Čujem glasove. To su ženski glasovi. Tu je i muzika koja bi se sjajno uklapala u scenu na terasi Hotela Park 1983/84. plavuša i tip u bijelom sakou. Trenutak prije ja sam u japankama na mokrom stubištu, 193 visok, 89 težak i mogao bih komotno dati da me naprave u dvojicu koji bi pojedinačno zauzimali mnogo manje prostora, a dvostruko vredniji. Ne može poći loše i jedini moj uvjet bio bi da više nemam ništa s tim.

Kad je susjed Božo nakon epizode s manekenstvom upisao muzičku akademiju, noću sam ga znao kroz zidove čuti kako ponavlja, savršeno precizno, stalno istu melodijicu. Samo, to nije uvijek bio Božo, kao što ćemo kasnije saznati. Postalo mi je sumnjivo to sviranje kad je započelo i za jednog od Božinih redovitih tjednih omamljivanja alkoholom cerekajućih curetaka s faksa.
Nije nezamislivo. Zamislite da Božo cijeli tjedan vježba svoj ultimativni hit na klavijaturici, samo da bi petkom zapalio taj sjaj u raznobojnim očima među svim tim smeđim, žutim i narančastim pramenovima. Pa da. Božo mi je uvijek djelovao kao malo gej. Popušio sam cigaretu na terasi i vratio se unutra osluškivati zidove. Dvije minute kasnije oprezno sam podignuo slušalicu.

Baš nešto mislim. Naprimjer, mislim kako kreativno iskoristiti taj prevelik izbor smajlića najrazličitijih raspoloženja, a pošto nisam osobito maštovit, s jedne strane, te ne volim baš gužvu s druge, u njihovom premijernom pojavljivanju bit će ih samo dva. Skroz klasična.
Dva je tajni broj za večeras.



I tako. Oni tu stoje. Bok. Bok! Što sad da se radi sa smajlićima kad ih ovako staviš?
Mogli bi pričati, kažem ja.
Mogli bi se kotrljati tako okruglasti, kaže Vrag.
Ali znam tako malo o njima, ne bih neko zlo da im se dogodi. Trebat će im ruke i noge za svaki slučaj, da mogu piti, jesti, penjati se, kupovati, čitati, sjediti, ležati, skrivati se, saditi, rezati paradajz, zalijevati cvijeće.


/l /l
/ /

Što sad?
Mogli bi mahati, kaže.
Mogli bi pričati, kažem ja.

-Ja ću skinuti svoju masku, ako ti skineš svoju.
-Hej, ja ću skinuti tvoju masku, ako ti skineš moju.

Priče su tu da ti promaknu, ali ne skroz. Trenutno nemam kome slat poruke u 4 ujutro, ali imam olovku za obilježit stranicu i imam McPicek - kakvo ime takvi sendviči. Šaljivi. Dvoumio sam se između povrća i pohane piletine dok se nisam sjetio Borisa, koji za sebe tvrdi da je vegetarijanac jerbo piletina nije meso. Ovdje ću odmah dodati da sam ja zapravo zao, podsjetite me kasnije kad dođe pravi trenutak, jer baš bih sad htio reći kako sam ispred McPiceka uočio tog tipa od kojih 35 godina s tetovažom na snažnoj desnici. Eddie. Jebote, Eddie. Ono što je Univerzijadi Zagi, e to je Iron Maidenima Eddie. Iron Maiden mi nikad ništa nisu značili u životu, ali Eddie... Taj jedan Edin iz moje ulice, mnogo stariji od mene, crtao je Eddiea (sad tek primjećujem poidudarnost u imenima) po bilježnicama, i isti dan kad me upoznao s Eddijem i njegovom ikonografijom, ja sam nacrtao svoj prvi strip.
Veoma kratak je bio taj strip, iako nemam da vam pokažem.
sličica prva: junak stoji pored groba i gleda na sat.
sličica druga: iz groba izlazi. Eddie.
sličica treća: junak sredi Eddieja samostrelom u srce.
Pošto sam se trenutačno bio unio u vegetarijanstvo, vegetarijaniranje, tip s tetovažom kojeg sam registrirao dopro mi je u dublja područja glave s malim zakašnjenjem. Tu u odjekujućim šupljinama Glave, koja je prije mjesec dana gotovo poželjela da je nema jer je i ovako ništa, stojimo mali ja i mali on. Ja kažem njemu: "e, kako si se ti trajno zajebo, čoeče". Tu sam već zao. U jednoj ruci smrt, u drugoj pet piva, jedna za mene, druge za druge. Ima i nastavak. Polako, ja jesam zao, ali sam star i umoran.

