Cheesteeleeshte

OK, u poslu sam slučajno naletio na članak o dječjem radu. I opet me žicnulo ono kaj već godinama znam spomenuti u razgovoru s ljudima, a svi onako ignorantski odmahuju glavom ili rukom. Zašto? Zato što bi za početak, morali principijelno razmišljati. A u nekim slučajevima si i konzekventno npr. pokvariti godišnji odmor, (ne daj bože...).

O čemu se radi? Jednostavno, ne znam onog tko se ne zgrozi ako isto tako negdje pročita i udostoji se uopće komentirati, kako jadna dječica u Boliviji ili Gani moraju raditi, često u nehumanim uvjetima. No, kad je riječ o Hrvatskoj, zatvaraju se oči. Doslovce. I nadležne institucije. Jer toga ima i kod nas.
Ne govorim o dječjoj pomoći u kući ili kad na selu pomažu pri ubiranju ljetine ili hranjenju domaćih životinja. Nego o full time radu, napornom i danonoćnom, kojem su, kod "malih", tzv. "obiteljskih" poduzetnika i pogotovo u turizmu, danas u Hrvatskoj izložena djeca. Unatoč tome što je ponosna potpisnica Konvencije o pravima djeteta. Koliko god se to vama činilo prenapuhanim, stojim iza donjih stavova.

I ne govorim napamet. A nešto sam i (neuspješno) pokušao i poduzimati.
Elem, jedno ljeto prije nekoliko godina ljetovao sam na Hvaru. I tako, sezona, toplo vrijeme, ugodna klima, svi preduvjeti za odmor. I onda počeo nešto primjećivati.

Primjer 1:
U luci u mjestu Hvar hrpa turističkih brodića danonoćno, svakih pola sata, vozi na Paklene otoke. Kad barkariol napuni brodicu turističkim mesom, vozi ga na jedan od otoka. A najglasnija bila neka plavokoso ofarbana gospođa srednjih godina, promuklog glasa. Kojoj je na brodici bio dječačić od svojih 10-12 godina. Čim stignu u luku, mali skače, privezuje brod, pomaže oko ukrcaja, razvezuje brod, pa čak i naviga i okreće kormilo. Dok idemo prema otočićima, naplaćuje karte svima na brodu. Na povratku, u duboko popodne, istim brodićem nazad. Malo mamino majmunče i dalje skače i radi, pod vrelim suncem, od jutra. Možda s pauzom za ručak. Sutradan se šećemo po rivi u po bijela dana, ista slika. I tako dan za danom. Tek pred kraj ljetovanja, ja shvatim ono što moji sugovornici ne shvaćaju ni dan danas.
Dijete ima pravo da ga odrasli ne iskorištavaju na takav način, on ide u školu. Taj dječačić ima pravo na svoje ljetne praznike. I na igru. Nemojte mi tužne priče o obiteljskom biznisu. Ako nije isplativo, nemoj to radit preko leđa svoje djece. Niti smiješ - zakonski. Ako je isplativo, iznajmi odraslog radnika preko sezone, prijavi ga i neka radi.

Primjer 2
Na Paklenim otocima restoran. Gungula. Desetine ljudi čeka pomfrije i tschewaptsciche. konobar uznevjereno šeta od stola do stola i prima narudžbe. I naplaćuje, kad se turisti najedu. Ali tko nosi te tanjure za vrijednog gospodina? I to punu tacnu od po nekoliko narudžbi odjednom? Mala, prekrasna curica s plavim kovrčavim loknicama od cca maksimalno 12 godina. U znoju lica svog. Prvo se izderao na nju da je lijenčina i zašto neke Švabe još nisu dobile svoju pivu. Al baš onako balkanski. A onda je donijela i nama, onako crvena u licu. Rekao sam joj da pozove stričeka za naš stol. I tako mi jedemo, a njega nema. Tek kad smo pojeli, eto ti njega da naplati i pita "u čemu je problem". Ja sam onako kao prava šupčina tek rekao da mi je neugodno da me djeca poslužuju i da to nije u redu, a on odmah uzvratio paljbu i dodao da platimo i da se izgubimo. Umjesto da sam ga nokautirao na licu mjesta. Ali rek'o, bit ću kvazi-uljuđeni urbani moron, pa da si ne upropastim odmor, sebi i boljoj polovici ne priuštim masnice ili potjeru lokalaca, ispitivanje u policiji i daljnje neugodnosti - odem. Uz zavjet da ću first thing kad dođem u ZG, prijaviti istoga nekoj od nadležnih državnih institucija. Na Hvaru ni ne znam gdje je lokalna inspekcija rada ili socijalna skrb, a obzirom da sam na nebrojeno drugih primjera vidio slično, vjerojatno bi koširali moj prigovor isti čas kad bi ga i dao.

