Pregled posta

Tako je živio Antun Tun

Možda i zbog toga što je u zadnje vrijeme u RH uistinu krasno živjeti i vlada opća politička i gospodarska harmonija svih poluga vlasti i građana o kojoj se nema što pametno pisati, novine su iskopale pričicu o stvarnoj (ne bih ulazio je li to baš točno) pozadini omiljene (i apsolutno sjajne) pjesmice našeg djetinjstva...

Evo djeco gdje se mrak grabio loncem, a snijegom solile ovce



Naravno, kao i u svakoj hrvatskoj medijskoj priči, tu odmah mora biti i obavezni kolorit ideoloških i inih kontroverzi. Ovisi o kutu gledanja, radi se jal' o borbi hrabrog seljaka suprotiva nasilnoj socijalističkoj kolektivizaciji utjelovljenoj u aparatčiku Vitezu (teza "Jutarnjeg"), ili tek o čudaku koji spava u pčelinjaku i luduje protiv svakog tko ga nešto pita.
Odmah su pronašli i dvije strane, nećake i stričeviće i gospona Tuna i pjesnika Viteza, a koje su već preko novina uspjeli i posvađati. I koji s gnušanjem odbijaju insinuacije onih drugih.

Čestitam majstorima novinarima što su i iz priče o ničemu, uspjeli napraviti žvakalicu, tako simptomatičnu za ovu zemlju. Silom prilika smo doma (operacija mandula i gnojna angina grla s upornih i za sve nas iscrpljujućih skoro 40 celzijusa, niti 5 dana poslije operacije koja je trebala spriječiti nove angine?), pa svašta pročitam, uz to što je samo djelo odnedavno također i omiljena Nasljednikova recitacija ("taata, pa ne može bicikl pasti travu, Antuntun je baš blesav!").

No, u svjetlu epohalnog otkrića, već čekam otkrivanje daljnjih afera vezanih uz tajni i stvarni život protagonista dječje literature, a na kojima se mora prigodno reflektirati sva tegobna povijest ovih prostora, plus koji sočni detalj.
Obzirom da su obavezni sastojak današnje žute (ima li koje druge?) štampe baš takvi tračevi (poželjne seksualne provinijencije), svađanje svih i svakog, te obavezna podjela lijevo-desno & lomljenje koplja oko prošlih socijalističkih vremena, zanimljivo je hoće li novinari i daljnje izvore za to tražiti u baštini dječje literature.

Makar se i ja sad i ovdje ne sjetio idealnih primjera, no imat ćete i vi boljih...

Šegrt Hlapić npr. Imamo predstavnika proletarijata, prisiljenog raditi čizme bogataškoj djeci, te okrutnog gazdu koji ga prisiljava da spava na podu, pobunu i bijeg. Priča je nastala baš u doba kad je npr. šegrtovao i drug Tito u Sisku, hmmm da vidimo....
Naslov u "Imperijalu" (postoji li uopće još ta novina?): "Titova komunistička homo-prošlost: Šegrt Hlapić je predratni komunist Žigmund Hlap, siva eminencija mladog Broza".
S Titom inače priča u stvarnosti ide kako je tijekom školovanja u Sisku u radionicu majstora Karasa došao novi kalfa. Kada je bio 1 Maj, taj kalfa Šmit (ha! sigurno je nenarodni režim cenzurirao stvarno ime!) stavio je crvenu maramu oko vrata i reko da se cvijećem ukrasi radionica jer je taj dan 1 Maj – praznik rada. "Šmit je prvi uputio Josipa na čitanje socijaldemokratskih listova i druge napredne literature", kaže službena biografija.
A radi se zapravo o Hlapu-Hlapiću. Pri bijegu što dalje od izrabljivačkog gospodara, odlučio je širiti revolucionarne ideje i tražiti šegrte poput Jožeka (nezadovoljnog gazdom), pa ga obraća i zajedno kreću na put. Joža je možda čak i Gita, ako već nije utjelovljen u dječaku Marku kojem je u priči Hlapić pomogao.

