Juhu.
Što treba kupiti kad dolaziš s kolodvora s dvije torbe preko jačeg ramena? Današnji pobjednik je mlijeko, z bregov, kvaliteta vindija, svijetloplavo.
Na što još treba obratiti pažnju? Na poštu, među kojom ipak nisu mravlji versi, niti hola, španjolska razglednica, ali zato jest poderana kuverta s mjesečnim računom.
Pitam Profesora koji se taman sprema ići tamo gdje sam ja baš bio:
-Tko mi je otvarao poštu?
-M, znaš da nam je umro susjed?
Računa li se ovo njegovo kao protupitanje? Hoćemo li se zaviti u crninu?
Definitivno hoćemo jer Profesor odlazi na tri tjedna, Thompson-Brena se odselio, iako ne tako daleko kao njegova sestra Brena-Thompson, Božo-Božo je na more pošo, a Instruktor Drakula preferira tminu.
Da pojasnim - ja jedini nemam nikakav prekidač za vanjsko svjetlo.

Imam potrebu da pišem, čak i ako tamo...halo?...nema nikoga.
Ovih par dana bili su spajanje starih žica lemilom. Ako ste slušali Caveovu ploču "Let Love In", tamo ima stvarno ubitačan refren u kojem Nick pjeva "Lay me low", a koji se meni u uhu uvijek prespajao u "le-mi-lo". Cijedim se i usput topim metal, nazovem maloprije Blejn i javlja se njen duboki glas: "pa ja ne mogu vjerovaat". Normalno da ne može, oboje živimo u Zagrebu deset godina, gdje se uopće ne vidimo, ali se zato vidimo u rodnom gradu baš svaki put kad smo oboje ovdje. A obično smo oboje ovdje. Ima mnogo razloga zbog kojih duboko poštujem Blejn, ali ne bih o tome jer je i to poštovanje i razumijevanje uglavnom bilo bez riječi pa nema nikakvog razloga da ih sad ovdje izmišljam i kujem.
Slično je s Pinklecom, s čijim sam enigmatičnim neraspoloženjem proveo čitavu večer. Ako je s Blejn razumijevanje bilo u iskrenom neizrečenom, onda je s njim bilo u neartikuliranom izrečenom, ako se to uopće i tako može opisati. Znate kako smo se upoznali on i ja? Ko klinci od nekih 4-5 godina, u praznoj ulici koju je pržilo sunce, kao dva zmajolika reptila, urlanje jedan na drugog uz obavezno prijeteće zgrčene kandže. Kad smo nakon 15 minuta shvatili da nema smisla, pristojno smo se predstavili.

Gdje? Na Matejuški. Mračno jedno mjesto: razbijeno staklo, brade i tetovaže, ulošci i pelene, mi smo oni na koje su nas starci upozoravali kad smo bili mali. Petljao je nešto po mobitelu ali nisam siguran da je to bila komunikacija.
- Dobro, Pinklec, ovo misto je ukurcu, oćemo na pivu negdi?
- Štaću na pivu u kafić, šta ti odi fali? Jesi to gori posta imtelektualac?
Stvarno mi je malo falilo da odjebem sve, ali čovika nisam vidija 4 miseca i brinulo me što mu je, iako sam ja zapravo bia taj koji se prije tia požalit.

Uspio sam ga odvuć u Bambe, ali čovjek se stvarno sabio u ljusku oraha i nije se dao. Da li se za to kaže "implozivan"? Zatvoren, nema normalnog posla, nema curu, živi sa starcima, ima mnogo prijatelja s kojima lomi kosti po raznim biciklističkim skakaonicama na okolnim otocima. Ali baš ga je sad nešto stuklo, i ne valja. Kasnije nam se pridružio jedan, naglašavam, njegov prijatelj, s kojim pak ja imam mnogo zajedničkih tema. Dugo smo pričali dok se Pinklec gasio na visokom stolcu povremeno studirajući žohara kojeg sam zarobio poklopivši ga pivskom čašom.
Njegov prijatelj mi je rekao: "Ti znaš da ovaj grad uništava ljude."
Znam.
Luna.