Primjer 3
U Vrboskoj na Hvaru dućan. Upekla zvizda, turisti čekaju u redu za vodu, sladoled i pizdarije. Red je sve dulji, jer za blagajnom radi novi 12-godišnjak. Sjedi na povišenom stolcu jer jedva doseže tipke. Muči se sa zbrajanjem, vraćanjem novaca. Ja opet počnem pizditi i taman kad pomislim da ću fakat upitat nekog lokalnog policajca što misli o tome svemu, eto i njega u dućan. Skinuo šapku, vruće je.
"E, Šime, di si" pita malog, provali još neku privatnu šalu i naruči kutiju pljugi. "Pozdravi mamu" na odlasku. Kaj da sad ja velim dobrom susjedu pajkanu? To što radite nije u redu? Strpaće mene u bajbokanu, a ne mamu koja je tko zna gdje u tom trenutku.

To sam ljeto istrpio još tih par dana u Hvaru, došao u ZG i napisao pisma i e-mailove, s potpisom i nazivom ugostiteljskih objekata (NE , ne znam ih danas niti više imam zapisano, ali molim, imate svaki svoje "malo misto", gdje nažalost, mislim da ne nedostaje sličnih primjera):
- Državnom inspektoratu
- Ministarstvu rada
- Vjesniku, Večernjem listu

Nikad nisam dobio odgovor (iako sam zamolio da mi otpišu) i sumnjam da se nešto poduzelo.

Primjer 4
Na silasku s auto-ceste za Zadar, negdje prije Vira, štajaznam, idem na pišanje i to sa grupom malo tvrđih dečkiju s kojima sam se zatekao na putu prije par godina, nebitno. Uz cestu štand s voćem i WC. U WC-u gospođa sjedi na stolcu i naplaćuje pišanje i sranje, a čučavce riba curica od cca 12-ak godina. Ovi što su bili sa mnom, polude. Gospođu pitali tko je ta curica, ova kaže "moja kći, pomaže mi", a ovi rafal "pasmatera" i "nek odmah prestane ribat taj WC ili ćemo ti zvati policiju" (mislim si, zovite, velika korist ). Kad je gospođa vidjela da s ovima ipak nema šale i da bi joj i inače mogli malo preurediti lokal, pozove malu. Ovi odluče preuzet stvar donekle u svoje ruke (što ja npr nisam) i pitaju malu gdje živi.
"Tu blizu, sto metara".
"Sad odi doma i odi se igrat - a ti stara, ako je vidimo u ovom WC-u na povratku za par sati, razgovarat ćemo drugačije"
Naravno da smo išli u drugom smjeru i nismo se vraćali ni slijedeći dan, ali njihova ideja je bila staru barem zaplašiti. Ne prihvaćam ni činjenicu da to dijete riba tuđu pišalinu a stara naplaćuje, baš kao i da ovi uzimaju stvar u svoje ruke jer jebote postoje službe nadležne za tu kugu koja se raširila. Koje blago rečeno, polovično rade posao.
Ako mislite da toga nema, pa pogledajte malo (ako vam se time ne kvari svetinja odmora). I klinci trebaju i imaju pravo na odmor (od škole), kao i vi. I na djetinjstvo. Oni ne smiju raditi, prema pozitivnim propisima - i s pravom, dodao bih.

Dakle - baš me zanima jel' to i vama "normalno"? Kad tu i tamo dođemo do te teme, već desetine ljudi mi je isto odgovorilo: "ma čime se ti zamaraš...".
Trebamo li biti indiferentni što državne službe očito ne rade? Jer policajac vjerojatno u onaj WC uz cestu hiti dvije kune za pišanje bez da se osvrne ili ako se i osvrne, njemu je to vjerojatno prirodno....
Prijedlozi?
Ili - kritike ?(to čak i češće čujem, čak i objašnjenja da je to uobičajeno u manjim sredinama, da su djeca na selu "oduvijek radila" i sl. pizdarije...)
Takav rad koji sam opisao NIJE pomaganje u kući ili tek toliko, u nekakvom obiteljskom malom poduzetništvu. Prenesi ovo, danas beremo voće pa i ti malo pomozi, itd itd. Ovo gore je ipak cjelodnevno šljakanje djece, na poslovima gdje bi trebao raditi (uredno prijavljen, ali previše tražim) odrasli čovjek. To je moje čvrsto mišljenje. A primjera imate bezbroj, sumnjam da se u tih nekoliko godina to promijenilo.