Eh, kako ja volim ovu dolje ženu s crvenom kravatom. Ovo je valjda nešto novo, što mi je Natashaa pričala da je vidjela nedavno u Italiji uživo. Homeland.

The last man on Earth sat alone in a room. There was a knock at the door.
Fredric Brown

The last man on Earth sat alone in a room. There was a lock at the door.
Ron Smith

1977. mene još nije bilo.
Sjećam se da smo oko 1983. ostavili zlatne ribice na brigu i hranjenje susjedima. Kad smo se vratili nije ih bilo. 1985. tata mi je u Bolu kupio škorpiju na sastavljanje koju smo zaboravili u kafiću preko puta trajekta. 1986. jedna je papiga pobjegla iz kaveza, a druga je umrla ubrzo nakon toga. 1998. u Zagrebu sam izgubio sve dokumente na telefonskoj govornici. Tek poklonjeni šal ostao mi je 2001. u nekom od paviljona Velesajma.

14.07.2007. tražim po stanu biljke koje treba zalijevati. Možeš tu i boraviti. Iz hladnjaka uzimam grožđe i šljive i stavljam ih na stol. Dan ranije u pošti preuzeo sam paket. U paketu knjiga, na naslovnici "Kako mi je prošlo vreme", a na sedmoj stranici ovo:

Sok od mandarine
sa rukava
sušila sam
dva minuta
iznad plinske peći.

(D. Mokan)

Teško je voljeti se s elokventnima. Nije baš lako ni mrziti se s njima. Ovo drugo možda je više nezgodno nego bolno, iako je oboje u nekim trenucima sportski stimulativno. Dvoje elokventnih osobit su problem. Svim snagama trudit će se jedno drugom dokazati da se ne razumiju, dok ne postanu umorni i odu spavati.

(zzzzzz)
Psssst...elokventni ništa ne sanjaju!

Ubuduće obraćam više pažnje na smajliće, na bokić i varijacije, na zdravo i helou, a pripazit ću i na to da uzvraćam pogled te da pozdravljam u svakoj prilici. Više pričati. Više šutjeti.

Kupiti bicikl.
Prodavati cvijeće.
Ležati na travi.
Piti na plaži.

Kuham kavu u Jamnici iz Ivinog vrela, prirodnoj negaziranoj mineralnoj vodi s lokaliteta Jamnička kiselica since 1828.

U nedostatku zanimljivosti brojna su uzbuđenja i mysteries, ali dok ovo pišem čujem kako se u cijevima vraća voda, što me raduje zbog dvije stvari. Istuširat ću se čim ovo dovršim. Pola sata kopao sam po ladicama tražeći jednu staru, ružnu, lošu i mutnu fotografiju na kojoj plačem. Voda je došla.

Čujte, žao mi je što se ovo mjesto tako promijenilo, ili prenamijenilo, ali što sad da radim. Baš nedavno jedna poznanica prenamijenila je svoju prenamijenjenu radionicu u prizemlju koja je mnogima prirasla srcu zadnjih osam godina. I ona je taj kraj najavljivala nekoliko mjeseci ranije, a ja sam čitavo vrijeme mislio da to radi kako bismo ju svi tapšali i govorili joj kako je super ovako i neka nastavi, samo da bi se u zadnjem trenutku planirano predomislila da nama ugodi. Jebiga.

Volite li Haustor?
Ja sam mnogo volio Haustor, pa i Darka u onim svijetlim trenucima kad se nije trudio raditi muziku iz daleke, egzotične, te mistične zemlje Hrvatske. Još i sad volim ono kad pjeva o tome kako bi (e, sad on) volio kupit kuću u Bosutskoj dvajssedam-a, a posebno volim kad pjeva kako je njegovo lice kvalitetno i kako iza njega sjedi sam u kutu...i kucka malim če-ki-ćem po ziiidu.
Zadržimo se na ovoj zadnjoj slici.

Jedan drugi pjevač koji pjeva o malo većem čekiću je onaj Englez sa apostolsko-arhanđeoskim imenom. Budući da nikom zapravo nije jasno o čemu on to narodu zbori, prevladava tumačenje kako ima neke veze sa seksom. Tu je onda i Mirko Ilić, s jedinim stripom koji je završio u stalnom postavu Moderne Galerije u Zagrebu. Za one koji ne znaju o čemu se radi spomenut ću još da taj strip ima note, da je zamišljen kao strip koji se može pjevati i svirati, te da refren (i naslov) glasi "...jer me mama tukla kupusom po glavi". Ovdje nije čekić, nego je kupus, no to me nimalo ne smeta i držim da metaforu samo čini bogatijom. Kad sam bio mali najviše sam volio čitati Zagora. Zagor svoj čekić često naziva "sekirom", ali ja mu ništa ne vjerujem.

