Ne mogu, Boris, žao mi je. Više to ne osjećam kao svoje, ne znam je li ikad bilo, i nisam siguran kome sam sve to pisao jer sam se čitavo vrijeme uvjeravao kako nije za sebe i to mi je možda bila motivacija. Nisam kao ti, ne znam se zatvoriti na tavan i raditi taj svoj 'projekt', nikad ne bi došlo do toga da napišem tajni roman skoro do kraja i onda se počnem kolebati jer je ispalo da ne valja jednom genijalna koncepcija. Možda sad ispada kako ne osjećam ništa za druge, čak ni tu odgovornost, divim se čovjeku znaš ga koji je kleknuo u crnom odijelu i njegovom načinu da kaže ne mogu upisujući se u šum ne mogu dok plače preko telefona jer misli da sam razumio što ne mogu, samo ovdje nije ni bitno, pritisnut sam da smislim način kako izraziti, a vidiš, baš tu je moj problem ili nije nego želim tako reći. Pa ja samo čekam. Jebemu, ima ono što mi se jako sviđa: istog časa, odmah, u prvom prolazniku...
Hej gospodo!...Kud ste krenuli? Ili, još bolje - kamo ćemo?