Kad slušam o Južnoameričkim rudnicima i Africi uz ono "jadna djeca" - i jest razlog zakaj sam napisao ovaj post.

Kad su se već i novine sjetile... ode nakon kratke i teške, kak to i biva, jedan od zagrebačkih, točnije cvjetno-trgaških "oriđinala" veterana, koji je obilježio mnoge moje putešestvije ili ispijanje napitaka u okolici Cvjetnog trga i Bogovićeve. Tamo i jest bila jedina njegova ruta, a te granice svoje domovine je rijetko napuštao.
Dok si teenager ili si prodavač kestena, čini ti se da je taj čovjek koji se na minutu ubacivao u dućane, kioske i među ljude koji su sjedili (pa se vraćao još desetak puta minimalno) - čak i (bio) načitan. Pričalo se i da je poludjeli profesor povijesti, nasljednik neke love, svašta.
Kako god (ispalo da je bio tek kratko poštar), sve te nevjerojatne rasprave koje su se vrtile oko žena, psihologije i psihijatrije uvijek su i stalno imale unikatnu i to od njega osmišljenu poantu. Kad bi imao dobre volje saslušat i razmislit što lupeta. Dodavao je i malo religije, a rijetko se doticao i politike. Žene su ipak bile najpovlaštenija tema.

S tom vrećicom uvijek punom više litara mlijeka, trenirkom navučenom visoko preko trbušine, upalim ali upadljivim očima i kratkim oštrim rafalima riječi koji su izlazili na usta puna škrbi, imao si kaj za vidjet kad ti je prišao. Sjećam se kad je, tada još u top formi, birao prolaznike za komentiranje, a najviše debele žene. Tu nije imao filozofsko-psihološki diskurs, nego u glavu. Jednu je prokazivao nasred Cvjetnjaka upirući prstom, prateći je i upozoravajući glasno: "maknite se, ide žena tenk! Zgazila bu vas, ta ždere čistu mast i pije ulje!". Buca nije znala kud bi, da li torbom na njega ili što prije nestati iz dometa, pa je tako krivudala cestom, a on k'o kobac kad shvati da je plijen ranjiv, prati u stopu i strelja rafalima... U našem nezrelom muškom društvu je "ždere mast pije ulje" bila dugogodišnja politički nekorektna fraza za debele žene...

Zašto je značajan? Po ničemu posebnom niti po uobičajenim društvenim mjerilima. Ipak je bio neizostavni dio folklora mog uličnog odrastanja i antiheroj sitnih anegdota za prepričavanje. Sol zemlje. Dugogodišnji postojan začin gradskom životu, koji ionak' nije bogat nekakvim istinskim slojevima dubljeg smisla i značenja. Oličenje pojma "oriđinal". Oriđinali (ne znam kak bi se to reklo zagrebački, bokci? Ali to opet nije to) su službeno, po srednjoškolskom suhoparnom udžbeniku iz psihologije "ekscentrici" i isti ih je oslikavao lošom ilustracijom nekakvog čovjeka u kariranim prekratkim hlačama, s perom zataknutim za šešir. Oriđinal nije samo ekscentrik, niti klošar niti bohem iako može biti i sve to, on je također u svojoj biti društveni autsajder (ne uvijek i materijalni, ali često da) koji je od svoje luzerštine uspio napraviti malu bajku. Barem za sebe, ako ne uvijek i za druge.

Oriđinali niti post-mortem javna priznanja ne mogu lako dobit. Onaj socijalistički Prolaz sestara Baković je bio preimenovan slavnim Brankovim predšasnikom bogecom Miškecom, al' jeb' ga... kad si na dnu društvene ljestvice, onda te to prati i na onom svijetu. Digli se brzo prijedlozi da ko je bio taj Miškec pa da dobije ulicu, "imamo mi zaslužnih građana" i blabla.... romantika je danas izumrla kategorija.

Naravno, samo je jedan neprikosnoveni, još otprije pokojni legendarni Jovo (smrz'o se jadnik jedne zime) koji je naizust i bez pauzi i zamuckivanja mogao sat vremena čitati uvijek novu temu iz praznog papira. I koji je znao hodati centrom uvijen od glave do pete u platnene trake, poput mumije, na užas starijih gospođa.
Ima i novih generacija, kojima želim sve najbolje u razvoju uličnih performansa - dok god nisu agresivni. Đovani npr., ima nekih predispozicija za prijestolonasljednika.

U svakom slučaju bon voyage, Branko. Sad možeš na miru spremati nove teme, dok ne dođemo i mi na kavu na nebeski Cvjetnjak...

