Cheesteeleeshte

Može li 4 i po godišnjak imati razvijen ukus za žene?
Ne može, ali Nasljednik se isprovaljivao zadnjih mjeseci, pa više stvarno ne znam....
Neki dan, kad smo napokon nakon silnih boleština krenuli u popodnevna uživanja na svježem zraku, osjetim kako se sjedalica na biciklu ljulja, a on u njoj okreće. Vidim, maše.
I to teti u onim pomodnim pripijenim tajcama, s plavom kosom u rep koja se rolala ispred, pa iza nas, kada smo je prestigli. On maše, ona se smije i odmahuje. Citat:
- Što radiš?
- Mašem teti. Ja mašem samo tetama koje su mi lijepe.
- A kakve su to, molim te?
- Neću ti reći, nemoj me te stvari pitati.

Ma ni ne mora, jer već znam. Za razliku od mene, općenito produhovljenog tipa , Nasljednik voli što primjetnije i pomodnije odjevene plavokose tete, po mogućnosti manekenskih proporcija.
Iako, majku je nedavno poučio sa teoremom s kojim bi se složio svaki konzervativni umirovljenik u gradu:
- "Mama, ti ne smiješ nositi hlače. Lijepe žene imaju ružičaste haljine sa cvjetovima i nakovrčanu kosu!"

Još koji dan prije, išao je s bakom po cesti. Kad'li, fućne on. Doslovce pokuša fućnuti stavivši dva prsta u usta. Ne da je uspio, ali izlazi "fiju-fiju" zvuk barem s usnica. I fućka on tako poput nepatvorenog bauštelca, a baka se okreće što se dešava i kome on to. I vidi da maše. A s balkona odmahuje teta, njegova meta, kojoj je fućkao, sve dok ga nije primjetila. I uredno razmijenila "bok-boook". I inače to voli raditi, turati nos sve dok mu odrasli, pogotovo tete s gore navedenim gabaritima, ne odgovore. Dug jezik na tatu. Ali već sada s više uspjeha kod žena

Dobro mu je krenulo štono se kaže, iako je na upit kako s curama strogo napravio granicu sa: "ali taata, mali dječaci ne mogu imati cure, mala djeca mogu imati samo prijateljice".
No, počeo je zadnjih mjeseci i teoretizirati "što rade pravi muškarci", makar sebe još ne svrstava u iste. Postoji naime i "muška glazba", pod kojom definira uglavnom jak repetitivni ritam i gitare, dok su house ritmići, violine i klaviri "mamina glazba".
Pravi muškarci još vole i "jako meso".
NE, ne punim mu glavu. (osim, kad povremeno vidi djeda...? ). Ja stvarno nisam, niti muškarce suobličujem pećinskim bićima koji headbangaju na heavy metal i techno-HC, dok proždiru pola ovce skupa s vunom.

Jer, kad se ošiša i napravi Sid Vicious grimasu, pa uz različite muško-ženske spoznajne teorije, nekad mi izgleda tako stariji od inače uobičajenog bebastog Nasljednika kojeg poznajem. I htio bi ga tako naivnog, s nepotšišanim kovrčama Rubensovog anđelčića potajno što dulje zadržati...no znam da nije moguće.


Prvi pravi ispad muškaračke simplificiranosti i naive u vezi žena upravo jest i bio u frizerskom salonu. Naime, nikako da se dadne šišnuti kad je imao 2,3 g. - dok nismo došli u frizerski salon u kvartu razglašen među muškom telećom populacijom. Kojoj je lako podvaljivati muda pod bubrege, pa su zaposlili uglavnom poluoskudno odjevene frizerke koje su nudile kavu i općenito stvarale atmosferu nekakvog lažnog raja za muškarce. Dovoljno je reći da je Zdravko Mamić redovita mušterija.
I onda je došla ona. U srednjim godinama, s ogromnom plavom kovrčavom kosom, zlatovinje visi sa vrata i ručnih zglobova, šljašteće tajce, duboki dekolte, mekoputan glas koji ćućori. Očaran, jednom riječju. Poslušno se dao u ruke teti frizerki, dapače "jeo je" iz njenih ruku. Čak joj je ponudio da je odveze na biciklu, pa u zoološki vrt (njegova verzija idealnog izlaska) i na sok. A na upit "a imaš ti novaca za to?", spremno počeo kopati po džepovima, stavljati joj u ruke nepostojeće novčanice da bi na kraju rekao čak "ima tata". Koji bi plaćao njegove dejtove. Ma nemojte ka'sti.
Doduše, njemu sam oprostio te slabosti, kad sam vidio da se odrasli muškarci u salonu de facto ne razlikuju od njega i padaju na istu priču.