Novine dalje izvješćuju...
Nećak gazde Mrkonje, zapravo Eugena Mrkonjića, kojemu je radnja nacionalizirana črs'pete, pa je pobjegao u Argentinu i napravio lanac trgovina cipelama" Mrkonich Zapatillos de Sud-Occidental Acongauga SA" , Ramirez Mrkonjić ekskluzivno za naš list otkriva kako se uvijek radilo o vrijednom i poštenom čovjeku kojeg su svi iskorištavali, pa i neradnici poput Hlapa.
Stričević gazde Karasa Romuald Karas tvrdi mu je prastric prije smrti pričao, kako ih je obojicu protjerao iz radnje čim je vidio kako je do tada poštenog radnika Jožu iskvario njegov novi drug.
Saša Broz nije htjela davati komentare, osim da joj je djed izbjegavao pričati priču o Hlapiću, pa ne zna o čemu se ovdje uopće radi.

Dobar materijal je npr. istinita činjenica kako su autori poznate dječje pjesmice "Tata kupi mi auto", nitko drugi nego unuci Stjepana Radića, Milutin Vandekar i Mira Dupelj (pseudonim Alka Ruben). Pa još i poznato socijalističko poduzeće u jednadžbi.
"Nelojalna konkurencija u socijalizmu: veza Stjepana Radića i "Jugovinila""
Izvori "Jutarnjeg" otkrivaju dokumente nekadašnjeg poduzeća "Jugovinil" koji pokazuju kako su unuci Stjepana Radića za pozamašan honorar koji su dogovorili kod Saveznog Izvršnog vijeća i direktora tadašnjeg Jugovinila, napravili hit pjesmu po narudžbi. Pjesma je trebala potaknuti potrošnju luksuzne robe i obrtne cikluse u gospodarstvu, kao i promovirati stratešku politiku poduzeća "Jugovinil", uz tihu rehabilitaciju obitelji Radić u post-Rankovićevsko doba. Sam drug Kardelj je u pjesmu osobno intervenirao nesiguran da li je poruka građanstvu dovoljno jasna, dopisavši stihove "tata kupi mi SVE".

Ili Vlak u Snijegu & Družba Pere Kvržice? "Pero iz vlaka u snijegu zapravo je Pero Kvržica, Ljuban stoji iza popravka mlina, a Lovrak akter pedofilskog skandala!"
Ljuban G. (88): Ja i Pero K. postali smo nerazdvojni nakon sniježne epizode i moram priznati da je pod mojim utjecajem prerastao u pravog lidera, što se kasnije vidjelo i na primjeru mlina. Ja sam naime, u toj priči Šilo. Pogodite tko je glas razuma, ovaj je stalno bio u nekim vrućicama. Mato Lovrak, učitelj u obje priče, malo je sve to romansizirao, a u Zagrebu je ostao ne bolestan, nego priveden zbog sumnje na nečasne radnje s djecom (nikad dokazana), pa smo sami nazad išli vlakom. Peri K. sam, iako je bio iz reakcionarske obitelji, i u kasnijim desetljećima pomagao i davao neograničeno povjerenje, tako da mi je bio desna ruka u upravljanju mljekarom Veliko Selo, koji je u privatizaciji kupilo Luka Raić za 1 kn. A mlin Todorić - za kunu i pol."
Unuk Petra Kvržice, Ognjen Kvržica, predsjednik općine: "moj djed je sve stekao sam! Moja obitelj patila je cijelo vrijeme komunizma ali svejedno se nije predavao i digao je selo iz pepela, samo svojim radom. Neki bolesni likovi koji su bili obični postavljeni partijski aparatčici poput Ljubana, danas žele iskoristiti njegovo ime u daljnju osobnu promidžbu, kao da mu još nije dosta uloge glavnih likova. A dobro znamo čime su se takvi bavili, sve ima u arhivima UDBE! Lura i Konzum danas su ponosni partneri našeg Velikog Sela."

