Valjda sam izgledao kao da ću Istinu sjekirom među oči ako me krivo pogleda, i od svih tih smiješno bezazlenih pitanja, ja sam dobivao najbezazlenija. "Što si htio bit kad si bio mali?" Maskirani tip prilazi prodavačici s katanom u ruci. Molim vas, plavi Orbit i maramice i prezervative.. Plati i ode. Ne potcjenjujte svoja hladna oružja: katane, sjekire i Boce istine.

Prvo sam htio bit doktor, a onda automehaničar i mislim da me na prvo nagovarao djed, dok je drugo baš bilo moj izbor. Sve ono kasnije ne računa se, jer sam do tada, nažalost, shvatio ozbiljnost tog podlog pitanja. No, zaboravio sam spomenuti kako sam jedno kratko vrijeme htio biti i Nindža. Kao Michael Dudikoff, kao Sho Koshugi. Prvo što sam naučio bilo je vezati majicu kratkih rukava oko glave i šuljat se po ulici s drugim nindžama. Teta Marica, mamina najbolja prijateljica i manje poznata jednojajčana blizanka Lou Reeda, govorila je zabrinuto: "Mira, djeca nam se igraju palestinaca."

Ispunio sam narudžbenicu iz nekog časopisa, za par dana stigao je paket, u paketu knjiga, a na naslovnici: "Kunoichi - žene nindže". Istina, u prvim poglavljima žene nindže trče po zidovima, skaču s drveća i lome kosti. No, prava specijalnost Kunoichi, razrađena u drugom poglavlju, je vještina zavođenja i spravljanje otrovnih supstanci. U trećem poglavlju žene nindže uče kako se nositi sa "ženskim" problemima, dok se zaključni dijelovi knjige bave iscjeljivanjem i liječenjem raznoraznih bolesti. Uključujući i neke tipove raka. Nakon nekoliko tajnih sastanaka naše palestinske grupice, poklonio sam knjigu mami, jer je dotad već pokazala zanimanje za poglavlje o ljekovitim biljkama i čajevima.

Svirim i ne trudeći se. Sinusima, grlom, bronhima i plućima, opskrbljen maramicama, sviramo Miles Davis i ja. Malo Miles, malo ja. Dobar sam i s udaraljkama, posebno sa snareom i hi hatovima. Da ima na radio.blogu puštao bih vam "Vitamin C" od Cana, dok za sebe tražim nešto pitko i mirišljavo na povjerenje jer ne osjećam miris.

U nedostatku pravih pitanja, pa i one potpune iskrenosti koja bi bila dvostruko iskrena iako ni u upolovljenom obliku za nju nema dovoljno riječi ne sporimo se sad oko slova te njihovog broja i rasporeda, brojim i brojim i brojim i što sva ta muzika ustvari hoće? Mislim, što hoće pobogu?

Sjedio sam s tim tipom nešto više od pola sata. On je pričao, ja sam slušao i gledao ga ravno u oči čitavo vrijeme. I taman kad se opasno počelo prelijevati u tupost, jer nisam imao nijednu repliku spremnu niti dovoljno tešku da se stabilizira na tračnicama, on je zadovoljno zaključio monolog i rekao mi: "You're a good listener".
A nije baš uvijek tako bilo.

Više smo joj puta rekli da smo njeni najveći fanovi, a ona nas svaki put kad se vidimo čvrsto zagrli, nas, jel, njene obožavatelje, sad već neko vrijeme podijeljene u dvije frakcije s po jednim članom. Vratila se iz New Yorka izgledajući još više ko Andy Warhol, negdje putem, kod Istanbula, uspjela se otresti fenomenalnog tipa koji je bio pljunuti Vincent Cassel, i sad kaže da bi se udavala i imala djecu pod određenim uvjetima. Čuješ ti? Stvorili smo čudovište.

Stari mi je pričao kako je u New Yorku jednom bio na večeri s Joseph Kosuthom. On je kasnio pola sata, a za Kosutha je uvjeren da je ranije te večeri pušio joint. Jedna i tri stolice. Na trećoj, onoj iz rječnika, sjedila je žena koja navodno izgleda kao Annie Lennox.