A u sadašnju priču ušle su i prve simpatije (iako "mali dečki ne mogu imati cure"). Dugo je izbivao iz vrtića zbog bolesti i onda mu je pred spavanje gotovo svaku od zadnjih večeri postao ritual zvati prijatelje s malog plastičnog dječjeg mobitela. Nostalgija. Nakon nekih muških kolega, s kojima je znao voditi i 20-minutne fingirane konverzacije (sve kao pravo, s čekanjem da ovaj odgovori, smijehom uz "što to pričaš, hahahaha"), došao je red i na ženski dio. Onda je počelo.
"Neću zvati Anu, ona mi je dobra prijateljica, ali Anamarija mi je ljepša. Nju ću zvati."

Još nikako da se odluči, naime. Na nekoj davnoj audio traci moji su roditelji dokumentirali kad sam, starosti baš kao sada Nasljednik, nabrajao do besmisla sve svoje cure iz vrtića, nazivajući ih upravo tako. A nekima sam se i na popodnevnom spavanju zavlačio u krevet. Onda sam vrlo brzo postao intelektualac i to su ostale i dalje najplodnije moje zavodničke godine
Kod Nasljednika pak visoko kotiraju dvije potpuno oprečne djevojčice, jedna prekrasna, pristojna, srdačna i općenito dražesna mulatkinja, nazvat ćemo je Ira, i jedna "vražja" i poprilično nabusita plavojka, nazvat ćemo je Anamarija.
Dok se s prvom sasvim lijepo druži i uživa


druga je izgleda, preuzela onu (svima poznatu) ulogu čežnje na daljinu.
Pravo tupasto muško ponašanje. Nikad zadovoljan.

"Bit će problema". Rekla je Najmudrija, kad su počele recentne muško ženske mušice i faze
Ja bih ipak rekao, dječja posla.

Doduše, tu se na neki čudan način umješaju i odrasli i druge kulture. U vrtiću je naime i djevojčica čiji su roditelji iz Sirije. Jako simpatična, jako dobra s Nasljednikom, roditelji fini ljudi. ALI. Neki dan sam se izravno susreo s onim što se zove "kulturna barijera". Djevojčica je, vidjevši nakon dugog vremena Nasljednika, pohrlila u zagrljaj i da će ga cmoknuti. Mama koja je bila uz nju odmah je poskočila: "Ne, ne ljubiti! Daj mu ruka i pozdravi ga!". I malena to napravi, uz slijeganje ramenima "mama ni ne da". I mama se odmah nadoveže:
- "Znate, kod nas u Sirija ne smiju žene ljubiti muške u javnosti"
- To vrijedi i za malu djecu?
- "Da, da i za mala deca to vredi. Ma, 'oće sve ljubit u zadnja vreme, moramo joj stalno govoriti da može ljubi samo mama, tata i seka".
Ne znam kako će ta djevojčica u jednoj drugoj sredini poput ove, uspjeti održati te komplicirane muško-ženske odnose koji su i sami po sebi komplicirani, a nekmoli kad već s 4 dobije i dodatna pravila ponašanja. Ali i to je život.
I dječja i odrasla posla, da se malo ispravim. Od najranijeg djetinjstva.

Je li Zagreb spreman za Apokalipsu (tako iščekivanu od strane Dobrog Ugara ovog bloga)?



