Vjerojatno ne bih napisao ovaj post da baš jučer nisam imao dosta čudan susret s tipom koji se čitavu prošlu godinu bavio dnevničkim bilježenjem sinkroniciteta. To je bio njegov eksperiment, za koji nikom nije rekao, pa ni meni kad me negdje u proljeće iznenada zvao telefonom da iskopam neku knjigu i potražim mu određene stranice.
-Na kojoj je to stranici?
-89.
-Osamdesetdevet, osam plus...jaaako zanimljivo. A ova druga?
-57.
-Jako ste mi pomogli. Bok.

I dobro, prije desetak dana sam konačno pročitao zbog čega mu je to trebalo. Njegova knjižica je crvena, baš kao i jedna mala crvena bilježnica od jednog...autora. A taj autor se istom tom temom bavio baš u toj bilježnici.

Sinkronicitet, dakle. Moram priznati da ponekad primjećujem takve detalje, kao u slučaju male crvene bilježnice, ali im nikad nisam davao previše važnosti. Oni su zgodni za priču, evo recimo prošlog mjeseca za stolom u Arheološkom netko je počeo pričati o medijski praćenom slučaju misteriozne lešine koju su mještani našli kako viri iz šahta. Navodno su tek nakon nekoliko dana shvatili da je riječ o divljački oderanoj kuni. O kunama sam baš tada pisao na blogu, ali tijekom razgovora zamijetio sam nešto još zanimljivije. Za stolom točno preko puta nas sjedio je glavom i bradom, i to je živa istina - Joško Martinović.

1.
Pretprošla subota u Krivom putu. U zadnjem trenutku sam se predomislio i otišao popit točno dvije pive s Đoom. Đo ima muški nadimak. Đou sam prethodno posuđivao neke knjige. Kako sam taj dan bio uglavnom lijen jesti, dvije pive bile su mi sasvim dovoljne, povukao sam se doma oko jedan i pokrio se preko glave odgodivši odgovaranje na Đoovu poruku o tome kako joj je teško pedalirat do Vrapča pijanoj. Jerbo, Đo mnogo pije.
Ujutro me dočekala druga poruka. Đo je pala s bicikla i razbila koljeno.

2.
Prošla subota pred Algoritmom. Nalazim se s Lu kojoj želim poklonit jednu knjižicu o Sofiji. Lu također ima nadimak u muškom rodu. Lu pije mineralnu. Lu putuje sutra u Podravinu. Ali istu tu večer slučajno završim kod jedne prijateljice na večeri i ostanemo kod nje pit do negdje tri. Kako je nestalo vina, rezervu smo našli u obliku jedne boce žestice. Na boci nalijepljen papir. Na papiru plavom penkalom napisano: Domaće i Bakina podravska. Prikladno.
Inspiriran razgovorom, te ovog puta žestoko pripit, pišem fiktivni intervju o fiktivnom liku koji gubi svoje udove naokolo. Ruke, noge, glavu i ostalo.
Idući dan saznajem da je Lu u Podravini za nogu ugrizao pas.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima usputna je. Coincidentia.
- 20:47 - Komentari (5) - #

<< Arhiva >>