Sedamdeset posto mase ljudskog tijela čini voda. Osim možda kod Super Hrvoja, rođenog iz dalmatinskog krša kano Afrodita iz morske pjene, ali nije isključeno da i njega pokreće neko skriveno vrelo. Da je dogurao do, recimo, sedamdesete epizode, možda bismo vidjeli Hrvoja kako u poraću gasi požare u srednjem i južnom primorju, ispuštajući mlazove vode iz svojih prstiju brzinom sedamdeset puta većom od brzine zvuka.

Prijateljica me zamolila da joj tijekom osmog mjeseca zalijevam cvijeće.
Usput, otkrila mi je i neke detalje oko one ranije spominjane boce. "Domaća bakina podravska", iako etiketa još stoji, odavno nije domaća podravska. Nakon što je popijena, u istu su bocu prelili neke "splitske trave" koje je dobila od splitskog poznanika travara. Pustolovina se nastavlja, ja idem u Split predati svojih sedamdeset posto vodi, a vi se čuvajte i sve mi ispričajte kad se vratim.

(mislim, možete pričati i ovako, dok me nema)

Dozvolite da se obratim. Achtung! Emotivan post. Plakanje moguće ahead.
Primijetili ste da su mi postovi u zadnje vrijeme malo mračniji? Jeste. Dakle, razumijete, volim vas.

E pa osoba koja se štiti imenom Misteriozny M u zadnje je vrijeme bila prilično nesretna.
Oh nesrećo, što pišeš sad, da ti je barem vještina kulerskosti jedne fenomenalne XIOLE BLEU, ili raskošnobojna zaigranost CHERRY MWAAH, ili šarmantno postpunkerska fuck-off poza JOAKIMA IZ BOCE, ili katranska sentimentalnost nedostižne miss apatije LUTKA LIZ STOUND, ili genijalna rezigniranost THANATZA ili jebanje poezije i proze DRUGA STROUKA ili postmoderna baroknost izraza i stila zapostavljene CARROL SMITH, da ne nabrajam. Ta osoba, nazovimo ga ponovno M, nepopravljivo je zaljubljena, što se nije moglo tako jasno čitati iz onoga što sam pisao ja, Misteriozny, ali djetinjastost je proizlazila iz toga dijelom, kao i neki motivi, poput meni značajnog pčelca iz jedne davne epizode, jedne emotivni kič-sličice usamljenika s mobitelom, ljubavne samouvjerenosti često citiranog Jonathana Richmana i tako dalje.
Daklem, sedam godina sretne zaljubljenosti, sretnih podudarnosti i katastrofalno lošeg horoskopa. Zbilja. Čak nam ni onaj kineski nije dobre stvari govorio, ali barem je bio naslutljivo dvoznačan kako to kinezi vole.

I onda odjednom naletiš na prazno. Ima jedna igra s kojom sam dosta svojedobno gubio vrijeme, Daggerfall se zove. U tom Daggerfallu postoji pojam THE VOID. U The Void upadneš kad krivo skočiš pa se lik ne uhvati za pravi piksel i završi lebdjeti ko duša iznad tijela pokojnika. The Void (tm) je, međutim, imala jednu pogodnost - omogućavala je hodanje kroz zidove i ostale prepreke, uz konstantan rizik da nepažnjom definitivno završiš Nigdje. (M obožava ovakve digresije koje skreću pažnju s njegove doista nezdravo uplakane figure) Ovaj The Void ne omogućava ništa, a ni barijere nisu baš penetrabilne, te u očajničkom pokušaju ponovnog osvajanja, kontraofenzive, režirano-spontanog performansa kao iz romantičnih filmova, onakvog na granici samoubojstva svakog traga ponosa i dostojanstva, vaš se dragi M baš prije dva sata razbio, udarivši u popločani pločnik. Kao ono jednom kad je isto tako razbio dva prednja zuba pentrajući se uzbrdo po nizbrdici.
"Neozbiljan si". Kaže ona. I tu me presječe posljednji put kao paradajz škarama za živicu.