Imamo pravog gradonačelnika za istu, svakako. I nova uprava Holdinga (ne da mi se elaborirat) pravi su nasljednici stare. Građani, da stvar bude još sigurnija, već drukaju i za novog Egona Stepinu :)



Aj dobro, šalu na stranu, nisam htio o tome. Evo nešto mojih neobaveznih fotodojmova snimljenih uglavnom mobitelom usput (pa otud i nesavršenost slike), na temu zagrebačkog spleena... iliti fjake.
Baš mi je nedavno jedan poznanik, profač na faksu, rekao kako se nikad ne bi selio iz Novog Zagreba zbog tog (perverzno) ugodnog osjećaja alijenacije koju ćuti na njegovim širokim poljanama i betonskim utvrdama. Nije baš "Blade Runner", ali ima svoju kvalitetu... I ja sam još kao klinac sa skrivenim guštom simpatizirao općezagrebački spleen. Pogotovo kad dođe ljeto, skrate se sjenke, a užareni asfalt oko kina Mosor u nedjeljno podne otjera baš svako živo biće sa potpuno prazne ulice Socijalističke revolucije. Svaki kvart ima svoju specifičnost. Na fotkama mi fali npr. monumentalna alijenacija podsusedske cementare koja je čak i Sheryl Fenn bacila u depru kad je tamo snimala, a i romantičan i patnički kvart (poplava u Kupskoj), između pruge i FER-a. No hvalabogu ZG je pun motiva te vrste...
Moj kvart Medveščak ima dva potpuno oprečna kraja koji se ni danas nisu otresli svojih tipičnosti, što donjogradske memle i mirisa vlažnih dvorišnih šupa, što atmosfere najbliže "Stalkeru" od Tarkovskog, na i dan danas nedorečenim pustarama Zavrtnice i Žitnjaka...
Nekad davno, to je bio rub grada, s krajnjim graničnim tvorničkim utvrdama poput Munjare ili Uljare, i danas u tranziciji prema još nedovršenom "City"-u...














Kvart koji niti jedna mijena nije mogla spasiti od apokaliptičnog šarma svakako je Trnje. I Trešnjevka se kvalificira, ali breme vječne tranzicije baš se na Trnju i Krugama može dobro osjetiti... Od onog niza alanfordovskih zgrada otpalih fasada na Trnjanskoj cesti, spleen pojačan nasumičnim developerskim intervencijama nastavlja se preko spaljenog Paromlina, zgrada za radnike Željeznica, Rundekove Bosutske 27 A pa preko puta, podno nove zgrade NSK, mini kvartom čija je agonija još davno zabilježena u Tadićevom "Ritmu zločina" (u kojem se još početkom 80-ih vide prvi temelji tek kasnijom 15-godišnjom mukom izvajane knjižnice i prve kugle koje ruše stare kuće).








Novi Zagreb već sam spomenuo, od nastanka do sudnje-danskih murala koje rade BBB-i, ima stabilnu i sitnu notu jeze





Centar grada s vanjske vizure (s dvorišnih strana je i dalje 1940-a godina) svoju pustinjačku bradu (nebrijan već jest), ako nikad, barem dva puta godišnje dobije kroz odvoz krupnog otpada





Sjećate li se ljetnog kina "Lika"? Ostao je samo oronuo WC i blagajna, u parkiću gdje smo obavljali prva pijanstva, na čijem se rubu još mogu vidjeti u živicu zaraštena vrata famoznog donjogradskog tunela





No, iako Donji Grad nema izrazitih apokaliptičnih crta, ipak ponekad ima svoju dozu Nečeg....






Pogotovo kod zasljepjujućih zalazaka sunca, sa naračastim radioaktivnim sjajem u ljeto i žestokim crno-bijelim kontrastima u proljeće...





Zagreb, kao i svaki grad u tranziciji u opreci je od sjaja do blata, ali ima i neku trajnu nedovršenost koje nikako da se otarasi. Kako sam se u toj skultpuri u perpetualnom nastajanju i rodio i uzgajam neku čudnu nostalgiju prema istoj, ne preostaje mi nego da to proglasim simpatičnošću.

