"Političari, ubijajte se" - gdje mi je sad Martek kad mi treba. Prve večeri u Wickenrodeu, mjestašcu u općini Helsa, na terasi kuće na samom rubu šume sjedili smo i pili crno vino kad je počela neka kiša, a iz mraka se začuo neljudski urlik. Drugi mu je neljudski odgovorio, pa onda treći, i tako redom. Sve mi je bilo sumnjivo u toj kući, najviše kič čokoladnog dnevnog boravka, stotine sićušnih figurica sjede, vise i izležavaju se, domaćini govore nerazumljivim jezikom, sumnjivo se smješkaju i prerano liježu. Uz krikove smo se povukli u svoju sobu. Na zidu s njene strane kreveta bio je akvarel s dva crvena trokuta koja uliježu jedan u drugi, a ispod njega pjesma o "Demonu Smrti", sve skupa uradak mlade perspektivne umjetnice što iz provincije vreba Kassel izlažući svoje uroke nad apartmanskim krevetima. Ništa od seksa te noći, ali svanulo je hladno jutro bez oblaka, i stotine ovaca na rubu šume noću urliču, danju bleje, kiša pada pa ne pada i pojeli smo baš raskošan doručak.

Gledao film o Ianu Curtisu. Mlad se ženio.
Kasnije nema odnos prema ničemu, no baš zato i ima. Događa mu se i ne događa, tako divno sjebanome. Ruke su teške, ali volim ruke više od svega, i uši volim, vrat i ramena volim, oči su zajeb, oko je okej. Jedno oko plus jedno oko, dva oka su nevolja čak i kad znam s njima i znam dobro, mrzim kad me gledaju i mrzim kad ne gledaju dobro nego su uvučena negdje sebi, poremećena, i baš tu kad gledaš kad je sve iskosa predmet sam samoanalize, samoanalize, jer uvijek netko negdje gleda, a ja se namjerno petljam u ovoj rečenici jer je razumijevanje ionako, onda kad ga dajem, prvotna grimasa, duboko tjelesna igra, električna, jezična, o čemu bismo inače, i zašto, pričali?

Ako stavim još jednu, ispast će da se okružujem mačkama ko neka čudna i usamljena bakica u svojoj kućerini obrasloj bršljanom. Aha. Moram sad ispričat i da se sviđam jednom Lievenu kojeg sam baš upoznao onaj dan kad je bio Pride u Zagrebu, iako uopće ne povodom toga. Spominjem ovo sad zato što sam s Lievenom razgovarao samo jednom, i tada smo razmjenjivali dojmove o mačkama i navikama istih, zadržavši se uglavnom na njihovoj sposobnosti oponašanja. To je druga priča, to o mačkama. Priča o Lievenu je pak ta da me redovito pozdravi i pita za mene preko zajedničke poznanice koja možda čita, a možda više i ne čita ovaj blog. Kaže da ne čita, jer sam je ružno pogledao kad mi se pohvalila kako me slučajno našla ovdje preko linka na youtubeu.
Bez nekog osobitog razloga, trudio sam se da se ne povežu svi ti profili i likovi, a misim da mogu nabrojati i desetak adresa nastalih za različite potrebe pod različitim ne-ljudskim imenima. Jučer me Joakim, dok me upoznavala s prijateljicom blogericom na glas pitala jel smijem reć? pa mi je bilo smiješno i istodobno sam si bio smiješan. Prije dva ili tri dana, slučajno sam u nepažnji kliknuo reply na mejl koji je zapravo bio automatski proslijeđen s onog manje privatnog na privatni, što i nije bilo tako strašno jer me dotična osoba ionako zna, ali nije mi baš bilo skroz svejedno. Inače, jučer je krepao Zim na Trosjedu. Krepao je mojom krivnjom, no ne i namjerom. Brisao sam ga dio po dio, prvo komentare, onda post, onda redom osobne podatke, trebalo je još zamijeniti sličicu nekom praznom. Imao je jednu prijateljicu iz trenutaka neodgovornog začeća, što bi mi ipak bilo blesavo brisati, ali nakon što se profil prvo srušio, a onda danas i nakratko resetirao, ona je sama nestala. Jebiga, Zim, žao mi je. Budemo te opet napravili.

Nisam prevario svoju pekaru.
Stvarno jesam bacio oko na ono što nudi krušna konkurencija preko ceste i nije me baš oborilo s kopita. CROissant? CROcodile, CROoked, CRO-Pek, žao mi je, ostajem vjeran Ylliju. Ylli me danas pitao kako ste susjed? On i njegov brat kuhaju se unutra pa izlaze na zrak u bijeloj majici kratkih rukava i dok vani pada snijeg, a kad smo već kod tog godišnjeg doba, osjećam kako me peku ruke i obrazi - jako dobro, s crnim rukavicama i šalom, u punoj opremi kroz koju treba provući i fiksirati slušalice, osjećam se potpunim.
Trebao je ovo biti jedan depresivan post, no ne znam baš. U zadnje vrijeme češće imam potrebu prosuti sve pred nekog. Uživo, činim to hladno i okrutno, naživo. Ipak, zadržala mi se u glavi slika od neke večeri. Prijateljica se okrenula prema nama, prekinula šutnju i kroz smijeh dobacila: ne znate vi kako je meni. Bio je mrak, ali vidio sam da su joj oči zapravo vlažne. Nakon ovog, ja se ionako više ne bih igrao.

