Čujem glasove. To su ženski glasovi. Tu je i muzika koja bi se sjajno uklapala u scenu na terasi Hotela Park 1983/84. plavuša i tip u bijelom sakou. Trenutak prije ja sam u japankama na mokrom stubištu, 193 visok, 89 težak i mogao bih komotno dati da me naprave u dvojicu koji bi pojedinačno zauzimali mnogo manje prostora, a dvostruko vredniji. Ne može poći loše i jedini moj uvjet bio bi da više nemam ništa s tim.

Kad je susjed Božo nakon epizode s manekenstvom upisao muzičku akademiju, noću sam ga znao kroz zidove čuti kako ponavlja, savršeno precizno, stalno istu melodijicu. Samo, to nije uvijek bio Božo, kao što ćemo kasnije saznati. Postalo mi je sumnjivo to sviranje kad je započelo i za jednog od Božinih redovitih tjednih omamljivanja alkoholom cerekajućih curetaka s faksa.
Nije nezamislivo. Zamislite da Božo cijeli tjedan vježba svoj ultimativni hit na klavijaturici, samo da bi petkom zapalio taj sjaj u raznobojnim očima među svim tim smeđim, žutim i narančastim pramenovima. Pa da. Božo mi je uvijek djelovao kao malo gej. Popušio sam cigaretu na terasi i vratio se unutra osluškivati zidove. Dvije minute kasnije oprezno sam podignuo slušalicu.