Možda i zbog toga što je u zadnje vrijeme u RH uistinu krasno živjeti i vlada opća politička i gospodarska harmonija svih poluga vlasti i građana o kojoj se nema što pametno pisati, novine su iskopale pričicu o stvarnoj (ne bih ulazio je li to baš točno) pozadini omiljene (i apsolutno sjajne) pjesmice našeg djetinjstva...

Evo djeco gdje se mrak grabio loncem, a snijegom solile ovce



Naravno, kao i u svakoj hrvatskoj medijskoj priči, tu odmah mora biti i obavezni kolorit ideoloških i inih kontroverzi. Ovisi o kutu gledanja, radi se jal' o borbi hrabrog seljaka suprotiva nasilnoj socijalističkoj kolektivizaciji utjelovljenoj u aparatčiku Vitezu (teza "Jutarnjeg"), ili tek o čudaku koji spava u pčelinjaku i luduje protiv svakog tko ga nešto pita.
Odmah su pronašli i dvije strane, nećake i stričeviće i gospona Tuna i pjesnika Viteza, a koje su već preko novina uspjeli i posvađati. I koji s gnušanjem odbijaju insinuacije onih drugih.

Čestitam majstorima novinarima što su i iz priče o ničemu, uspjeli napraviti žvakalicu, tako simptomatičnu za ovu zemlju. Silom prilika smo doma (operacija mandula i gnojna angina grla s upornih i za sve nas iscrpljujućih skoro 40 celzijusa, niti 5 dana poslije operacije koja je trebala spriječiti nove angine?), pa svašta pročitam, uz to što je samo djelo odnedavno također i omiljena Nasljednikova recitacija ("taata, pa ne može bicikl pasti travu, Antuntun je baš blesav!").

No, u svjetlu epohalnog otkrića, već čekam otkrivanje daljnjih afera vezanih uz tajni i stvarni život protagonista dječje literature, a na kojima se mora prigodno reflektirati sva tegobna povijest ovih prostora, plus koji sočni detalj.
Obzirom da su obavezni sastojak današnje žute (ima li koje druge?) štampe baš takvi tračevi (poželjne seksualne provinijencije), svađanje svih i svakog, te obavezna podjela lijevo-desno & lomljenje koplja oko prošlih socijalističkih vremena, zanimljivo je hoće li novinari i daljnje izvore za to tražiti u baštini dječje literature.

Makar se i ja sad i ovdje ne sjetio idealnih primjera, no imat ćete i vi boljih...

Šegrt Hlapić npr. Imamo predstavnika proletarijata, prisiljenog raditi čizme bogataškoj djeci, te okrutnog gazdu koji ga prisiljava da spava na podu, pobunu i bijeg. Priča je nastala baš u doba kad je npr. šegrtovao i drug Tito u Sisku, hmmm da vidimo....
Naslov u "Imperijalu" (postoji li uopće još ta novina?): "Titova komunistička homo-prošlost: Šegrt Hlapić je predratni komunist Žigmund Hlap, siva eminencija mladog Broza".
S Titom inače priča u stvarnosti ide kako je tijekom školovanja u Sisku u radionicu majstora Karasa došao novi kalfa. Kada je bio 1 Maj, taj kalfa Šmit (ha! sigurno je nenarodni režim cenzurirao stvarno ime!) stavio je crvenu maramu oko vrata i reko da se cvijećem ukrasi radionica jer je taj dan 1 Maj – praznik rada. "Šmit je prvi uputio Josipa na čitanje socijaldemokratskih listova i druge napredne literature", kaže službena biografija.
A radi se zapravo o Hlapu-Hlapiću. Pri bijegu što dalje od izrabljivačkog gospodara, odlučio je širiti revolucionarne ideje i tražiti šegrte poput Jožeka (nezadovoljnog gazdom), pa ga obraća i zajedno kreću na put. Joža je možda čak i Gita, ako već nije utjelovljen u dječaku Marku kojem je u priči Hlapić pomogao.

