Cheesteeleeshte

Je li Zagreb spreman za Apokalipsu (tako iščekivanu od strane Dobrog Ugara ovog bloga)?



Imamo pravog gradonačelnika za istu, svakako. I nova uprava Holdinga (ne da mi se elaborirat) pravi su nasljednici stare. Građani, da stvar bude još sigurnija, već drukaju i za novog Egona Stepinu :)



Aj dobro, šalu na stranu, nisam htio o tome. Evo nešto mojih neobaveznih fotodojmova snimljenih uglavnom mobitelom usput (pa otud i nesavršenost slike), na temu zagrebačkog spleena... iliti fjake.
Baš mi je nedavno jedan poznanik, profač na faksu, rekao kako se nikad ne bi selio iz Novog Zagreba zbog tog (perverzno) ugodnog osjećaja alijenacije koju ćuti na njegovim širokim poljanama i betonskim utvrdama. Nije baš "Blade Runner", ali ima svoju kvalitetu... I ja sam još kao klinac sa skrivenim guštom simpatizirao općezagrebački spleen. Pogotovo kad dođe ljeto, skrate se sjenke, a užareni asfalt oko kina Mosor u nedjeljno podne otjera baš svako živo biće sa potpuno prazne ulice Socijalističke revolucije. Svaki kvart ima svoju specifičnost. Na fotkama mi fali npr. monumentalna alijenacija podsusedske cementare koja je čak i Sheryl Fenn bacila u depru kad je tamo snimala, a i romantičan i patnički kvart (poplava u Kupskoj), između pruge i FER-a. No hvalabogu ZG je pun motiva te vrste...
Moj kvart Medveščak ima dva potpuno oprečna kraja koji se ni danas nisu otresli svojih tipičnosti, što donjogradske memle i mirisa vlažnih dvorišnih šupa, što atmosfere najbliže "Stalkeru" od Tarkovskog, na i dan danas nedorečenim pustarama Zavrtnice i Žitnjaka...
Nekad davno, to je bio rub grada, s krajnjim graničnim tvorničkim utvrdama poput Munjare ili Uljare, i danas u tranziciji prema još nedovršenom "City"-u...














Kvart koji niti jedna mijena nije mogla spasiti od apokaliptičnog šarma svakako je Trnje. I Trešnjevka se kvalificira, ali breme vječne tranzicije baš se na Trnju i Krugama može dobro osjetiti... Od onog niza alanfordovskih zgrada otpalih fasada na Trnjanskoj cesti, spleen pojačan nasumičnim developerskim intervencijama nastavlja se preko spaljenog Paromlina, zgrada za radnike Željeznica, Rundekove Bosutske 27 A pa preko puta, podno nove zgrade NSK, mini kvartom čija je agonija još davno zabilježena u Tadićevom "Ritmu zločina" (u kojem se još početkom 80-ih vide prvi temelji tek kasnijom 15-godišnjom mukom izvajane knjižnice i prve kugle koje ruše stare kuće).








Novi Zagreb već sam spomenuo, od nastanka do sudnje-danskih murala koje rade BBB-i, ima stabilnu i sitnu notu jeze





Centar grada s vanjske vizure (s dvorišnih strana je i dalje 1940-a godina) svoju pustinjačku bradu (nebrijan već jest), ako nikad, barem dva puta godišnje dobije kroz odvoz krupnog otpada





Sjećate li se ljetnog kina "Lika"? Ostao je samo oronuo WC i blagajna, u parkiću gdje smo obavljali prva pijanstva, na čijem se rubu još mogu vidjeti u živicu zaraštena vrata famoznog donjogradskog tunela





No, iako Donji Grad nema izrazitih apokaliptičnih crta, ipak ponekad ima svoju dozu Nečeg....






Pogotovo kod zasljepjujućih zalazaka sunca, sa naračastim radioaktivnim sjajem u ljeto i žestokim crno-bijelim kontrastima u proljeće...





Zagreb, kao i svaki grad u tranziciji u opreci je od sjaja do blata, ali ima i neku trajnu nedovršenost koje nikako da se otarasi. Kako sam se u toj skultpuri u perpetualnom nastajanju i rodio i uzgajam neku čudnu nostalgiju prema istoj, ne preostaje mi nego da to proglasim simpatičnošću.