Sad pogledajte gore, pa malo lijevo gdje bi trebalo pisati http://boggroma.blog.hr/.
Ne znam zašto sam odabrao baš ime boggroma, nikad ga nigdje drugdje nisam koristio, niti sam uopće razmišljao o tome. Tek me nedavno pojava kolege staronordijca Bragija ovdje podsjetila da se radi o Thoru koji u svom posjedu ima Mjolnir, opet čekić s raznim magičnim moćima. Stavit ću čekić u šešir da se lupim po glavi kad mislim što ne valja sada mislit, kad mi padne na pamet da podignem slušalicu, napišem mejl, natipkam sms, pokušam se doviknuti preko pola grada, tamo prema Maksimiru.

Čekić je osobito potreban za suzbiti čekanje. Kad se uhvatiš da čekaš mjesto da se posvetiš pametnijim stvarima, budalo jedna, udari se jako čekićem. Kad se uhvatiš da te boli, naprimjer srce, duša ili zub, lupi se čekićem po glavi "jer si glup". Ili još bolje - "jer si neozbiljan!". Možda mi čekić treba i za ove situacije kad mi pada na pamet napisati nešto na blog. Čekićem.

Ne znam skoro ništa o struji, ali znam ponešto o kablovima.
Kao lijevo na sličici, danas bih se prepravio.

Ahmad (ne Ahmed) također je bio doktor i njemu sam kucao na vrata jutro nakon što sam prvi i posljednji put sam brijao glavu jeftinim jednokratnim britvicama i dobio opekline od trenja i nestrpljenja. Ahmad je pitao jesam li dirao kakve mačke, a ja sam ga pitao je li on gledao onu seriju "Alien Nation".
Kada je završila još jedna faza s dugom kosom, Arijana, gospođa koja je u tajništvu zalijepila poster Justina Timberlakea, komentirala je da je jako dobro, jer mi se vidi lice.
Kad sam prije dva mjeseca obrijao zulufe, Piko me optužila da sam to učinio njoj za inat. Mene su zulufi živcirali. Njoj su se zulufi sviđali, ona je htjela zulufe. Imam dojam da me je iz nekog čudnog razloga držala suodgovornim za svoje potrgane ligamente, uraslu dlaku i gnojno meso, i podivljalu žlijezdu na nezgodnom mjestu, sve u razmaku od alarmantnih nekoliko mjeseci što su joj signalizirali da se ide mijenjati.
Ja sam pak među malobrojnima koji uživaju u reinstalaciji Windowsa, recimo. Mijenjam naglasak po prilici i ambijentu bez ikakvih problema - od toplog dalmatinskog do ciničnog zagrebačkog. Oblačim se, hodam i gledam kao da imam tajni iako ih baš i nemam. Ovaj blog mogao bi se računati kao jedna, ali samo kada bih bio siguran da ga piše ista osoba, i kada bih mislio da je to što ta osoba piše barem nešto više od količine šećera koju stavlja u jutarnju kavu.

Treba mi sto godina da nešto napravim. Onda mi treba još dvjesto da to popravim. 2307. sve će vjerojatno biti u redu, iako ću do 2567. isto tako vjerojatno raditi na patchevima.

Ovo gore bio bi dovršen post da se nisam sjetio Ahmada i Ahmeda i dopisao nešto o njima. Onda mi se nije svidjelo pa sam htio izbrisati. A onda sam odlučio ostavit u malim slovima jer je šteta išta bacit kad se diše u oskudici.

A nije da nemam talenta. Ahmadov video popravio sam uz pomoć pažljivo umetnute drvene čačkalice, iako se sada uopće ne sjećam točno kako, niti što nije radilo. Ahmadov frend Ahmed iz Sirije povremeno je odnosio napravu kod sebe u sobu i vraćao ju isti dan, i to obično s jednim ili dva pornića koje još nije vratio u videoteku. Svaki put Ahmed je na videu proučavao nešto novo, baš svaki put jako zanimljivo i nekonvencionalno. Lateks, konopci, lanci, klistir, cijevi, maske, bičevi, RAZNE tekućine i tako to. Ahmed je specijalizirao ginekologiju. Ahmed se ne zajebava, Ahmed se sustavno informira, on se priprema, on studira, Ahmed je ozbiljan, uvijek pripravan. Tako je to meni Ahmed objasnio.