Novine dalje izvješćuju...
Nećak gazde Mrkonje, zapravo Eugena Mrkonjića, kojemu je radnja nacionalizirana črs'pete, pa je pobjegao u Argentinu i napravio lanac trgovina cipelama" Mrkonich Zapatillos de Sud-Occidental Acongauga SA" , Ramirez Mrkonjić ekskluzivno za naš list otkriva kako se uvijek radilo o vrijednom i poštenom čovjeku kojeg su svi iskorištavali, pa i neradnici poput Hlapa.
Stričević gazde Karasa Romuald Karas tvrdi mu je prastric prije smrti pričao, kako ih je obojicu protjerao iz radnje čim je vidio kako je do tada poštenog radnika Jožu iskvario njegov novi drug.
Saša Broz nije htjela davati komentare, osim da joj je djed izbjegavao pričati priču o Hlapiću, pa ne zna o čemu se ovdje uopće radi.

Dobar materijal je npr. istinita činjenica kako su autori poznate dječje pjesmice "Tata kupi mi auto", nitko drugi nego unuci Stjepana Radića, Milutin Vandekar i Mira Dupelj (pseudonim Alka Ruben). Pa još i poznato socijalističko poduzeće u jednadžbi.
"Nelojalna konkurencija u socijalizmu: veza Stjepana Radića i "Jugovinila""
Izvori "Jutarnjeg" otkrivaju dokumente nekadašnjeg poduzeća "Jugovinil" koji pokazuju kako su unuci Stjepana Radića za pozamašan honorar koji su dogovorili kod Saveznog Izvršnog vijeća i direktora tadašnjeg Jugovinila, napravili hit pjesmu po narudžbi. Pjesma je trebala potaknuti potrošnju luksuzne robe i obrtne cikluse u gospodarstvu, kao i promovirati stratešku politiku poduzeća "Jugovinil", uz tihu rehabilitaciju obitelji Radić u post-Rankovićevsko doba. Sam drug Kardelj je u pjesmu osobno intervenirao nesiguran da li je poruka građanstvu dovoljno jasna, dopisavši stihove "tata kupi mi SVE".

Ili Vlak u Snijegu & Družba Pere Kvržice? "Pero iz vlaka u snijegu zapravo je Pero Kvržica, Ljuban stoji iza popravka mlina, a Lovrak akter pedofilskog skandala!"
Ljuban G. (88): Ja i Pero K. postali smo nerazdvojni nakon sniježne epizode i moram priznati da je pod mojim utjecajem prerastao u pravog lidera, što se kasnije vidjelo i na primjeru mlina. Ja sam naime, u toj priči Šilo. Pogodite tko je glas razuma, ovaj je stalno bio u nekim vrućicama. Mato Lovrak, učitelj u obje priče, malo je sve to romansizirao, a u Zagrebu je ostao ne bolestan, nego priveden zbog sumnje na nečasne radnje s djecom (nikad dokazana), pa smo sami nazad išli vlakom. Peri K. sam, iako je bio iz reakcionarske obitelji, i u kasnijim desetljećima pomagao i davao neograničeno povjerenje, tako da mi je bio desna ruka u upravljanju mljekarom Veliko Selo, koji je u privatizaciji kupilo Luka Raić za 1 kn. A mlin Todorić - za kunu i pol."
Unuk Petra Kvržice, Ognjen Kvržica, predsjednik općine: "moj djed je sve stekao sam! Moja obitelj patila je cijelo vrijeme komunizma ali svejedno se nije predavao i digao je selo iz pepela, samo svojim radom. Neki bolesni likovi koji su bili obični postavljeni partijski aparatčici poput Ljubana, danas žele iskoristiti njegovo ime u daljnju osobnu promidžbu, kao da mu još nije dosta uloge glavnih likova. A dobro znamo čime su se takvi bavili, sve ima u arhivima UDBE! Lura i Konzum danas su ponosni partneri našeg Velikog Sela."