Poslovanje bilo koje vrste danas nije, ko što već ionako znate, za prepoznat, bar kad se o istomu blebeće.
Baš sam neki dan u poslu, kao i uvijek u zadnje vrijeme, nabasao na par svježih papira na tu temu (s tim da je preferirani medij za novoposlovne proljeve je naravno power point prezentacija - pa po točkama, dok sudionicima sastanka kapci ne slome i najtvrđe čačkalice....), sa svim bedastoćama kojim naši sugrađani kvazi-poslovnjaci Jambreki žele oponašati zapadni svijet.

Nasumični i nereprezentativni izrazi kojih sam se naslušao u godina jalovih pribivanja još jalovijim i za praksu potpuno irelevantnim predavanjima:

total quality management

risk assesment

lociranje i identificiranje target-a

kontinuirana evaluacija

unakrsna matrica strategije

maksmizirati intelektualni kapital

formiranje teama

SWOT analysis

institucionaliziranje rangiranja

unutarnje i vanjsko okruženje

projekt

modul

cjeloživotno učenje

vizija

Moj jedina vizija na tu, sa svih strana spamanu mozgovnu masturbaciju je, da budem u trendu - brain dead.

I ne samo to mlaćenje prazne slame, danas se svi nekdašnji komercijalisti i diše kite stotinama novih naziva Svoje Velevažnosti, plus što izmišljaju nove (znani event manageri, pi-arovi, a ono nekadašnje npr. tezgarenje A. Vrdoljaka za Bronhi je danas cijela copywriting znanost - sve u svrhu zamagljivanja. Riba je naravno, izuzetak ). Igor veli da na nekoj od ovih novih indijanskih televizija odmah na ulazu u istu umjesto domara ugledaš housekeeper-a, kako mu ponosno (vjerojatno ni krivom ni dužnom) piše na jakni.
Tko zna kaj je npr. danas trgovački putnik? Mobilni kontraktor za direct sale?

A birokracija se množi. U našem još nedosanjanom snu o Europskoj Uniji, samo u Europskoj komisiji kao jednoj od tijela, stoluje 38.000 hard core sekretara, podsekretara, nadsektretara, asistenata sekretara, sve do njihovih sekretarica, u podtajništvu za točkaste krave i mužnju mlijeka.
Kad sam se vozio u vlaku Amsterdam-Bruxelles prije pet godina, na svakoj od stanica su se ulijevale rijeke eurokrata, svi u istim konfekcijskim odjelima, zgužvani od loše kave koja se pije u tom dijelu EU-a, i svi sa laptopima koji bi odmah palili, k'o da brigada malih BoV-ića kreće u pohod. A na ekranima - power point prezentacije, piramide, spirale, krugovi, skupovi i podskupovi (u jednima sam vidio Macedonia i Serbia), sa uvijek istih pet točaka po ekranu, sa ključnim riječima koje završavaju sa sucess i evaluation. Svi marljivo kuckaju i dovršavaju umotvorine, da uz drugu lošu kavu u 10 ujutro, pred svojim nadsekretarima opravdaju svrhu vlastitog postojanja.

No, ni to nije sve. Mali 'rvatići žele biti veći papa i od pape, nema tog trenda kojeg ne bi preuzeli i magareći uporno ga nasilno provodili. Ženici su mi prije par godina u firmu poslali tim psihologa ne bi li krenuli procjenjivati zaposlenike u potpuno za obavljanje posla irelevantnim sferama. Njezin banalni, istinit i lakonski odgovor "tak-tak" na pitanje kakvi su međuljudski odnosi u firmi, uzrokovao je ocjenu "nekooperabilna u timskom radu" ili slična bljuvotina.
E tu sam popizdio. Nije dovoljno da živimo u našoj, još surovijoj verziji kapitalizma, nego ti još i radno mjesto i egzistencija ovisi o nekoj balavoj psihologinjici koja je psihologiju upisala jer je ionak sama imala teenagerskih problema i jer obavljat svoj posao danas očito više nije dovoljno, nego ti sudbinu dijele takvima u ruke. Dokoni popa i jariće krsti, kažu na Istoku.
Trebaš, po novom, biti oduševljen svim tim praznim "vizijama" i "misssion statement"-ima koje poduzeća lijepe po zidovima ili u svoje statute, pakirat običan svakodnevni posao u fraze da zadovoljniš šefove i brand managere, jer dečko - ti si u suprotnom, relikt prošlosti.