Imam sada par tisuća fotografija koje nemam kamo pospremiti, čitav garderobni odjeljak koji kao da izgriza vrlo nezgodan virus i dvadeset tisuća uspomena koje bi me iz ovog petka odvukle u langolijerima načete četvrtke, srijede, utorke, ponedjeljke, nedjelje i subote, i tamo me proždrle. Dok Misteriozny ovo piše, M plačno dodaje kako ima i pčelca, i kako ga muče dva zeleno-smeđa oka i preveliki palčevi i najseksi stražnjica na planetu i još mnogo toga što se ne usuđujem ovdje zabilježiti. Jedino još mogu iskopati i rečenicu koju sam već negdje u široj regiji prilijepio, pa nije baš takva blamaža:

"U studentskim danima imao sam svoju govornicu na drugom katu, dovoljno blizu da čujem kad zvoni. I portu za primanje poruka na žutom papiriću poput: -Želim ti laku noć".

Za one koji se sjećaju priča o Nečemu, kolebam se oko prijašnjih zaključaka. Ništa je ipak jače od Nečega.
I Surrender, reko bi David Sylvian.

Vjerojatno ne bih napisao ovaj post da baš jučer nisam imao dosta čudan susret s tipom koji se čitavu prošlu godinu bavio dnevničkim bilježenjem sinkroniciteta. To je bio njegov eksperiment, za koji nikom nije rekao, pa ni meni kad me negdje u proljeće iznenada zvao telefonom da iskopam neku knjigu i potražim mu određene stranice.
-Na kojoj je to stranici?
-89.
-Osamdesetdevet, osam plus...jaaako zanimljivo. A ova druga?
-57.
-Jako ste mi pomogli. Bok.

I dobro, prije desetak dana sam konačno pročitao zbog čega mu je to trebalo. Njegova knjižica je crvena, baš kao i jedna mala crvena bilježnica od jednog...autora. A taj autor se istom tom temom bavio baš u toj bilježnici.

Sinkronicitet, dakle. Moram priznati da ponekad primjećujem takve detalje, kao u slučaju male crvene bilježnice, ali im nikad nisam davao previše važnosti. Oni su zgodni za priču, evo recimo prošlog mjeseca za stolom u Arheološkom netko je počeo pričati o medijski praćenom slučaju misteriozne lešine koju su mještani našli kako viri iz šahta. Navodno su tek nakon nekoliko dana shvatili da je riječ o divljački oderanoj kuni. O kunama sam baš tada pisao na blogu, ali tijekom razgovora zamijetio sam nešto još zanimljivije. Za stolom točno preko puta nas sjedio je glavom i bradom, i to je živa istina - Joško Martinović.

1.
Pretprošla subota u Krivom putu. U zadnjem trenutku sam se predomislio i otišao popit točno dvije pive s Đoom. Đo ima muški nadimak. Đou sam prethodno posuđivao neke knjige. Kako sam taj dan bio uglavnom lijen jesti, dvije pive bile su mi sasvim dovoljne, povukao sam se doma oko jedan i pokrio se preko glave odgodivši odgovaranje na Đoovu poruku o tome kako joj je teško pedalirat do Vrapča pijanoj. Jerbo, Đo mnogo pije.
Ujutro me dočekala druga poruka. Đo je pala s bicikla i razbila koljeno.

2.
Prošla subota pred Algoritmom. Nalazim se s Lu kojoj želim poklonit jednu knjižicu o Sofiji. Lu također ima nadimak u muškom rodu. Lu pije mineralnu. Lu putuje sutra u Podravinu. Ali istu tu večer slučajno završim kod jedne prijateljice na večeri i ostanemo kod nje pit do negdje tri. Kako je nestalo vina, rezervu smo našli u obliku jedne boce žestice. Na boci nalijepljen papir. Na papiru plavom penkalom napisano: Domaće i Bakina podravska. Prikladno.
Inspiriran razgovorom, te ovog puta žestoko pripit, pišem fiktivni intervju o fiktivnom liku koji gubi svoje udove naokolo. Ruke, noge, glavu i ostalo.
Idući dan saznajem da je Lu u Podravini za nogu ugrizao pas.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima usputna je. Coincidentia.

N.P. Što trenutno imate na sebi?

B.O. Ruke, noge, trup, glavu...čitav komplet. Dobar period, nemam se na što žaliti.

N.P. Naravno, znate zašto vas to pitam?

B.O. Da. Niste prvi u tome. Većinu zanimaju baš te stvari. Otkako egzistiram u ovom svojstvu u kojem razgovaram s vama, bilo mi je jasno da će se moment tih, recimo, amputacija postati jedno s nekim mojim identitetom. Mislim da je to jasno. Sad, bilo je manje ili više zgodnih trenutaka. Kastracija ne spada u ove posljednje (smijeh)...dok su neki drugi doista bili krizni...