Ma, zapravo prolazi sve...
"Pjesmu Branka Kockice napravila Buena Vista Club Social!"
Carstvo o kojem priča popularna pjesma našeg djetinjstva iz emisije "Kocka kocka kockica", "Na svetu postoji jedno carstvo" i u stvarnosti postoji. U ekskluzivnom intervjuu za beogradski kurir Branko K. otkriva kako ga je na stvaranje pjesme potaknuo posjet socijalističkoj Kubi početkom 70-ih:
"U ona doba Kuba je stvarno bila zemlja blagostanja, a Castro je bio neprikosnoven gospodar. Uostalom, "carstvo" je skoro pa palindrom od "Castro". Svi su se pozdravljali sa druže, pa se moglo reći i da caruje drugarstvo. Mnogo se sviralo i pevalo, pa je izgledalo kao da se ceo svet raduje. Siromašne kuće bile su pokrivene lišćem kakaovca ("kuće od čokolade"). Nisu imali veliku radnu etiku kao i danas, pa se moglo da kaže da rade što hoće, a naravno da je tamo raslo i zaista može rasti svako voće. Bio sam u kulturno prosvjetnoj delegaciji SFRJ, pa su nas odveli do kuće Compaya Segunda, koji je, čim me vidio s gitarom, počeo u nju tamburati. On je složio muziku za pola sata, a ja dodao tekst. Otud i tolika popularnost, radili je majstori zanata".

Ili npr. Janko Drašković je, prije nego je preuzeo važne političke i kulturne funkcije u životu nacije bio i vojnik i sudjelovao u borbama s Turcima, kao što neki možda znaju. Oduvijek me intrigiralo otkud ona "tri Turčina mlada" u dječjoj pjesmici o Janku...

"Grof Drašković pravi junak dječje "Jeste li vidjeli moga sinka Janka"
Večernji izvješćuje o pismu mladog Draškovića majci iz vojske, u kojem je opis dramatične epizode u kojoj ga progone tri turska vojnika i tjeraju da skače u vodu, bježi u šumu te im se preda, ali se on svojom hrabrošću i prkošenjem koje ih je razoružalo, uspio s njima obračunati, unatoč brojnosti. To je potaknulo g-đu majku, Sidoniju da napiše stihove koji su se proširili među pukom.
Amalija pl. Drašković, čukunčukununuka gr. Draškovića u posjedu je pisma kojeg je našla u škrinji 2001. g., no zbog straha da ne kompromitira Turske šanse za ulazak EU, nije ga do sada htjela otkrivati. Ali, kad je pročitala nedavnu izjavu Angele Merkel kako se Turska tome ne treba nadati, a obzirom da je u godinama kad joj je svejedno hoće li dobiti ekstremističke prijetnje (u originalnoj pjesmici Sidonija je napisala "3 muhamedanca mlada", otkrila ga je ekskluzivno novinaru Večernjeg.

Ili mama Kukunka?
Mora biti neka metafora. Imamo rijeku Nil, 70-e su godine, patnje djece. Sve sastojci Izraelsko-arapskih ratova. Napose Yom Kippurskog, gdje su Izraelci čak i prešli Sueski kanal i približili se Nilu. Bijelo Dugme u tajnom zadatku odrađivanja dijela koji se tiče subliminalnih poruka, u inače javnoj režimskoj podršci Arafatu ("Taranta", isti broj slogova!)- pa znalo se tko je krokodil, ne?

U biti nebo je granica i sezone kiselih krastavaca hvalabogu neće biti, sve dok se novinari mogu prisjetiti kojeg retka iz mladosti...

Hvala na časti...

Znajući da će kad tad to beskrajno tupljenje o spasonosnom registru postati bačena kost za glodanje dokonoj javnosti, još sam prije tri mjeseca naslutio dijelove današnjeg cirkusa, pa i napisao post iza kojeg više manje i sad stojim. I koji naravno (moja sudbina na ovom blogu) ne dijeli mišljenje glasnijeg dijela javnosti.Pa eto i link na isti
U biti baš me mrzi opet o ovom pisati, ali me nešto vuče jezik ovih dana. Kokodakanje je zarazno, pa isprike unaprijed, neću više...
Ali fakat mislim da ovo kaj se sad već danima i noćima razvlači svud po medijima postaje čisto drogiranje i bacanje prašine u oči od puno važnijih tema prema jednim te istim neplodnim svađama, prozivkama i razračunavanjima oko jedne te iste faking ratne prošlosti. Dok nas javni dug vuče na dno. Kako se zove ona slika? Brod pijanih.