1984. moja majka prorekla mi je: na Novu godinu 2000. bit će na televiziji mnogo kanala, i film za filmom i sve odjednom. Danas je ovakav dan.



dvijetisućita dolazi u grad
dvijetisućita godina
dvijetisućita dolazi po nas
a sa njom i novo stoljeće
bit će ludo slavlje bit će vatromet
već se čuju njeni koraci.

Dosta o tome. Imam taj problem da ne mogu dugo izdržati pogled, dok još u kombinaciji s izdržavanjem te zadržavanjem osmijeha imam jaku potrebu ošamariti se i onda palim cigaretu za cigaretom. Ali nastavimo vježbati ovaj šarm. Bio je npr. taj jedan tip prije nekoliko večeri koji je došetao do stola, sklopio kišobran, spustio ga, sjeo, čitavo se vrijeme smiješeći. Trebam li spominjati da se smiješio i naredna dva sata uglavnom ne govoreći ništa suvislo, da se smiješio i dok mu je glava tonula među laktove od dvije i pol pive? Njemu to nije problem, njemu su to reljefno lice dlijetom izdubili. Pričali su mi još kako su prije više godina dvoje studenata šakom stiskali glinu i kako je baš svaki put ispadao - savršen slon.

Misteriozni M i EvilTwin slavili su ovdje povratak Vanjke, pa su vino pili, pa su pjesmicu komponirali, odsvirali i otpjevali, pa su još i spotić za istu napravili.

Tainstveniy Bliznec - VLADIVOSTOK

(muzika: Misteriozni M, tekst: EvilTwin / Mister.M)

Veliki dio knjiga držim pod krevetom viška, onim kojeg se čekalo dva mjeseca jer je gazda reko imam ja u kući krevet, još ću vam napilit dasaka i eto podnice. Moja mala grobnico, ja ne znam kako je dizat mramornu ploču, i ako madraci šta pamte onda će mi ovo sigurno zapamtit. Ima u Dalmaciji još kuća s dvjema vratima, za žive i za mrtve, pa tako ni ovaj sistem nije zamišljen za žive, jer kad im dođe vrijeme da se polegnu, teške idu bliže glavi, a patuljci bliže nogama.

Zvala me sad Nada da me pita nešto u vezi Jimmyja, Siouxa [su] kojeg sam jednom prilikom upoznao i osjećao se tako dobro taj dan Maria, Jimmy i ja sjedimo u Tolkien's Houseu među patuljcima, vilenjacima i orkovima i on nema zanimanje za europsku arhitekturu nego kamenjem fiksira ono što mu je bitno, a težina je bitna, beskompromisna, i apsurdno je da za nas stvarima težinu daju staklene vitrine na koje će Jimmy sa stubišta lansirati gromadu i BAM, koža nam nije brončana i nismo posebno obdareni gledao sam kratko reprizu Titanica nekidan i sjetio se njegovih maketa brodova u koje Jimmy sipa kamenje i oni tonu u kadi i čuo sam žalosnu vijest da sada umire od raka želuca.

Svejedno gdje su završile, stvari ostaju tvoje i tvoje i tvoje i tvoje i puno ih je, uf. Evo, baciš tenisku lopticu, da ne pretjerujemo s onim skočicama lopticama, ona ode niz stepenice, u prozor, pod auto,u smeće, gdje glavni problem nije mjesto nego tvoje. Tvoja loptica. Skočica. Tvoje je da se pobrineš, tvoja prevelika odgovornost, pioniru maleni, jer mi smo poturali naša pleća. Tako tvoj sms npr. krivo poslan, ali tvoj je, sranje, još jedan tvoj tko god ga otvorio prvo će pogledati čiji je. Aha. Tvoj. Ili tvoja rečenica, ta jedna ukrivo krivo jedna i nema veze krivo nego napravi se instant odljev usana, čeljusti, jezika i zuba, a po zubima će otkriti da je tvoje i za sto godina ako treba. Tvoj ručnik na mojoj grani, molim doći pokupiti. Folder moje stvari treba generalni cleanup, tako mi izvrnutih džepova..