Izbrisao bih se, no ne znam da li odavde, gdje god bi se to dogodilo uzeo bih si obavezu pisati neku vrstu dnevnika nepostojanja, što sam i zamislio za jednog drugog lika, Zima, neželjeno dijete koje je dobilo ime po zelenom megalomanu niskoga rasta s poremećenim robotom prerušenim u poremećenog psića. Slatko stvorenje, taj psić. Amenities. Mačka/mačići/mačci u dvorištu. Kuhalo za kavu. Terasa. Stolić, zeleni, možda ukraden. Drvo kestena. Deset minuta pješice do trga. Deset minuta. Skoro ništa. Evo nas tik do Ničeg, tamo gdje je bio Dersu Uzala prije nego ga je zabrinuo gubitak vida, pa je otišao, pa se skoro vratio nizašto.

Ovo je pisanje sinoć, ili je barem tako trebalo biti, no dogodilo se da sam ga odsanjao i da se svega toga sjećam sabito u neugodan osjećaj da su mi prsti mokri od slika dok maloprije u Markovom uredu potpisujem važan dokument. Čovjek u crnom koji je nedavno uprizorio vlastiti suicid (naravno lažni, naravno uvjerljiv, naravno sve je to film miran kao fotografija) kaže da se nakon šest mjeseci predumišljanja oko toga osjeća odlično i priča mi o raskoracima, ja mislim na poruke što odavde do tamo dobivaju tijelo, zgužvano i mnogo sjebanije. Sanjam jurnjavu gradom, popodne, ulazim u dvorište kuće gdje djevojka i njena majka piju čaj s dugokosom i sijedom familijom. Sastajemo se svi u vrtu, radim gestu rukom koju nitko ne prepoznaje, ne znam da li njeno značenje, prijevod, ili je gesta sama neizvedena.
Čovjeka u crnom vodim u mračno mjesto s glasnim jukeboxom, sjedamo točno nasuprot, korak dalje od Ane, Igora i Ivane, raskorak, manipuliram njime da ostane ovdje gdje mu je nelagodno jer baš ga tu vidim. S možda najbezličnijom kovrčavom osobom iz srednje škole, čak joj se ni imena ne sjećam, slučajno se sudaram u gradu, ulazimo u stan jednog meni dragog bića, nema nikog i provlačimo se kroz tunele plastičnih predmeta, ispod stolova pokrivenih dekama. Čujem kako se otvaraju vrata, nismo provalnici, vraćamo se u dnevni boravak da joj se javimo. Žali se kako ima kožni osip na čelu, kosa joj se lijepi dok ju prstima miče s lica, pokušavam fiksirati boju očiju iako je znam, s vrata se javljaju njeni prijatelji.
Pružam ruku za Ivanom koja mi se javlja da odlazi. Pet minuta kasnije, Igor nas poziva, tko god da ste, dođite sjesti s nama. I sjedimo, mijenjamo pozicije po obilascima šanka i odlascima u wc, čovjek u crnom privikava se na društvo i vidim da bi mi nešto želio reći. Ana kaže kako joj je simpatičan, Igora nagovaramo da preuzme ulogu uz koju ide crno odijelo, bijela košulja, malj i odlučnost. Čovjek u crnom sada je manje distanciran, manje cool, drago mu je što nas je upoznao. Dok smo sjedili sami, ispričao mi je nešto o ljudima koje ne podnosi, takozvanim sveznajućima, po mome penetrating penetratorima, upozorio me da samo poslušam kako im glas postane piskutav i jadan u dimu i bučnoj gomili.

A kako ste Vi? Zamoljen da napravim popis stvari, evo već tjedan dana uspijevam posvetiti tome nula vremena, jer ne znam kako se taj popis radi, ne znam ni čemu popis stvari koje se ionako sve trebaju vratiti vlasniku, ne zabušavam, ne odugovlačim (nemam zašto), ne djelujem. Ona možda zna kako se radi popis stvari, uostalom, predložila ga je. A možda ne zna, možda čeka da ja ustanovim odgovarajući model popisa stvari kako bi ga primijenila u svom popisivanju mojih stvari. Ni te stvari nisu baš nešto, jedino čega se mogu sjetiti da mi je važno jest rijedak primjerak "Olovke piše srcem" u kojem su bilježene i neke moje umotvorine, no nije mi tako važno niti hitno dobiti ga natrag. Sad bih trebao uzeti kartonsku kutiju s ormara, staviti je na pod, staviti stvari u nju, kutiju, samo već mi sad stvar-kutija koja nije na podu na tom istom podu smeta. Situaciju doživljavam kao pauzu u kojoj ću se sabrati, skuhat kavu, zapalit cigaretu i napravit si avatara. Hajde kad uhvatiš vremena napravi popis mojih svari koje su kod tebe ja ću napravit popis stvari koje su kod mene ima mnogo tvojih stvari kod mene pa vidi kojim tempom hoćeš da to vratimo.

Svejedno. Svejedno mi je. Ovo prvo Psoglavi je rekao sebi, testirajući glasnice da kaže to isto još jednom. A kako si ti? Kako si? Sad oboje šepamo, a ja nisam išao na skijanje.

Što mogu ponuditi? Od sebe. Dobar sam maser, solidno crtam, diktirajte mi pisma za neloš rukopis - jedan od, racionalan, ponekad se baš iznenadim, volim svoj glas, neke stvari znam skuhat ali ne sebi, intenzivno promatram čak i kad ne gledam, skeptičan, nestrpljiv sam, krut, kritičan, dosadan, uporan, visok, ružan, o meni je rečeno da se ničemu ne veselim.