Sad kad je netko na neki server u teksaškoj pustopoljini okačio polupečene i djelomične podatke nekog starog popisa iz Ministarstva ili otkud već, svi tronuti to proglašavaju pobjedom demokracije. Nažalost, ne znam vidim li jedino ja i onu meni neprivlačnu stranu koju sam i prije nekako predviđao? Jer u ovom javnom i naravno bez pravog učinka, prebrojavanju svih i svakog, čini mi se da jedan dio priče tone:
- u svađu, ne samo tko je od branitelja za a tko protiv i zašto, nego i tko je gdje bio, pa se jedan dan oglasi udruga iz Gospića i olajava generala a drugi dan se general javno okajava pa olajava članove udruge i tako ukrug uzaludno nabacivanje blatom, a mi niti ijedan znatiželjac za strane odgovore koje u pravu nemamo, nego se samo svrstavamo ovisno zašto i kog preferiramo. Jer samo objavljivanje to ionako ne bu riješilo, nego istinsko kopanje i bunarenje, ne Jože i Štefice po registru iz lokalnog kafića, nego nadležnih tijela po službenicima i cijelom sustavu koji je dozvolio te eventualne anomalije i gdje se jedino i mogu ispraviti - DA IMA VOLJE
- što u estradizaciju cijele stvari i dokoličarsko medijsko i privatno glodanje popisa u opotrazi za estradnim zvijezdama i javnim ličnostima u najgorem znatiželjnom "Gloria" stilu, pa se sprda sa sudbinama svakog ministra ili pjevača i traže pikanterije za razgovor uz kavu
- proizvoljne konstatacije "vidi ovaj naziv postrojbe koja glupost", "ZNAM da ovaj nije bio"
- u napuhavanje i prenaglašavanje "privilegija" i "povlastica" koje 95 % branitelja ionako ne koristi nego radi, gleda svoja posla i puni proračun, a koje kad su u pitanju poginuli i invalidi ionako de facto nisu povlastice nego socijalna davanja ili minimalna oslobađanja od taksi, a nisu ni 5 % troška društva spram drugih socijalnih i inih kategorija koje društvo također financira i nikom ne pada na pamet češljati ih javno urbi et orbi, a ja onda ne kužim zašto
- općenito u tešku frazeologiju "ako si protiv objave, onda nešto moraš skrivati" i dušebrižništvo "pa to je za tvoje dobro, kako pri zdravoj pameti možeš biti protiv?"

Plus što su Jokeri na tom neprovjerljivom spisku koji ni izdaleka nije registar, objavili i djelatne vojne osobe a neke i znam, što je na postojeća, još par kaznenih djela koja ne bi tolerirala niti jedna zemlja na svijetu, ne znam da li izraz djetinjastost uopće odgovara tom gulašu