Ma, zapravo prolazi sve...
"Pjesmu Branka Kockice napravila Buena Vista Club Social!"
Carstvo o kojem priča popularna pjesma našeg djetinjstva iz emisije "Kocka kocka kockica", "Na svetu postoji jedno carstvo" i u stvarnosti postoji. U ekskluzivnom intervjuu za beogradski kurir Branko K. otkriva kako ga je na stvaranje pjesme potaknuo posjet socijalističkoj Kubi početkom 70-ih:
"U ona doba Kuba je stvarno bila zemlja blagostanja, a Castro je bio neprikosnoven gospodar. Uostalom, "carstvo" je skoro pa palindrom od "Castro". Svi su se pozdravljali sa druže, pa se moglo reći i da caruje drugarstvo. Mnogo se sviralo i pevalo, pa je izgledalo kao da se ceo svet raduje. Siromašne kuće bile su pokrivene lišćem kakaovca ("kuće od čokolade"). Nisu imali veliku radnu etiku kao i danas, pa se moglo da kaže da rade što hoće, a naravno da je tamo raslo i zaista može rasti svako voće. Bio sam u kulturno prosvjetnoj delegaciji SFRJ, pa su nas odveli do kuće Compaya Segunda, koji je, čim me vidio s gitarom, počeo u nju tamburati. On je složio muziku za pola sata, a ja dodao tekst. Otud i tolika popularnost, radili je majstori zanata".

Ili npr. Janko Drašković je, prije nego je preuzeo važne političke i kulturne funkcije u životu nacije bio i vojnik i sudjelovao u borbama s Turcima, kao što neki možda znaju. Oduvijek me intrigiralo otkud ona "tri Turčina mlada" u dječjoj pjesmici o Janku...

"Grof Drašković pravi junak dječje "Jeste li vidjeli moga sinka Janka"
Večernji izvješćuje o pismu mladog Draškovića majci iz vojske, u kojem je opis dramatične epizode u kojoj ga progone tri turska vojnika i tjeraju da skače u vodu, bježi u šumu te im se preda, ali se on svojom hrabrošću i prkošenjem koje ih je razoružalo, uspio s njima obračunati, unatoč brojnosti. To je potaknulo g-đu majku, Sidoniju da napiše stihove koji su se proširili među pukom.
Amalija pl. Drašković, čukunčukununuka gr. Draškovića u posjedu je pisma kojeg je našla u škrinji 2001. g., no zbog straha da ne kompromitira Turske šanse za ulazak EU, nije ga do sada htjela otkrivati. Ali, kad je pročitala nedavnu izjavu Angele Merkel kako se Turska tome ne treba nadati, a obzirom da je u godinama kad joj je svejedno hoće li dobiti ekstremističke prijetnje (u originalnoj pjesmici Sidonija je napisala "3 muhamedanca mlada", otkrila ga je ekskluzivno novinaru Večernjeg.

Ili mama Kukunka?
Mora biti neka metafora. Imamo rijeku Nil, 70-e su godine, patnje djece. Sve sastojci Izraelsko-arapskih ratova. Napose Yom Kippurskog, gdje su Izraelci čak i prešli Sueski kanal i približili se Nilu. Bijelo Dugme u tajnom zadatku odrađivanja dijela koji se tiče subliminalnih poruka, u inače javnoj režimskoj podršci Arafatu ("Taranta", isti broj slogova!)- pa znalo se tko je krokodil, ne?

U biti nebo je granica i sezone kiselih krastavaca hvalabogu neće biti, sve dok se novinari mogu prisjetiti kojeg retka iz mladosti...





Post je objavljen 19.04.2010. u 19:53 sati.