Priče su tu da ti promaknu, ali ne skroz. Trenutno nemam kome slat poruke u 4 ujutro, ali imam olovku za obilježit stranicu i imam McPicek - kakvo ime takvi sendviči. Šaljivi. Dvoumio sam se između povrća i pohane piletine dok se nisam sjetio Borisa, koji za sebe tvrdi da je vegetarijanac jerbo piletina nije meso. Ovdje ću odmah dodati da sam ja zapravo zao, podsjetite me kasnije kad dođe pravi trenutak, jer baš bih sad htio reći kako sam ispred McPiceka uočio tog tipa od kojih 35 godina s tetovažom na snažnoj desnici. Eddie. Jebote, Eddie. Ono što je Univerzijadi Zagi, e to je Iron Maidenima Eddie. Iron Maiden mi nikad ništa nisu značili u životu, ali Eddie... Taj jedan Edin iz moje ulice, mnogo stariji od mene, crtao je Eddiea (sad tek primjećujem poidudarnost u imenima) po bilježnicama, i isti dan kad me upoznao s Eddijem i njegovom ikonografijom, ja sam nacrtao svoj prvi strip.
Veoma kratak je bio taj strip, iako nemam da vam pokažem.
sličica prva: junak stoji pored groba i gleda na sat.
sličica druga: iz groba izlazi. Eddie.
sličica treća: junak sredi Eddieja samostrelom u srce.
Pošto sam se trenutačno bio unio u vegetarijanstvo, vegetarijaniranje, tip s tetovažom kojeg sam registrirao dopro mi je u dublja područja glave s malim zakašnjenjem. Tu u odjekujućim šupljinama Glave, koja je prije mjesec dana gotovo poželjela da je nema jer je i ovako ništa, stojimo mali ja i mali on. Ja kažem njemu: "e, kako si se ti trajno zajebo, čoeče". Tu sam već zao. U jednoj ruci smrt, u drugoj pet piva, jedna za mene, druge za druge. Ima i nastavak. Polako, ja jesam zao, ali sam star i umoran.

Eh, kako ja volim ovu dolje ženu s crvenom kravatom. Ovo je valjda nešto novo, što mi je Natashaa pričala da je vidjela nedavno u Italiji uživo. Homeland.