Ja mislim da kad već svi mili i nemili imaju svašta na tu temu kokodakat umjesto da skupa kukuričemo na nešto važnije, imam i ja pravo barem reći (bez obzira što na kraju ispadne iz ovog gulaša). A bez da me se razapinje kao fejkera ( jer sam svoju mladost davno utopio u toj ratnoj kaljuži ali se trudio i uspio ostati normalan i bez da me itko tko za to nije zadužen ikad za išta može i smije prozivati i tražiti da se javno legitimiram ili opravdavam), zamoliti ima li šanse da mi se dopusti da budem isti kao i drugi obični građani. Ne tražim čast i pohvale, ne tražim podsjećanje na rat kojeg sam se nauživao i preko svih granica normalnosti.
Makar to i značilo da će lokalni Poiroti biti uskraćeni za priliku da umjesto organa uprave i nadležnih tijela budu mali Ivice detektivi i da će njihovom oštrom i studioznom stručnjačkom oku koje unatoč tome što tek piše ime postrojbe može prozrijeti suštinu iz suhoparnog popisa, izbjeći pokoji lažnjak.
Kojih, znamo to već iz do sada napravljenog poretka stvari, očito onda ima samo i isključivo u populaciji koja je trenutna kost za glodanje, pa je samim tim to i dovoljan pravni titulus da se samo toj populaciji u globalu skida banalno pravo na zaštitu podataka. Ili?
Mislio bilo tko drugačije, ja osobno mislim da branitelji nisu glavni problem društva pa da ih se JEDINE i prvenstveno njih od svih ostalih kategorija u društvu koje podliježu normalnom tijeku zakona i ustavnih prava, u džuture mora razvlačiti po netu. Zbog tih do neba vapijućih zlogukih Lažnjaka.

Iako meni osobno ni iz džepa ni u džep objavili me ili ne (iako, kakav ponos, kakvi bakrači...), ne želim biti The Branitelj kojeg će netko tapšati po ramenima i određivati da je to sve za moje dobro, jer zapravo želim biti običan anonimni građanin Joe Doe, vjerovali ili ne.
Čak niti ne zato što bi me netko na jednom od puteva kod dragih kolega u Srbiju možda mogao razvlačiti i gnjaviti ( jer smo ipak svi skupa još uvijek Balkan par exellance, ali dobro, branit će me Fred Matić koji garantira da tu nema frke), nego ako baš hoćete - iz principa.
Iz načela koje izviru zakonskom zaštitom za sve jednakom. Ili za nikog.

Da, znam da to svi oni zajapureni mitološkom važnošću trenutka Velikog Razotkrivanja Ničeg Posebnog, neće razumjeti. Jer
Kaj ovaj priča, taj sigurno ima nekaj za skrivat i hoće štititi lažnjake!
I tak...

Štićenje lažnjaka (kojih ima svuda) nije isto što i štićenje načela. E pa s dužnim poštovanjem fakof za svaki od nebrojeno već čutih i napisanih "kriv si ako ne misliš što i ja" ili ako to ne razumijete. Ako ništa drugo i ako se ova trakavica već gura pod nos danima, barem ja znam da jesam kvalificiran na ovu temu dati ovo svoje prezreno mišljenje, pa i zato što sam radni čovjek i građanin baš kao i nesretni bivši Branitelj. Koji iz svog ovog dokazivanja i zle krvi i busanja u prsa i sumnjičanja i sve te dramske patetike zapravo više niti ne želim biti.
Mislim da je sve skupa nezgrapna i nezgodna stvar koja se već u ovom svom početku pokazala trakavicom koja će se bez konca i razrješavanja stvari razvlačiti, no neka bude kako bude, neka objave kad već svi za tim toliko žude, I don't care. Ali kad svi već brinu braniteljske brige, eto da i ja dadnem obol.

Možemo li nakon tog cirkusa, ako preživimo sve svađe, prepucavanja, frazeologije, zlu krv i svu tu društvenu energiju koja se već prosipa na ovu temu, ipak dalje u neku jebenu budućnost&druge teme, ili barem da se suočimo sa stvarnošću koja mi se čini pošteno zanemarena ovih dana (slučajno ili možda namjerno?) od kad je nastupila medijska trakavica Božje Objave faličnog spiskića iz dalekog i prijateljskog Austina, TX?

Unaprijed se veselim.

P.S. Čitam kako se sprda s onima koji su bili 15 dana ili koliko... Da smo u Sloveniji, to bi bili gazde branilci s duplim stažem :) Da oni objave registar, onima s malim stazem, obzirom na kratkoću rata, brojili bi sate. 2 sata - 3 boda, 5 sati vojevanja - 10 točki. Fejkeri bi bili oni s jednim satom tek toliko upisanim radi beneficija, brezplačna zaseka enkrat godišnje npr.