"Tražimo mlađe od 30, komunikativne, koje ne brine prekovremeni rad, bez obitelji, hobija, života, spremne za timski rad (čitaj - poslušne), u kreativnom okruženju". Da, dok ih ne sažvačete i regrutirate nove.... Ovdje svečano garantiram da je većina prekovremenog rada koje sam do sada upoznao uzrokovana neorganiziranošću, a NE potrebom. Jer jebeni jalovi sastanci jednostavno predugo traju. Dragi moji, od Kotlera u mozak sprašeni brend meneđeri.

P.S.
"Si-vi" je nepostojeći izraz. Ako mislite da ste se amerikanizirali ili englandizirali, varate se. Oni kažu "resume" i čudno su me gledali kad sam spominjao "si-vi". Jer to je ionako "curriculum vitae" - latinski, pa bi mogao eventualno biti "ce-ve" (podsjeća na nekaj drugo). Al' ta je tema, kako se pomodno bez razmišljanja usvajaju izgovorne gluposti, na ovom blogu ionak već bila...

Skužio sam da (osim hrpe nepogledanih DVD-a i sve tavoreće filmske umjetnosti nabavljene na sve mile i nemile načine) imam neproslušane glazbe u ovom ili onom obliku za najmanje jedan godišnji odmor intenzivne konzumacije. Doduše, dosta toga je već u nekakvoj mladosti preslušano, ali blejim u te CD-e, empetrije i onda ipak redovito stavim dječju glazbu. Klinac koji je naravno, novi gospodar kuće i njezinih običaja, jednostavno sluša i voli slušati dječju glazbu (klasičnu tu i tam) - jer mu VIDLJIVO najviše paše. Točka. Isprobano. Ne trebate dakle preporučati. Uostalom, tako najbolje uči i hrvatski (neće ga niti mislim da može učiti od pijanog Bareta ili neurotičnog Mileta, bar ne u ovoj fazi života). Već ima skraćenice kojima kao keyworde označava pjesme čim čuje prve taktove - "Tika taka" (Za "Ententini") "Baka", "Mama" itd...

Na istu mjuzu sam se već toliko navikao da je nosim na posao i umjesto da na mjestu gdje mogu na miru trošiti te silne, ne znam, Red Lorry-se ili Queens of the stone age ili Firehose ili Interpol - ja ožežem Bimbo Bimbo. Od čega kolegice na poslu lude.
A propos "Bimbo" - fakat su se standardi odgoja promijenili. S jedne strane iz tih starih dječjih pjesmica ili šlagera se vidi ona ljupka stidnost, čednost i sve što je nosilo ono vrijeme - ali kad je u pitanju muškost - ne'š majci! Tekst Bimba, već višedesetljetnog hita, bi teško prošao standarde današnjeg "zdravog" odgoja za mir i nekonfliktno rješavanje sporova. Nemam sav tekst u glavi, ali, nakon što se upoznamo s osnovnim značajkama dječaka Bimba (plave oči, nestašan, društven)
"...svakome dječaku baš je prava čast - pobiti se s njim"
čast i šoranje :)
ili
"...Bimbo, Bimbo tko je koga ubio"
Ubio? Dječja pjesma?
"...Bimbo, Bimbo, tko li je izgubio?"
Dječji pedagozi današnjice već čupaju kosu, obzirom da pjesmica potkuruje nezdravu konkurenciju i dokazivanje dječaka kroz tuču. I onda dolazi šlag:
"..neka mama zna da takav dečko kao ti nije maza mamina".
Tako je. Nego mužjak koji se odmalena zna boriti i pokoravati druge mužjake :)
I još je Lolekov favorit. Uz onu nerazumljivu "Cinguli Rajnguli"....

Doduše, čujem dosta nadobudnih roditelja koji vele da će zabranjivat djeci slušat narodnjake ako im ikad padne na pamet. Ili će im inače formiravat glazbeni ukus. Pokušali su i naši starci, no duboko dvojim je su li Vladimir Savčić Čobi ili Džo Maračić Maki ostavili traga na mojoj duši i je li ipak društvo u kojem sam se kretao presudilo. Prije bih rekao obratni proces. Stari mi se npr., dok sam bio u vojsci, navukao na moje LP-e Jesus and Mary Chain (ozbiljno!) i Ramonesa....

I tak... čekam da princ nauči sam piti, jesti i igrati se na par sati - pa da povratim neku od već zakržljalih kulturnih ili dokoličarskih navika.... ili da u rijetkim trenucima osame hodam po gradu s mp3 playerom ko prije dvajst godina i još da me pogazi neki taksist?

Nakon donje (po novom omiljene) kape, slijedeći korak je "tata, kupi ce-de Mate Bulića, de' ćaća, daj rode.."