Kuham kavu u Jamnici iz Ivinog vrela, prirodnoj negaziranoj mineralnoj vodi s lokaliteta Jamnička kiselica since 1828.

U nedostatku zanimljivosti brojna su uzbuđenja i mysteries, ali dok ovo pišem čujem kako se u cijevima vraća voda, što me raduje zbog dvije stvari. Istuširat ću se čim ovo dovršim. Pola sata kopao sam po ladicama tražeći jednu staru, ružnu, lošu i mutnu fotografiju na kojoj plačem. Voda je došla.

Čujte, žao mi je što se ovo mjesto tako promijenilo, ili prenamijenilo, ali što sad da radim. Baš nedavno jedna poznanica prenamijenila je svoju prenamijenjenu radionicu u prizemlju koja je mnogima prirasla srcu zadnjih osam godina. I ona je taj kraj najavljivala nekoliko mjeseci ranije, a ja sam čitavo vrijeme mislio da to radi kako bismo ju svi tapšali i govorili joj kako je super ovako i neka nastavi, samo da bi se u zadnjem trenutku planirano predomislila da nama ugodi. Jebiga.