo ime
za dubinu gladnih otisaka,
za bestežinsko stanje uma
kada pod težinom riječi
potpisujemo tekućinama
bestidno, ne štedeći se
neizgovorenu želju?
Postoji li drugo ime
za ono iskonsko u nama,
za divlje tokove svijesti
kada su misli iznjedrena djeca
vulkana noći,
crvena poput užarene lave?
Postoji li drugo ime
za treperenje tijela,
za snagu dodira,
kojom izmjeriti bismo mogli
duljinu svih mostova
kojima spajamo svoje svjetove
brišući granice uobičajenoga?
|
10.07.2007., utorak
U VREMENU KOJE JE SUTRA
Po vrletnim stazama tvoga prisustva
stopu iza stope
koračati,
udahnuti čisti zrak.
Disati.
Živjeti.
Želim!
Po beskrajnim prostranstvima tvojih misli
val po val
ploviti,
raširiti jedra.
Disati.
Živjeti.
Želim!
Na rubu tvojih trepavica
treptaj po treptaj
mirovati,
sklopiti krila.
Ne letjeti.
Ostati.
Želim!
|
06.07.2007., petak
ŠETAČ KROZ SNOVE
Usnama dotičem trag prošlosti
na tvome čelu;
znak i spomen na napuštene snove.
Nečujnim koracima ponirem
ka granicama nestvarnoga,
uronivši u tebe
osjećam i ono što je samo tvoje;
mislim tvoju misao,
izgovaram tvoju riječ,
slutim tvoju slutnju
ljubeći te snagom istine.
U tebi iznova
rađam se kao dubina,
trajem i ostajem.
Onim što bivam pripadajući tebi
udišem život
svakim milimetrom kože.
I kada sklopljenih očiju
nestrpljivo čekam toplinu tvog dodira
mirujući
kao usnuli šetač kroz snove,
zaustavljenih pokreta oslikanih lutanjima
ja dišem
tvojom blizinom.
UPDATE
Dragi moji, od srca vam hvala što ste tu, što mislite na mene.
Ovih dana neki čudni vjetrovi pustoše moju dušu,
pokušavaju slomiti moje grane.
Pomalo sam prazna, zarobljena u svijetu koji nije ono što
želim, ponekad se i slomim,no proći će.
Proći će jer je moja snaga, moja ljubav, moj Kike uz mene.
Ne zamjerite što ne stižem k vama koliko bih htjela, koliko
vi to zaslužujete.
Mislim na vas i grlim vas.
Vaša Dream.
R.
|
03.07.2007., utorak
VIBRACIJE
Spretnošću znalca oblikujem misao
kako vladavina srca
započinje u mojim venama
kroz koje teče tvoja krv,
i putuje nama
nezaustavljivom bujicom postojanja;
divljim tokom stvara neizgovorene
krajolike pripadanja,
valja se i pjeni
kroz slapove osjećaja
ulijevajući se u vrhove tvojih prstiju
gdje poput sjene na mirnoj površini jezera
snivaju stanice moga bića.
Kao ljubavniku nesputanom
predajem se
zori zalaska sunca,
rasprostirem ležaj od snova
na kojemu plove želje i strasti
zarobljene
u vrtlogu bestjelesnog pripadanja,
na korak od čulnosti dodira,
treptajem oka putujem
ka širini spoznaje
da jesam u tebi,
da jesi u meni,
da jesmo u nama.
|
|
|