U noći sa subote na nedjelju Sonda se vratila dvaput u dva sata i dva sata, Psoglavi ju je dočekao usnuo i budan u nezgodnom položaju u kojem mu se činlo polu-zgodnim pisati. Budan je pružao ruke prema tastaturi, ali usnuli bi se svaki put okrenuo povukavši ga natrag. Dvoglavi psoglavi između dva sata i dva sata - novi je racionalan, stari kratkoročno nostalgičan, zajedno komplicirani i nezgrapni s četiri ruke i četiri noge nespretno bi imitirali eleganciju pauka koju bi vjerojatno i uvježbali da im je dano više od sat vremena.
|
Da mu tajno skrovište postoji kao mrlja na Google Earthu McMort je znao od ranije, ali pomalo se iznenadio kad su mu pokucali direktno na vrata, bez da su prije zvali pitati "gdje smo?". Prao je suđe pa je morao prvo obrisati ruke prije nego će im obojici čestitati.
- Pa mi smo arhitekti! Stariji, koji je psoglavoga poznavao od ranije, motao je duhan s medom i usput komentirao ručno izrađenu policu pored monitora. Izgleda pomalo poput grube makete nebodera, čak se i tragovi olovke vide uz utore. Lijevo, u hrpi naslaganih knjiga vrlo je brzo fiksirao jednu. Masivnu smeđu o modernoj arhitekturi. McMort razmišlja da mu je pokloni. Odlučit će do nedjelje. |
Nakon nekog vremena Sonda se vratila, a McMort je mogao i očekivati da ga neće zadovoljiti izvještaj. Nije bitno što je u njemu rečeno. Da je jedno, možda je drugo. Da je drugo možda je prvo. Još dok je čekao vijest, McMort je Sondu u mislima rastavljao i sastavljao, rekombinirao njene sklopove, prespajao joj žice, programirao ju u kratke petlje koje su ponavljale da da da da da da - ne ne ne ne ne - mo mo mo - žda žda da a a.
Kad se vratila, prionuo je opet na posao čiju je simulaciju već bio prolazio u glavi korak po korak. Dok je odvrtao prvi vijak, učinilo mu se da je čuo jedno metalno ah! |
- Kako to misliš bojiš se velikog bijelog boksera u dvorištu?
- piip :* - Dobro. Metalna si. Letiš, ne šaljem te pješice. - pLP :P - Okej. Korisna si, inteligentna, diskretna, okretna, hitra, senzori savršeni, čak sjajno izgledaš. Pravi si komad, ni žice ne vire. - kRRRRR iii :p - Pa samo nađeš. I gledaš. I poslije mi ispričaš da je sve dobro. Ali moraš bit jako. Jaaaako. Jako uvjerljiva. |
Ispričavam se.
Dobio sam plakate u dva primjerka, zgodne plakate za plakatiranje sobe, plakatnu izolaciju ružnih tapeta izranjavanih plakatiranjem preko ružnih plakata tapeta jedine ozbiljne prostorije s dvjema vratima od kojih su jedna vrata prozor kroz koji sam izlazio iz stana kad bi se pokvarila vrata. Soba plakata kao izokrenuta kutija ambalaže, recimo to tako, što se otvara dvokrilno prozorom kroz koji viri noga. |
i?
i i? iii? Datume zapravo izmišljam, ko bi se toga sjetio osim da smještam između razmazivanja crvenog flomastera jezikom, jedenja papira i žutog bicikla. Nad umivaonikom smo topili olovnog vojnika koji se u trenu pretvorio u sjajno metalno nešto na čemu sam neoprezno ostavio otiske prstiju srećom hladna voda i ogledalo 1983. Hladna voda 30 metara iza plavo-bijelog znaka "P" presipajući sol hodam iza čovjeka sa šmrkom, a on me ljubazno pusti da prođem iako mi se stvarno nikud ne žuri. |
Čujem da se priča o nekim stvarima. Upomoć. Mene netko želi ostvariti. Kaže stvar. Stvar pusti brkove da se preruši, stvar mnogo kašlje, pije puno kave i ima velike podočnjake, stvar se socijalizira, ali ne ide na dvor. Stvar u dva u noći broji stvari na "G" jer ju podsjećaju na okrhnute oblutke kakvi lijepo stanu u hladne i male ruke. U međuvremenu, stvar ima sve razloge da paničari.