N.P. Mislite na polutke, kanistre...

B.O. Tako je. Razdvajanje glave na dvije simetrične polovice bilo je ipak malo previše. Volio bih reći kako "nisam očekivao", međutim, kao što znate nisam baš bio pri svijesti. Važnije stvari, kako sam kasnije saznao, događale su se drugdje. Vratimo se na polovice. Dakle, ima jedan roman, "Naši Preci" se zove...

N.P. Calvino?

B.O. Vidim da ste naučili gradivo, no dopustite mi ipak, jer ta jedna priča, treća, ako se dobro sjećam, referentna je za ovo. Priča je o jednom plemiću kojega u bitci s Turcim doslovce raspolovi topovska kugla. Kako je bio plemić, važno neko ime i prezime, liječnici su žurili da ga zašiju ostavivši sve one druge ranjenike da pomru, većinom od sepse. Stvar je u tome da su posebno zašili svaku od polovica. On se tako odjednom našao u dva tijela. Svako tijelo s po jednom rukom i nogom, te polovicom glave. Ne sjećam se jesu li polovice odmah znale jedna za drugu, ali znam da je jedna bila 'dobra', a druga 'zla'. Na kraju su se, u odlučujućem dvoboju, polovice ponovno spojile u jedno. Prethodno su mačevima jedna drugoj odstranile šavove.

N.P. Osjećate li katkada bol?

B.O. Ne. Moram reći da se osjećam sretnim. U mom slučaju mogu govoriti o tome kako samo ponekad stvari nisu nepovratne. Naravno da ne gajim iluzije kako se vrijeme može vratiti, upravo takve iluzije čine čovjeka nesretnim. Govorim o tome kako je sve obnovljivo ako imate sreće. Vaše tijelo vas uči, i uči vas uistinu važnim stvarima.

N.P. Vaše polazište je iskustvo s kibernetikom?

B.O. Jest i nije. Osim toga, to što vi nazivate iskustvom, kao i to što nazivate kiborzima, svojstveno je i drugima iako to možda nisu osvijestili. Svi smo kiborzi. Imate li naočale, kiborg ste, MP3 playeri, mobilni telefoni... dugo mogu nabrajati. Sve su to ekstenzije vašeg tijela. Moj je slučaj nekima šokantan. Nijedan dio mog tijela nije cjelovito moj. Moja glava bila je kratko vrijeme dva identiteta ili ako hoćete dva entiteta. Od tog trenutka, čak i nakon što je spojena ne možemo govoriti o cjelovitosti. S druge strane, svi dijelovi čine cjelinu koja jesam neko ja. Zamršeno je. Sada me možete pitati s kim razgovarate! (smijeh)

drugi dio intervjua čitajte uskoro...

*sličica je iz epizode druge, s devetnaeste stranice, dok je B.O. rastao iz korijena Wulthyja (2005.)

Melodrama

* fotka je zapravo iz jedne kuće, u svakom kutku neki detalj, igračkica, kvačica, sunce, srce, lutka... neki od njih, kako sam saznao, obilježavaju određeni događaj.

Nisam baš raspoložen.
Najradije bih ostao pri ovome, ali obeshrabruje me činjenica da me samog živciraju blogovi s tim bezvoljnim rečenicama, te da me živcira lijenost vlastita. Imam ideju za film. Zvao bi se "Za ovaj film potrebne su dvije jake muške ruke / Za ovaj film potrebno je mnogo strpljenja". Imam duge pijanističke prste koji nikad nisu ozbiljno svirali klavir, ali neozbiljno jesu, mnogo puta...gitaru poluozbiljno, cigarete prevrtale zabrinjavajuće ozbiljno. Međutim, kako vidim, imam i dosta široke dlanove. Sve skupa, to je neka kombinacija proleterijata i aristokracije.
Sjetio sam se jednog Albanca koji se skromno obraća gledatelju držeći u ruci jedno zrno riže: "Ovo zrno riže može se uklopiti u što god želite". Budući da mi se trenutno ne pije krv, mislim da ću ić čaše lomit.