|
Ne mogu, Boris, žao mi je. Više to ne osjećam kao svoje, ne znam je li ikad bilo, i nisam siguran kome sam sve to pisao jer sam se čitavo vrijeme uvjeravao kako nije za sebe i to mi je možda bila motivacija. Nisam kao ti, ne znam se zatvoriti na tavan i raditi taj svoj 'projekt', nikad ne bi došlo do toga da napišem tajni roman skoro do kraja i onda se počnem kolebati jer je ispalo da ne valja jednom genijalna koncepcija. Možda sad ispada kako ne osjećam ništa za druge, čak ni tu odgovornost, divim se čovjeku znaš ga koji je kleknuo u crnom odijelu i njegovom načinu da kaže ne mogu upisujući se u šum ne mogu dok plače preko telefona jer misli da sam razumio što ne mogu, samo ovdje nije ni bitno, pritisnut sam da smislim način kako izraziti, a vidiš, baš tu je moj problem ili nije nego želim tako reći. Pa ja samo čekam. Jebemu, ima ono što mi se jako sviđa: istog časa, odmah, u prvom prolazniku...
Hej gospodo!...Kud ste krenuli? Ili, još bolje - kamo ćemo? |
Bilo je mušica, mogle su bit zvijezde ali nisu, bile su mušice, a ono što su stari tip u kutu i konobar značajno razmjenjivali bila su neka od klimatskih objašnjenja pojave mušica. Moja pak pojava na trenutak je pomislila da su zvijezde i dal joj je tako loše i kasnila je taman dovoljno da je Dada stigla pročitat horoskop u kojem za Bikove piše: "ne pričajte društvu intimne stvari jer bi moglo loše završit." Dada ima super detalj za biografiju: devedesetih je za Svijet pisala Pisma čitatelja.
|
Nosio sam jaknu na kemijsko čišćenje jer se samo tako smije prati. Putem sam praznio džepove, maramicu i celofan i račun i mrvice papira i osušeni duhan i i ništa značajno nisam našao, što me baš razočaralo jer sam se nadao sličici ili zagubljenom vijku za jučer. Pedeset metara dalje cestom na ušivenom komadiću platna sitnim slovima pisalo je Do Not Dry Clean.
Što sad? |
Da još jednom zaobiđem važniju temu, a usput nastavim i geekovski niz, mislio sam pisati nešto o Lord Frank Vaderu. Frank Vader aka Darth Zappa uvijek vozi bicikl i svaki put sretnem ga na gotovo istom mjestu u Jurišićevoj. Iako smo krenuli u suprotnim smjerovima, Frank/Darthu nikad se ne žuri i spreman me ispratiti tristotinjak metara ili više - u mom smjeru - zaustavit se na križanjima i gotovo obavezno uputit manje skupine stranih turistkinja, i svakim susretom naučim još nešto ništa novo o Franku Zappi i Ratovima Zvijezda. 'Jeste li znali' dana je ovo: "jeste li znali da Tatooine nije ništa drugo nego Arrakis?"
Pišem o jednom, mislim o nečem sasvim drugom, najavio sam treće, ali činilo mi se kao da se sve troje, i to jako brzo, izvrtjelo u pozadini te scene s Reljom. Dok mi je on izlagao svoju tezu o Tatooine-Arrakisu loptao sam u glavi jednu posve drugu temu, a na trenutak krivo mi se učinilo da sam je i vidio iza Relje i preko ceste. Šutke se prepustih Arrakisu, pustinji i galaktičkoj pripizdini. Danas se osjećam krivim, općenito. Ako vam treba krivac, na dežurstvu sam i primam sve što treba. Zato što mi je. Potpuno. Svejedno. Dobio sam i komentar na donju fotografiju iz mladih dana: "volim vidjeti kako su mi prijatelji izgledali dok su bili nevini." I nasmijalo me jer hej hej danas se baš osjećam krivim! Stavi na blog uho. Uho se može gledat u uho. A ako malo više približiš uho možda ćeš i nešto čuti. |